U scenografskim rješenjima Miljenka Sekulića iskorišten je i suteren Gavelline pozornice s obzirom, primjerice, na scenu u kojoj pjesma Arinoine plamene umjetne ptice odvodi Areteja iz podzemlja 3. stoljeća na dvadesetostoljetnu pozornicu gdje prepoznaje Morgensa kao vlastito povijesno zrcalo-pandan.

Georgij Paro, koji je ostvario neke od predstava što predstavljaju iznimne domete dramskoga programa Dubrovačkih ljetnih igara, ali vrhunac hrvatskog kazališta u posljednjih pola stoljeća (poput Edvarda II, Areteja ili Kristofora Kolumba) vratio se nakon dugogodišnje pauze režiji na dubrovačkim otvorenim prostorima s likom otkrivatelja Amerike, kojim se već s mnogo uspjeha tu bavio prije gotovo trideset godina.

Tiha je to prekretnica jer ne gubi priključak s tradicijom Igara: koncepcija hoda od postaje do postaje duž dubrovačkog kamena sjetit će svakoga više od desetljeća duge slave Parove režije Krležina Areteja, kotonjate što nam se nude u jednom od prizora gdje valja zajedno s glumcima sjesti oko stola vratio mi je u pamet obećane smokve u praskozorje kojima su nas privlačili na izvedbu Edipa na Kolonu, a sjetna glazba podno prozora-okvira bračne svađe prizvala je smisao za grubost i poeziju života malih ljudi na negdašnjem kontroverznom Kuglinom Ljetnom popodnevu, pri kraju kojega se Dunja Koprolčec otisnula u more s istom sjetom s kojom su se sada, kod Jelčića i Rajkovićeve, prigibala ramena gospođe Mare nakon što se, napustivši svoju kuću i okrenuvši nam leđa, otputila niz ulicu.

Pritom će predstavu Evropa danas po svoj prilici režirati Georgij Paro koji je napravio neke od najboljih naših predstava Areteja, Kristofora Kolumba, Banket u Blitvi, Zastave

Dakle, nitko ne može dokinuti i falsificirati sudbinu pisca, nitko ne može spriječiti dobro i zlo u književnoj sudbini, jer piščeva jedina sudbina njegov je tekst, a to se može vidjeti na svakoj stranici ove knjige koja inaugurira vrlo različite biografije (imena) dramskih pisaca kako u dramaturškim analizama tekstova Drage Ivaniševića ili Miroslava Feldmana, reinterpretacijama politički poželjnog dramskog repertoara, točnije ideološki upregnutih klasičnih djela od Molierovih Tartuffea i Škrtca preko Schillerovih drama do onih Ibsena, Čehova, Gogolja i Gorkog, ali se to vidi i u prešućenim tekstovima Kralja Gordogana i Areteja, koji nisu spomenuti u ovoj knjizi.

Treća scena (koja, dakle, odgovara prvoj slici Krležina Areteja): nakon scene ustrijeljenoga anonimnoga mladića, podizanjem spomenutoga crnoga zida razotkriva se scena Aretejona u, nažalost, loše oslikanoj perspektivi korintskih stupova, ali s odlično inkrustiranim krv-crvenim ružama na lijevom i desnom zidu Aretejona, gdje Vrtlar (Slavko Brankov), odjeven u kombinatorici rimskoga i kineskoga stila (npr. bijeli šešir s izrezanim središtem za tjeme, halja s rukavima nalik na kimono) susreće dvojicu apatrida, kostimiranih u crna građanska odijela s crveno-crnim prslucima i crnim polucilindrima, obijeljenih lica i izraženim crvenim usnama, čime je potencirana ekspresija klaunskoga smiješka u crnilu.

Podsjećam prema interpretaciji Dalibora Foretića, jer nisam gledala Parovu interpretaciju Areteja u tvrđavi Bokar, kako su u navedenoj ambijentalnoj predstavi apatridi (Relja Bašić i Božidar Boban) jedva svjesni svog jadnog položaja, nonšalantni kako se to i priliči i ljudima iz jet-seta.

Ujedno, Foretić pridodaje kako je kritika od prvih izvedbi Areteja (dakle, petnaestak godina prije Parove interpretacije), između ostaloga, isticala kako su apatridi odviše jednoznačni i papirnati da bi se u njih moglo udahnuti života.

O ambijentalnom kazalištu i ambijentalnosti kao prostoru scenske igre i slobode, što je pripomoglo režiji njegovih najboljih predstava, Brechtova Eduarda II, Krležinih Areteja i Kristofora Kolumba..., piše u tekstu Prema svom (ambijentalnom) kazalištu ili Fin de Partie.

Vitezovu Areteju kao što se moglo pročitati iz kritika pojedinih dnevnih novina između ostaloga, zamjera se golema količina provedenoga štrihanja, a koja su hoćemo-nećemo potrebna želi li se postići i repertoarna politika za gimnazijalce koji će milom ili prosvjetiteljskom korektivnom silom pohoditi Areteja.

Naravno, tek čitanje dramskoga teksta omogućuje ona beskrajna palimpsestna iščitavanja koja mogu razotkriti, primjerice, paralelizam između Areteja i pojedinih dnevničkih zapisa Davnih dana.

