Senka Bulić u koprodukciji Kazališta Hotel Bulić i Tvornice kulture kao predložak novog autorskog projekta uzima jedno od posljednjih djela Antonina Artauda skinuto s programa radija dan uoči prvog emitiranja 1948. godine te u Zadar 10. kolovoza, u sv. Dominik u 21.30 sati, dovodi predstavu " Svršimo s Božjim sudom - Part one ".

Kad uskoro stigneš iz srca dekadencije, iz Sauronova dvora globalizacije, pogledat ćemo utakmicu u kojoj će dekadentni Francuzi, narod koji je dao velikane poput Artauda, Geneta, Camusa, Viana, Queneaua, Pereca, Cendrarsa, Zidanea, Henryja i Becketta, koji je mnogo toga na francuskom napiso, dakle narod koji je nakon spomenutih velikana potonuo u kal prosječnosti, kako u nogomotu, tako i književnosti (Houellebecq i onaj što mu se knjiga zove po cijeni), pokušati premlatiti našega lijepoga i genijalnog Ivana, koji je uz to i ljudina jer se rano oženio i tako nama prepustio srca Hrvatica, te ostalih balkanskih i nebalkanskih, nižerasnih ljepotica podložnih kako intelektualnom šarmu, tako i izvanrednoj tjelesnoj snazi i izdržljivosti koju naslijedismo u genima svojim kamenim.

- Radimo performans koji će sadržavati razne plesne žanrove, a zove se " etc., etc. " Za projekt me inspiriralo likovno djelo dramatičara i režisera Antonina Artauda, no ne toliko njegov koncept kazališta okrutnosti koliko njegovi crteži i pjesme.

pali andjeo, koji po pravilu jebe jeza u ledja na zemlji dosade i pojavnosti, sa uvek novom u nizu nedovrshivih Objava, u vechnom krugu ponavljanja (jer ko jednom udje izlaska mu vishe nema); poslanik koji u svojoj vernosti gospodaru i revnosti dolichnom svojem redu, sa djavolom doslednoschu pokushava da obavi inicijaciju Objave, ischezlu zajedno sa bogom da je vishe nema, sa bogom koji je josh i pre samog anjelovog otprema i odlozenog prispeca na zemlju i sam nespretno aterirao na istu odrekavshi se vrhovnog svojeg bozjeg preimucstva da NIJE Chovek, slomivshi tom priliko vrat i rebra da bi postao olichenje ubogog zemaljskog - sto mu se i pored svih peripetija dojmi (zapravo nije siguran, kao choveka izjeda ga crv sumnje) i zbog sada svojih ljudskih cudi gordosti i ponosa ne dozvoljava bivshem izaslaniku da odahne dushom i da shvati; mada neguje i vrcavu samilost prema njemu zbog kojeg ischitava sve njegove pokushaje Objave chesto na ivici odavanje svoje infrenalne tajne. izaslanik za to vreme-vecnost menja oblike, traga za praObjavom i pokushava povremeno da stupi u kontakt sa sada samo nalogodavcem, nekada voljenim gospod bogom; ne uspevshi da ga pronadje, i dalje veran i revnosan, uzdize ga povremeno apologijama i palimpsestima odsustva Objave (tu bi mogao da se pojavljuje u duhu i telu gnevnih pravednika luthera (ili kinga) ili tome akvinskog, mada ima tu i daha kafkijanskog mehanichkog poshtenjaka); u drugim, pak, oblichjima i vremenima-vechnosti razdiru ga bes i mrznja prema ischezlom, chija mu sveprisutna sablast hara i pljachka snove, trujuci mu srce otrovom koji sobom nosi, u ovom sluchaju pravednih gnevnika nietsczhea ili artauda.....

Jednu od tih strašnih fotografija onoga što je tamo na vlastite oči vidio Borel je kao psihoanalitičar pokazao svome pacijentu Georgesu Batailleu (koji je tad imao jedva 28 godina), slavnom nadrealistu - disidentu, velikom štovatelju Antonina Artauda i njegova kazališta okrutnosti.

Artauda (LIVING THEATRE; BREAD AND PUPPET THEATRE; LA MAMMA).

Artauda o »teatru okrutnosti« i zajedničkome stvaralačkom procesu najizrazitije zastupnike imale u J.

Predstava Rekvijem za organe - pokora ' nastavak je rada na genijalnom skupu tekstova Antonina Artauda koji ih je priredio za radijsko izvođenje 1947. godine, a koji su bili toliko subverzivni za emitiranje da je direktor radija emisiju skinuo s programa u radijskoj montaži.

Jedna je to od ključnih tema koja seže još od Artauda, pa i ranije a na koju se trajno referira i njome se bavi teoretičarka Julia Kristeva, pitanje i zazornog i zaraze tema je kojom se svojevremeno (vjerovali ili ne), bavio i Šovo.

