Mislim da ljudi krivo doživljavaju hedonizam, on je jednostavno isti i danas i u doba Epikura... potoji bug u startu zbog krive interpretacije hedonizma, a pretjerivanja, bizarnosti, bježanja od stvarnosti u nešto dekadentno iluzorno ćeš uvijek imati.:)

O samom Diogenu Laertiju zna se vrlo malo, no činjenica jest da je njegova knjiga, u kojoj piše o životima grčkih filozofa od Talesa i Anaksimandra pa sve do Epikura, oduvijek bila intrigantna čitateljima.

Rubovi i središta naslov je tre ć e cjeline, koja se bavi rubovima književnog života u ameri č koj, španjolskoj i ruskoj zbilji, novom kanarskom prozom, antisemitizmom i dekonstrukcijom ruskog sela, estonskim elementom u djelu Juliana Semjonova, recepcijom Epikura u indoktriniranom sovjetskom okružju i znanstvenofantasti č nim parabolama mutacija i kloniranja.

Dočim je za filozofa Epikura smrt " najgroznije zlo ", koje se nas koji živimo ne tiče, jer " dok mi postojimo, smrt nije tu, a kad je smrt tu, mi više ne postojimo ".

Od Epikura preko modernih racionalista sve do današnjice ne blijedi intenzitet pitanja: zašto Bog dopušta zlo, zašto ga ne sprječava?

Citira Epikura: Moje pisanje nije za svakoga; ono je samo za tebe; jer smo jedan drugomu jedan veliki teatar.

Od Demokrita do suvremene neurobiologije preko Epikura i Lukrecija samo logika čestica može razbiti u komadiće fantazme platonskih ideja o tom pitanju.

Bruyère u obrazloženju naslova projekta nudi filozofski obrazac koji od Nietzschea vodi do Seneke, a od Seneke do Epikura i Demokrita; satis sunt mihi pauci malobrojni su mi dovoljni frazu koju možemo shvaćati na više razina: onoj umnoj u kojoj čovjek/umjetnik ne traži potvrdu mnoštva u predstavci vlastite vizije kao i na izvedbeno/kazališnoj razini u kojoj se jedan smatra narodom, mnoštvom ili publikom.

Na preko dvjesto stranica, ilustriranih motivima iz povijesti filozofije, opće kulturne povijesti i civilizacije, deBotton razlaže biografske pripovijesti o tri antička i tri novovjekovna, odnosno moderna filozofa - od Sokrata, Epikura i Seneke preko Michela de Montaignea do Schopenhauera i Nietzschea; uz citate iz djela i obilne navode iz biografija iznalazi današnje životne situacije u kojima nefilozofski laik može, takoreći in flagranti, prepoznati potrebu za filozofijom koja će objasniti konflikte i pružiti utjehu za različite situacije i osjećanja pojedinca - za neprihvaćenost, za novčanu oskudicu, za frustracije, za neprimjerenost, za slomljeno srce i, konačno, za poteškoće.

U tom kontekstu kompletna filozofija nakon Epikura je nepotrebna.

O biti slobode može se pročitati kod Aristotela, pripadnika Stoičke škole, Demokrita, Epikura Prosvjetiteljskih filozofa i pravnih teoretičara, a najviše kod predstavnika Klasičnog njemačkog idealizma. naročito Kanta.

Rimski filozof i pjesnik Lucretius Carus, koji je ostihotvorio atomistiku Leukipa, Demokrita i Epikura u šest knjiga De rerum natura, ubio se u četrdeset trećoj godini života, ljeta 55. pr.

Sjetih se oca hedonizma, Epikura i njegove " radosne poruke ".

To je jedna od osnovnih teza ovog izlaganja i varijante te teze provlače se od Epikura do Kanta, od Kanta do modernih teoretičara morala poput Sama Harrisa.

Naime, Lukrecije je bio sljedbenik grčkog filozofa Epikura te je u svom epu u šest knjiga zanosno opjevao njegovu materijalističku filozofiju koja, kao i sama renesansa za koju je Greenblatt stručnjak, u središte društveno-etičke problematike stavlja čovjeka.

Je li francuski kralj-hedonist čitao Lukrecijevu apologiju (i apoteozu) Epikura?

Stoga neki pokušavaju pronaći utjehu u riječima davnog preteče, oca modernog materijalističkog pogleda na svijet Epikura: »Smrt, ta najstrašnija stvar na svijetu nas se zapravo ništa ne tiče.

U etičkom učenju jače je podvučena crta individualizma kod Epikura nego kod stoika.

Međutim, postizanje je ugode kod Epikura vezano uz razboritost i to je dvoje nemoguće odvojiti.

Prvi jer je pokušao pomiriti katolicizam i neoplatonizam uzevši pri tome Epikura za duševnog oca te sukladno tome volio tjelesna uživanja i žene i to toliko da nije mogao dana bez njih i njihovih milovanja.

Oni se kod Demokrita kre? u nuždno, a kod Epikura slu? ajno.

Pojam užitka ključan je element i u filozofiji Epikura i Epikurove filozofske škole.

Stoga razmatra razne kritike emocija od onih da su tek slijepe sile koje nemaju veze s razumom, pa do navođenja glavnih antiemocijskih djela zapadne filozofske tradicije kod Platona, Epikura, Spinoze.

Iz nužnosti sam usvojio jedan od slavnih aforizama Lukrecijeva učitelja Epikura: Od drugih se stvari moguće zaštiti, no kada je o smrti riječ mi ljudi živimo u gradu bez zidina. No usvojio sam i puno toga što nije bilo u skladu s Lukrecijevim razmišljanjima o prirodi stvari.

Rečenica koji si citirala pretpostavljam da je porijeklom od Epikura i da odražava tvoje mišljenje a stoga i takvo pitanje.

Ali tu ideju je Rousseau uzeo od Hobbesa, a Hobbes je uzeo od Epikura.

Usput sam susreo mnoge grešnike poput Poncija Pilata, Epikura i drugih i imao priliku izbaviti ih iz pakla, a i sam napredovati u iskupljenju svojih grijeha.

Zaprepašten ovom intenzivnošću, nastavio sam čitati dalje; molitvu za mir, posvetu mudrosti filozofa Epikura, oštru osudu praznovjernih strahova sve do dugačkog izlaganja osnovnih principa filozofije.

Prva tri poglavlja bave se problemom javnog djelovanja, sukoba filozofije s općom neumnošću svijeta, oskudicom dobara; pokrivena su dakle praktička pitanja antičke filozofije: neuspjeh političkog odgoja kroz filozofiju (kod Sokrata, odnosno Platona), životna ekonomika uživanja i kontrole uznemiravanja (kod Epikura), preobražavanju straha od smrti u moralni stav prihvaćanja neumitnosti sudbine (kod Seneke).

Pogotovo ako se ima na umu da je po mnogim velikim umovima, po? am od Epikura, strah gori od smrti.? ime oni to nas plaše?