Sukob s Bizantom postaje za njegovih nasljednika nevažan, jer anadolski Turci iz sultanata u Ikoniju (turski još zvanog Rum Devleti, tj. Rimsko kraljevstvo) osvajaju 1240. godine široko područje sa sjedištem u mediteranskom gradu Antalayi (to je današnje tursko ime, grči naziv je Attaleia) te prestaje teritorijalni kontakt između Cilicije i Bizanta.

Predsjednik središnjega odbora Svjetskoga vijeća Crkava armenski apostolski katolikos Aram I. iz Cilicije ističe da se globalizacija konkretno odražava na osobni i kolektivni život, kako unutar religija, društava i država, tako i između religija, društava i država.

Velikog, kralja Armenije, istodobno u zajednici Cilicije i sjevera Sirije, procvjetao je pod carevima i u 5. st. postao glavni grad Cilicije.

Vjerojatno je tek tada ovaj dio Cilicije postao dio rimske provincije Cilicije.

U vrijeme Carstva, Sirijom i Cilicije je upravljao prokonzul.

Tradicionalna 1038. festa sv. Vlaha otvorena je u utorak 2. veljače ispred crkve Sv. Vlaha prvi put kao svjetski priznata nematerijalna baština čovječanstva, a s platoa ispred crkve jezikom sv. Vlaha okupljene je pozdravio armenski biskup Nareg Alemezian, izaslanik katolikosa Arama I. iz Cilicije.

Kada 1402. godine Turci (ne anadolijski, nego srednjoazijski, pod vodstvom Timura, osnivača Timuridskog Carstva) od Arapa preotimaju Ciliciju, oko 30.000 bogatijih Armenaca je izbjeglo iz Cilicije na Cipar, pod zaštitu svojega kralja. 19

Armenski katolikat Cilicije zastupao je patrijarh Aram I, Pravoslavnu Etiopsku Crkvu patrijarh Abba Paulos, Istočnu Asirsku Crkvu patrijarh Mar Dinkha IV.

Među njima je najgorljiviji bio Stjepan, kojemu će se uskoro usprotiviti konzervativniji članovi te sinagoge, kojima je posebno bilo stalo do Zakona i hrama: »Nato se digoše neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije, pa počeše raspravljati sa Stjepanom« (6, 9).

U stvaranju kraljevstva pod dinastijom Bagratida od 885. do 1045., a također i u razdoblju Cilicijskoga kraljevstva od 1080. do 1375. god. u gorskom dijelu Cilicije [ 5 ], a u dolinskom do 1515. pod dinastijom Rubenida.

Istaknuti valja i nazočnost patrijarha Srpske pravoslavne Crkve Irineja, armenskog patrijarha katolikosa Cilicije Arana I, glavnog tajnika Svjetskog vijeća Crkava Olava Fyksea Tveita te ruskog pravoslavnog nadbiskupa Hilariona.

Nije isključeno da je i on pripadao helenističkoj »sinagogi Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca i onih iz Cilicije i Azije« (6, 9), i to onom dijelu koji je bio spreman svim silama braniti Zakon i hram.

Ako ti se predaju, ti? eš mi ih sa? uvati za dan njihove kazne. 11 Neka tvoje oko ne zna milosti prema odmetnicima, nego kamo god do? eš, podvrgni ih smrti i plja? ki u svoj zemlji koja ti je povjerena. 12 Kazah i svojom? u rukom izvesti, kunem se životom i snagom svoga kraljevstva. 13 Ti nemoj prekršiti ni jedne od zapovijedi svoga gospodara, nego izvrši doslovce sve ono što sam ti naredio i nemoj oklijevati da to provedeš. " 14 Holoferno ode od svoga gospodara i sakupi sve vrhovne zapovjednike, vojskovo? e i? asnike vojske asirske, 15 prebroja ljude koje izabra za bojni raspored kao što je naredio gospodar njegov: stotinu dvadeset tisu? a ljudi i dvanaest tisu? a strijelaca na konjima 16 i svrsta ih kako se svrstavaju bojni redovi velika m noštva. 17 Uze silan broj deva, magaraca i mazgi za prijenos njihove opreme, a tako i velik broj ovaca, volova i koza njima za opskrbu 18 i za hranu svakog pojedinog vojnika te napokon golemu koli? inu zlata i srebra iz kraljeva dvora. 19 Krenu sa svom vojskom da bi kao prethodnica Nabukodonozorova prekrio sve lice zemlje na zapadu kolima, konjanicima i izabranim pješacima. 20 Silno, izmiješano mnoštvo, kao skakavci ili kopneni pijesak nebrojeni, i? aše za njim. 21 Krenuše iz Ninive i nakon tri dana hoda stigoše do ravnice Bektileta, pa se utaboriše za Bektiletom, blizu planine koja se nalazi nalijevo od Gornje Cilicije. 22 Holoferno pokrenu svu vojsku, pješake, konjanike i kola, pa se odande uputi prema planinskim predjelima. 23 Razori Fud i Lud, orobi sve Rasisove sinove i sinove Izmaelove koji borave su? elice pustinji, južno od zemlje heleonske. 24 Prije? e Eufrat, pro? e kroz Mezopotamiju, razori sve gradove koji se nalaze na uzvisinama uzduž potoka Abrona, da bi izbio na more. 25 Zauze podru? je Cilicije, isje? e na komade sve one koji mu se opirahu i stiže do me? a Jafata na jug, nasuprot Arabiji. 26 Opkoli sve sinove Madijanove, zapali im šatore, ugrabi stada. 27 Za žetve žita si? e u nizinu Damaska, zapali im sve njive, uništi im stada i stoku, oplja? ka im gradove, opustoši polja i oštricom ma? a pobi sve mlado. 28 a spopade strah i užas sve stanovnike obala Sidona i Tira, žitelje Sura i Okine i sve žitelje Jamnije.

