Dakle, kako ja to vidim, a čini mi se da i Badiou kaže isto: - prava je tolerancija ona koja govori jednakom svačijem o pravu na mišljenje. - lažna je tolerancija ona koja govori o jednakoj (ne) istinitosti svačijeg mišljenja.

Pavao naknadno za Isusa tvrdi da je Bog, što je kocka kao i ova gdje se Badiou kladi na sumnjivu avangardnu doktrinu da subjekt svoj legitimitet osvaja samo u ekstremnim situacijama.

Badiou je ovdje malo kao Grunf: sve ili ništa.

U " Svetom Pavlu " Badiou tvrdi da Pavao ocrtava obrise novog subjekta: nositelja univerzalne istine koji ujedno razara stege židovskog Zakona i konvencije grčkog Logosa.

Badiou pokazuje da pavlovski lik subjekta još i danas sadrži autentičan revolucionarni potencijal: subjekt je ono što odbija podčiniti se svijetu kakav poznajemo, te se umjesto toga bori za jedan novi svijet.

Badiouova knjiga o Pavlu mogla bi zato imati podnaslov, osim " utemeljenja univerzalizma " (kojeg i sam Badiou, na kraju, smatra pretjeranim) " priručnik za militante ".

Intelektualne zvijezde suvremene ljevice Michael Hardt, Noam Chomsky, Antonio Negri, Alain Badiou, a tu negdje se mota i ' ' svidljivi ' ' Žižek, ne nude ništa konceptualno novo, nikakav suvisli i održivi model novog društva.

Ili, kao što mi se čini da smatra Badiou, da upravo relativizam u kojem čovjek ima biti tolerantan, djeluje kao povratna sprega na mišljenje, slabeći ga i razvodnjujući, kao što kaže.

Kako je istaknuo Alain Badiou, realni je socijalizam, usprkos svim svojim užasima i neuspjesima, bio jedina politička snaga koja je bar za nekoliko decenija predstavljala stvarnu prijetnju globalnoj vladavini kapitalizma, istinski strašeći njegove predstavnike i tjerajući ih u paranoičnu reakciju.

U Pohvali ljubavi, Alain Badiou se razračunava sa suvremenim konceptom ljubavi proklamiranim od strane dating agencija koje jamče potpuno osiguranje od rizika: " Zaista mislim da je ljubav u ovakvom svijetu uhvaćena u škripac i opkoljena, a time i ugrožena.

Alain Badiou piše kako su nam potrebni novi opći uvjeti za istinu?

Nedavno su filozofi (Badiou, Žižek, Deluze) ustvrdili da je umjetnost bezuvjena, osobito obzirom na određena teoretiziranja o umjetnosti.

Trenutačno radi na dvije studije - Limiti fabrikacije: znanost o materijalima i materijalistička poetika gdje istražuje koncepte forme i prakse fabrikacije u nano-znanostima i u suvremenoj materijalističkoj poetici; a u Plavom vosku koji nedostaje (racionalistički empirizam) se bavi odnosom racionalizma i empirizma iz perspektive novih interpretacija Kantovog kritičkog rješenja tog odnosa, posebno se osvrčući na suvremeni francuski racionalizam (Althusser, Badiou, Meillassoux) i različite radikalne empirizme (Peirce, Whitehead, Deleuze).

Baxter postavlja narativni sukob iz perspektive tradicija modernizacija, no ta modernizacija ni u kojem slučaju nije emancipatorska i u službi zajednice ona je puno bliže definiciji modernizacije kako je vidi francuski filozof Alain Badiou: Naziv za strogu i servilnu definiciju mogućega (...) neizbježno nastojeći učiniti nemogućim ono što je nekad bilo ostvarivo (za najveći broj ljudi) i učiniti profitabilnim (za prevladavajuću oligarhiju) ono što nekad nije običavalo biti. Treba spomenuti i sjajan dokumentarac Slava kurvi (Whores ' Glory) Michaela Glawoggera, koji s mnogo topline i iskrenosti te s manjkom bilo kakva moraliziranja uranja u svijet prostitucije od Tajlanda, preko Bangladeša, do Meksika.

Klasna borba ne " izražava " neke objektivne ekonomske suprotnosti, ona je sama forma egzistencije tih suprotnosti. 4. Vidi Etienne Balibar, " La violence: idéalité et cruauté ", u La crainte des masses, Paris: Galilée 1997. 5. Vidi Etienne Balibar, La crainte des masses, str. 42 - 43. 6. Vidi Alain Badiou, L ' ętre et l ' événement, Paris: Seuil 1988. 7. Vidi Alain Badiou, St Paul ou la naissance de l ' universalisme, Paris: PUF 1998.