Stvaralačka gripa Stvari tu postaju mnogo jasnije, jer čovjek bi se inače zakleo da je Pjesmu našu Rajko Stilinović pisao u stvaralačkoj ognjici, pa čitajući ne bi znao je li to prvi simptom stvaralačke meksičke gripe, ili je ta svaralačka meksička gripa zapravo do halucinogenog meksičkog kaktusa peyote, pa Rajko Stilinović zapravo poput Antonina Artauda piše poetski putopis Hrvatskom kao Tarahumarom, i tako storniran šara, tumara i tarahumara Lijepom našom, zuji u krug i mahnito udara u staklene prozore kao - jesam li već upotrijebio tu metaforu? - muha bez glave.

U koprodukciji Kazališta Hotel Bulić i Tvornice kulture koncert-predstava-instalacija Svršimo s Božjim sudom part one autorice Senke Bulić nastala je po skupu tekstova jednog od najzanimljivijih autora u kazalištu Antonina Artauda.

Nema je čak ni u smislu moderne, u smislu avangardna probijanja granica, kako je često bilo riječi u znanstvenim studijama o umjetničkom djelovanju Artauda; u biti to je vrlo cinična i netočna atributacija njegova rada.

Nakon Nietzschea, sve što se događa u modernom teatru zapravo slijedi tragove tog divljeg Boga, od Artauda i Brooka, pa do najmlađih.

Ta spretna i izuzetna kombinacija terijskih pretpostavki Artauda i svakodnevice, života u zajedništvu, oni kazalište doživljavaju prvenstveno kao kolektivni izričaj, i nadalje privlače moju pozornost kao kazališnog autora.

[ 1 ] Ovu tvrdnju treba uzeti uslovno jer se pored Artauda pominje još nekoliko autora koji su utjecali na suvremeni teatar krvi i sperme.

Posjetitelji mogu uz predivna pisma Antonina Artauda ili Renea Chara otkriti i bezazlene upute vozaču: " Marcel, ispustite vodu iz radijatora " ili " Kupite proizvode Ripolin ".

Artauda - jednog od najznačajnijih predstavnika francuske škole flaute - na Visokoj školi I.

Michaux, Prevert, Éluard, naš dragi Radovan Ivšić, niz drugih: Picasso, Dali, Giacometti, Man Ray, nadrealistički časopisi, prozaisti, dramatičari sanjar Julien Gracq, teatar okrutnosti Artauda te predivna i besmrtna Leonora Carrington, slikarica i prozaistica, koju je Breton nazvao najlucidnijim i najsmionijim duhom te čiji tekst Dolje treba što hitnije prevesti i objaviti posebno, jer to je najpotresnija ispovijed koju sam ikada pročitala..

Nadrealizam kazališta okrutnosti Antonina Artauda polazište je iz kojeg Žak Valenta uz pomoć Tajči Čekade propituje umjetnost kroz psihijatrijske dijagnoze umjetnika u predstavi Umjetnost kao dijagnoza ili dijagnoza umjetnosti.

Heliogabal se referira na istoimeno djelo Artauda.

Tretirajući fenomen psihijatrijskog poremećaja kao poticaj za izvedbu, projekt Dijagnoza: umjetnost posveta je svima neprilagođenima socijalnim normama, a čiji su životi dotakli kreaciju: od Antonina Artauda, Vincenta van Gogha, Virginije Woolf, Sare Kane, Petra Iljiča Čajkovskog do Leopolda M.

Ove reči, zajedno sa onima Antonina Artauda, spomenutim u uvodu za Elektri č nu zastavu, o onima koji su na gubitku u svom pisanju govore o autorima čiju muziku volim i razlozima za tu ljubav.

Potkraj sedamdesetih godina u tom joj je smislu blisko iskustvo Antonina Artauda, ne sanjara kazališta nego sanjara života, putnika u Meksiko i čovjeka koji je godine 1936. živio u tamošnjemu plemenu Tarahumara.

Predstava Rekvijem za organe pokora nastala je na tekstovima Antonina Artauda, a njime se nastoji istražiti i pokazati pojam suvremene tragedije u kazalištu.

U tome se zrcali sudbina umjetnika poput Antonina Artauda, Vincenta van Gogha, Wirginije Woolf, Sarahe Kane, Pjotra I.

Zamišljena kao teorijsko-praktično istraživanje suvremenih izvedbenih praksi u rasponu od Artauda do Body arta, u čijem je središtu izvedba tijela i afirmacija korporealne prisutnosti, radionica ' Strašću do izvedbe identiteta ' bit će realizirana u tri dana, u riječkoj ' Molekuli '.

Desetogodišnji boravak Artauda u psihijatrijskim bolnicama i njegova bolest bila su agonija za ovog umjetnika, ali i inspiracija za umjetnički života u kojem je stvorio impozantan opus stvarajući pod nadzorom liječnika i bolničara.

U relativno nekoherentan osvrt nisu se spretno uklopili učestali citati Artauda koji nemaju očiglednih dodirnih točaka sa samim sadržajem prikaza.

Djelo Antonina Artauda, posve intrigantne ličnosti, kreće se na granici između njegovog ludila i stvaralaštva.

Stoga se njegovo istraživanje scenskog izričaja i kazališne sintakse sastojalo u sjedinjavanju ' verbalnog ' i ' ne-verbalnog ' teatra, tradicionalnih i suvremenih plesnih stilova, te dramskog teatra (radovi Stanislavskog, Meyerholda, Artauda, Grotowskog).