God. 66. prije Isusa osvojiše ga Rimljani i učiniše glavnim gradom pokrajine Cilicije, od godine 1078. pripada Turcima.

Kako je katolikos moje crkve Aram I. napisao u pismu dubrovačkom biskupu koji ga je pozvao da osobno dođe na festu - postoje duboke veze između Dubrovnika i Armenije, posebno tijekom srednjega vijeka, između grada odnosno Crkve Dubrovnika i Armenske Crkve u Kraljevstvu Cilicije.

Kad sazna da je iz Cilicije: 35 slušat? u te, re? e, kad pristignu i tužitelji tvoji. " Onda zapovjedi? uvati ga u dvoru Herodovu.

Također sam potaknuo Dubrovačku biskupiju da Njegova Svetost Aram I, katolikos iz Cilicije, posjeti »festu« sv. Vlaha u veljači 2010, u spomen na posjet armenskog nadbiskupa Sebaste Isaka Hadžana 1902. gradu Dubrovniku.

Ustvari je armenska kneževina kojom su u savezu sa križarima vladali Romanidi bila tako čvrsta da oni narednih desetljeća šire svoje posjede na obližnje bizantsko područje Cilicije, opustošeno dugotrajnim ratovima sa Arapima i Turcima (muslimanski vjerski zakon propisuje toleranciju prema kaurskom stanovništvu tek nakon što ono prihvati status pokorene raje; stoga je kršćansko stanovništvo u srednjovjekovnim muslimansko kršćanskim sukobima posve redovno bivalo izloženo pljački, ubijanju i odvođenju u roblje čak i izvan razdoblja većih vojnih borbi).

Moji povijesni korijeni su iz Armenije, iz Cilicije.

Sjeverno od Cilicije se nalazi planina Taurus.

Eponimski osnivač Cilicije bio je Kilik [ 1 ], legendarni osnivač dinastije koji je vladao tom području.

Na kraju se obratio, u pozdravu armenskom patrijarhu Cilicije Nersesu Bedrosu XIX.

U starorimskom vremenu Tarz je bio glavni grad Cilicije, pokrajine u Maloj Aziji.

Nakon odlaska koncem 1921. god. francuskih postrojba iz Cilicije (u kojoj je živjelo 120.000 Armenaca) počelo je nanovo progonstvo i uništavanje Armenaca u cilicijskim gradovima Maraša, Zejtuna, Adžna, Ajntaba [ 9 ].

O duhovnoj vezi koja je stoljećima spajala hrvatski i armenski narod u pozdravnom govoru dubrovački biskup Želimir Puljić rekao je: " Armenski sveci ugrađeni su u duhovne temelje Grada preko sv. Zenobija iz Cilicije, sv. Vlaha i četrdeset drugih mučenika iz Sebaste.

Posebice to čini Katolikat Cilicije koju ovdje predstavlja njegova ekselencija Alemezian.

Katolikos iz Cilicije od 1930. godine je u egzilu u Libanonu i mi se molimo i nadamo se da će se jednog dana vratiti u Ciliciju, u Sis, u naše ishodišno mjesto.

Rodio se prema predaji oko 5. godine po Kristovu rođenju u Tarzu, glavnom gradu pokrajine Cilicije, na jugu Male Azije.

Čovjek imenom Pavao, koji je izrastao iz židovsko-helenističke dijaspore, rođen u Tarzu glavnom gradu rimske pokrajine Cilicije na jugu Male Azije, bio je odgajan i obrazovan u strogom farizejizmu, a po roditeljima baštinik i rimskoga građanskog prava, ljudski govoreći, nije imao predispoziciju da olako prihvati kršćanstvo.

Julije, koji je s Pavlom? ovje? no postupao, dopusti mu po? i k prijateljima da se pobrinu za nj. 4 Odande smo otplovili, jedrili uz Cipar - jer su nam vjetrovi bili protivni - 5 pa preplovili more duž Cilicije i Pamfilije i stigli u Miru licijsku. 6 Ondje satnik na? e neku aleksandrijsku la? u za Italiju i ukrca nas na nju. 7 Više smo dana plovili sporo i jedva doprli do Knida.