Kao prvo, Alain Badiou je socijalist, znači sve što kaže ima ideološku pozadinu kao i izjave pobornika kapitalizma (iako im je sadržaj naravno suprotan).

Bilo je prikladnije napisati da je Badiou socijalist, a ne filozof, jer bi ta informacija bila relevantnija za ovaj tekst protiv kapitalizma.

Pritom je događaj radikalni čin prepoznavanja koji postoji za onoga koji je odlučio da pripada situaciji ili onog koji intervenira pokreće akciju (Badiou, 2006.).

Zato je dobro da gale ne popušta, jer šta bi popuštao oko onoga što već čvrsto drži a elitne svjetske snage pod vodstvom Žižeka, Badiou-a i drugih tek sada grčevito traže, nakon što su još šire snage čvrsto držale vječnost pa ispustile;

Alain Badiou nedavno je skovao novi izraz anti-filozofija za te nove i konstitutivno skandalozne načine konceptualnog interveniranja u svijet; to je pojam koji Žižek vrlo spremno želi iskoristiti za svoje potrebe.

Nažalost, premalo je ima i, kao što kaže Badiou, ona je danas ugrožena.

Na hajdegerovskim temeljima, ali s nekovrsnom " subjektivističkom " nakanom svladavanja " objektivnih " okolnosti čovjeka u svijetu kontingencije i faktičnosti, francuski je filozof Alain Badiou razvio iznimno složenu verziju događaja kao istine bitka u vremenu.

Temeljno razlikovanje dva pojma politike kao prostora-vremena " življenja zajedno " (Hannah Arendt) u oživljavanju republikanskih vrlina i praktičnoga zahvata u prethodnu opstojeću situaciju (Alain Badiou) s naglaskom na radikalnost promjene situacije jest razlika između dva pojma " ustavnoga republikanizma ", američkoga i francuskoga.

Kao što bi Alain Badiou rekao: " Svaki pokret, svaki obris plesa treba se pojaviti, ne kao posljedica, već kao ono što je sam izvor pokretljivosti.

Na tome je radio Balibar, a na različite načine i Jean-Luc Nancy, Jacques Ranciere, Alain Badiou i drugi.

Stoga se sustav u kojem živimo ni ne bi smio zvati (predstavničkom/liberalnom/parlamentarnom) demokracijom nego onime što on zaista jest kapitalističkim parlamentarizmom (Alain Badiou).

Alain Badiou, filozof, matematičar, romansijer, dramaturg, osnivač Instituta za suvremenu francusku filozofiju (Centre international d étude de la philosophie française contemporaine), profesor na Ecole Normale Superieure u Parizu i jedan od najuticajnijih mislilaca današnjice.

Terry Eagleton, The Idea of Culture, Oxford UK/Malden, MA: Blackwell, 2000., str. 2. [ 32 ] Contingency, Hegemony, Universality, ibid., str. 4. [ 33 ] Rastko Močnik, Translation in the Field of Ideological Strle, http://translate.eipcp.net/transversal/0606/mocnik/en [ 34 ] Homi Bhabha, The Location of Culture, London/New York: Routledge, 1994., str. 8. [ 35 ] Tako kulturalna teorija čini čuda može učiniti da se čak i najniži društveni sloj doima (kulturalnom) elitom. [ 36 ] Parco di Resistenza, gdje se sastaju migranti iz bivšeg Sovjetskog Saveza, zapravo je pokraj željezničkog kolodvora Ostience, koji je Mussolini izgradio povodom Hitlerovog dolaska. [ 37 ] Vidi Alain Badiou, Ethics, An Essay on the Understanding of Evil, London i New York: Verso, 2002., str. 27. [ 38 ] Vidi Michael Hardt, Antonio Negri, Empire, Cambridge, MA, London: Harvard University Press, 2000., str. 213 - 214. [ 39 ] Doslovno kao fidem prodere prekid s vjernošću. [ 40 ] The Task of Translator, ibid., str. 261. [ 41 ] Ibid., str. 256. [ 42 ] Herbert Marcuse, One Dimensional Man, London: Routledge and Kegan Paul Ltd., 1964., str. 256.

U središtu filozofskog interesa ovog vrlo mladog mislioca su suvremena francuska misao, politička filozofija i postkolonijalni studiji, a na velika vrata suvremene političke misli on je ušao knjigama " Aboslutely Postcolonial: Writing between the Singular and the Specific " (2001) i " Badiou: A Subject to Thought " (2003), za koju je proslov napisao Slavoj Zizek.

Autorov idejni glasnogovornik u tom segmentu filma jest nitko drugo doli Alain Badiou.