A kad je već dramu naslovio Aretej, dakle imenom liječnika Areteja iz Kapadokije, poznatog po tome što je odavno opisao migrenu, od koje danas u Europi boluje 60 milijuna ljudi, zašto je naslov produžio Legendom o svetoj Ancili, rajskoj ptici?

Bilo kako bilo, danas sam posjetio ansambl Areteja na trećoj čitačoj probi.

Prva suradnja Babi ć a kao scenografa s Krležom bila je na drami Golgota iz 1922, a posljednja na postavu Areteja iz 1959, ujedno posljednjoj njegovoj scenografiji.

Postavili ste Krležina Areteja na novi način.

Meni, makar dok sam intendant, nije dano suditi, ali se dakako ponosim povlasticom iskustva gledatelja Gavelline Tarace, Spaićeva Skupa, Dunda, Allons enfants i Sutona, nezaboravnog Areteja, Jupina statista, Ronconijeva scenca i Parova mornara, asistenta Miše Račića i scenografa Dolenčića, Pašovića, Magellija, Juvančića i Kunčevića.

Dakle, završno: sve u svemu solidna predstava koja se, kako je redatelj istaknuo u programskoj knjižici, nije držala integralnoga teksta Areteja.

Pritom, za razliku od nekih koji glorifikacijski proglašavaju Vitezova Areteja njegovim kazališnim pothvatom, neki drugi promislili su ga kao utrnutu i problemski neizoštrenu scensku sliku.

U svojoj verziji Areteja, tog rijetko i malo izvođena komada, Zlatko Vitez, istinski krležijanac, poentirao je cjelinu samo jednom riječju: sloboda.

Nedramsko (esejističko, diskursivno) tkivo Areteja Zlatko Vitez energičnim je dramaturškim zahvatima pokušao svesti u okvire tradicionalne dramske forme, i u tome je, prikladnim (znatnim) skraćivanjem i drugim adaptacijskim intervencijama, u velikoj mjeri i uspio.

Georgij Paro, koji je Areteja postavio davno, kaže da je Krleža temu rata u Areteju dao kao perpetum mobile pokrenut ljudskom glupošću... itd.

No, nisam konzerva da čekam da mi se donese tekst i da prosudim je li dobar - rekao je Prlender priznavši da je kocept DljI u krizi od 1950. ali zbog krize i opstaje te podsjetio na Taracu Branka Gavelle u Gružu i Parova Areteja u Gradu koji su galaksijama udaljeni, kao i Bobova Radionica.

Ekvinocijo spada u najznamenitija ostvarenja dubrovačkoga ambijentalnoga teatra, već sad se može staviti uz dosege ranga Gavelline postave Na taraci u Gružu, Parova peripatetičkog Areteja, Kunčevićeve Tužne Jele u Pilama pa i Jelčićeve Radionice za šetanje, pričanje i izmišljanje, koja je označila mogućnost jednog novog puta u ambijentalno istraživanje.

I na temelju tih principa napravio sam na Dubrovačkim ljetnim igrama nekoliko predstava: " Život Eduarda II., kralja Engleske ", svoju najbolju predstavu, " Areteja ", koji je šetao, pa " Kolumba ", koji je na brodu Santa Maria plovio dva sata brodom oko Lokruma.

Trebalo bi ponovo dobro iščitati Areteja.

Za to vrijeme Krleža intenzivno radi na pripremama za Areteja čitajući starohelenske medicinske knjige, a Bela je svakodnevo na pokusima i predstavama: u ožujku izlazi Hasanaginica [ 53 ] u kojoj s diskretnom komikom [ 54 ] igra malu ulogu tetke Hate i napokon dugoočekivani Goetheov Faust u kojem igra Martu [ 55 ].

Tijekom tih plodnih glumačkih 40 godina, Zorko je Rajčić igrao u više od 70 naslova teatra u Frankopanskoj, obilježivši svojim nastupima kako same početke ovog kazališta tako i njegovo mladenaštvo i zrelo doba te noviju mu povijest (od nezaobilaznih, dugovječnih Goldonijevih " Ribarskih svađa ", sve do posljednje predstave u kojoj je Zorko igrao, Krležinog " Areteja ").

Početna scena Krležina Areteja u režiji i dramaturškoj obradi Zlatka Viteza rastvorena je zvukom jesenske kišne grmljavine.

Krleža (Sreten Mokrović) u crnom kaputu, s kišobranom, crnim šeširom, rimskoj halji (togi) koja se nazire ispod kaputa i femininim crnim sandalama (fragmenti Aretejeva lika) izjavljuje (iz Pogovora za dvije drame: Areteja i Jurja Križani ć a) kako mu se sada (dakle, jeseni 1942.) Križani ć sve više gubi pred likom Aretejevim.

gledala sam Areteja u Gavelli.: D meni je predstava bila odlicna: cerek:, iako su se neke moje frendice nakon pauze odustale: rofl: stvarno treba bit pripremljen psihicki za jedan takav put: mig:: cerek:: raspa: