Sanel Jahić, Tijani Belaid i Marcelo Oliveira stigli su bez odštete, Claudiano Bezerra da Silva plaćen je 250 tisuća eura, a za odštete Alda Adorna i Urka Parda ne postoje službeni podaci.

E za to ti preporučam da si uzmeš malo Freuda, Lacana, pa Hegela, Adorna, pa Žižeka.., jer su dotični vrlo efektno raskrinkali prosvijetiteljski mit o emancipaciji subjekta i društva putem razuma..

Sličnost u tehnikama masovnih pokolja koji su se nekada primjenjivali na ljudima, a danas na životinjama, prvi su uočili upravo židovski intelektualci poput jidiš pisca, dobitnika Nobelove nagrade, Isaaca Bashevisa Singera (' ' U svom odnosu prema životinjama, svi ljudi su nacisti; za životinje traje vječna Treblinka. ' ') i filozofa Theodora Adorna (' ' Auschwitz se ponavlja svaki put kad netko pogleda klaonicu i pomisli: to su samo životinje. ' '), napominju iz te udruge.

Pojam obuhvaća memoarsku prozu (Wiesel, Levi), dnevnike, strip (Maus Arta Spiegelmana) i slikovnice (Grozote: Alegorija o Holokaustu i Jedna svijeća Eve Bunting), kratke priče i romane (Kertész, Sonnenschein Daše Drndić), knjige za djecu i mlade, drame i usprkos inzistiranju Theodora Adorna da je pisati poeziju nakon Auschwitza barbarski (od te se izjave kasnije ogradio) poeziju (Reznikoff).

Sumnju u ispravnost angažiranja solista osrednjega ranga, uz slučaj kostimografkinje, izazvalo je i dvoje talijanskih solista Paola di Gregorio i Antonio de Palma tumači ljubavnog para Amelie Grimaldi i Gabrielea Adorna jedina ženska uloga i jedini tenor u operi.

Nemoguće je pričati o prošlom stoljeću, a ne spomenuti Freuda, Saussurea, Heideggera, Banjamina, Camusa, Adorna, Simone de Beauvoir, McLuhana, Fromma.

- Takav pristup u proučavanju književnosti i glazbe zaokuplja me već vrlo dugo, još od studentskih dana, kad sam čitao Maxa Webera, Arnolda Hausera i Adorna.

To će biti zbirka mini eseja, po uzoru na Benjamina, Adorna i Canettija, slobodan spoj kulturno-povijesnih razmatranja, zapisa o paradoksima i sjećanjima na djetinjstvo, često u jednom tekstu.

Cijela ta stvar s citiranjem francuskog filozofa Michela Foucaulta, ili njemačkog filozofa Theodora Adorna i gledanje svisoka, sve je to afektacija.

Što se tiče Adorna i mogućnosti za poeziju nakon Auschwitza, mislim da ne vrijedi gledati unatrag, da svaka generacija iznosi svoju umjetnost, da nema stanke u tom procesu, i nema katastrofe koja bi mogla ubiti nadu.

I za poeziju tu vrijedi ' urok nad urocima '; kako za Améryja tako i za Adorna nedostajala je gesta koja bi otrijeznila urok.

Sloterdijk piše krajnje zavodljivim stilom, gotovo da je moguće osjetiti ironiju jednog Thomasa Manna, kombiniranu s promišljenošću Theodora Adorna, a upakiranu komunikativno poput spisa antimodernista Evole ili Guenona: sve je otišlo k vragu, osim mišljenja, koje još uvijek ljeska nešto prvotnog sjaja one prve baklje koju je po Maloj Aziji pronio Heraklit Mračni.

Možemo tu i do Adorna i do barbarskog čina pisanja poezije nakon Auschwitza.

Isto vrijedi za Adorna: premda svjestan nasilja koje je prisutno u prevladavajućoj definiciji onoga što se broji kao »ljudsko« (implicirano isključivanje čitavih dimenzija kao »neljudskih«), on u osnovi »neljudsko« ipak razumije kao repozitorij »otuđene« ljudskosti »neljudsko« je za Adorna, u konačnoj analizi, moć barbarizma protiv koje se trebamo boriti.1 Ono što on promašuje jest paradoks da je svako normativno određenje »ljudskog« moguće jedino s obzirom na nedokučivi temelj »neljudskog«, nečega što ostaje neprovidno i opire se uključivanju u svaku narativnu rekonstituciju onoga što važi kao »ljudsko«.

Njegov je odnos spram činjenične građe, od koje kreće, specifičan, određen i obojen njegovom vezanošću na filozofske postavke Theodora Adorna.

Poznavala je filozofe frankfurtske škole (Horkheimera, Adorna, Markuzea, Benjamina, Habermasa) a Marxa preko njih (osobito njegove Rane radove).

Takvo socijalno-hermeneutičko polje počiva na dijalektički shvaćenu pojmu funkcije, pa stoga Bürger više polemizira s tezama Marxa, Adorna, Kanta ili Benjamina negoli s povjesničarima umjetnosti i književnosti.

Signor dottore è molto bello da parte vostra (2003) posuđuje svoj naziv iz petog paragrafa Minima Moralia Theodora Adorna.

Za Adorna je to i obitelj koja je leglo fašizma, jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi.« Kontracepcija, sterilizacija, pobačaj i eutanazija »postali su« četiri jahača ' kulture smrti ' »(Str. 96.).

Ponekad poželim krenuti ispočetka, temeljito pročitati svog Adorna i slično, kako bih malo bolje razumio svoju ulogu u društvu.

To je hipoteza Theodora Adorna, njemačkog filozofa, potonjeg pripadnika Frankfurtske škole, koju je formulirao s dvojicom psihologa s Berkleya te s još nekim empirijskim istraživačima koncem četrdesetih, kad je pred nacizmom pobjegao u Ameriku, pa ondje izdao utjecajnu knjigu« Autoritana ličnost ».

Za Adorna i Horkheimera ovo je, dakako, savršena metafora sudbine razuma/subjekta utemeljenog na represiji prirode u sebi samom: njegovo tijelo, dio prirode u subjektu, intenzivno osjeća bol; subjekt se toga samo, usljed potiskivanja, ne sjeća.

Ovdje bi trebalo ispraviti Adorna: nije poezija nego proza ta koja je postala nemogućom nakon Auschwitza.

Ovom se izdavačkom pothvatu pristupilo devedesetih godina prošloga stoljeća i Sloterdijk ga nije mogao realizirati do kraja: nosioci autorskih prava na djela Heideggera i Adorna (autora do kojih je Sloterdijku posebno stalo) usprotivili su se izdanjima unatoč činjenici da, po riječima samoga priređivača, edicije rade ' najbolji znalci '.

Veliki se broj knjiga pojavio na tu temu Isto tako, ljepuškasti svibanj pospješuje i kristalizira u kemijskom smislu ideje koje su već postojale, primjerice, u radovima Frankfurtske škole u radovima Adorna i Horkheimera, između ostalih o autoritetu i obitelji tridesetih godina.

»Slobodno vrijeme nogometaša obično se vezuje uz manekenke i playstation, a vi u slobodno vrijeme čitate Adorna.

Kao i za Heideggera, i za Adorna suvremenim društvom posve vlada instrumentalna racionalnost koja u povezanosti s kapitalističkom tržišnom ekonomijom prirodu izokreće u puku subjektivnost.

I za Adorna umjetnost u doba kulturne industrije gubi svoj istinski karakter: u masovnoj je kulturi realizirana borba romantike i avangarde za integraciju umjetnosti i života, ali na skoro ciničan način.

Nakon Adorna i Heideggera moguće je slično prebolijevanje tradicije na području umjetnosti.

No, to upravo znači za Adorna da umjetnost nije angažirana (ili moralna) onda i na taj način kad preuzima ili slijedi sadržaje revolucionarnih ideologija; ona je revolucionarna samo kao heteronomna naprama moralu i ideologiji, samo po svojoj formi, po svom jedinom autonomnom estetskom sredstvu snage negacije koja joj je inherentna i koja je jedini zalog jedinstvenosti i jednokratnosti umjetničke istine; ona se ne može ni univerzalizirati ni neposredno prevesti u moralnu, filozofsku ili znanstvenu istinu.