SVIJET GLUME Na prvom javnom ispitu studenata prve i druge godine zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti peticu je zaradila i naša Nera Stipičević Po prvi put u povijesti Dubrovačkih ljetnih igara na otvorenju će nastupiti studenti glumačke Akademije u klasi Joška Ševe, koji će izvesti« Orfeja i Euridiku ».

Radnja se doista pokreće tek pošto Orfej sam pokuša ubiti Euridiku zbog ljubomore, zapravo joj zaprijeti da će je progoniti u Had kako bi je ubio ⠀ ironično predviđanje i obrat u njegovom tradicionalnom načinu djelovanja ⠀ a nakon toga naredi slugi Orillu da to obavi umjesto njega.

Naime, po prvi put u povijesti Dubrovačkih ljetnih igara na otvorenju će nastupiti studenti glumačke Akademije u klasi Joška Ševe, koji će izvesti« Orfeja i Euridiku ».

Kod Monteverdija imamo sublimaciju u njezinu najčišćem obliku: nakon što se Orfej okrene kako bi pogledao Euridiku, te je tako izgubi, Božanstvo ga tješi istina, izgubio ju je kao osobu od krvi i mesa, ali će odsad moći prepoznati njezine prelijepe osobine svuda u zvijezdama na nebu, u svjetlucanju jutarnje rose...

Žižek poduzima i korak dalje sugerirajući da se Orfej samo zato i okrenuo: Orfejev je pogled unatrag, stricto sensu, perverzan čin, jer Euridiku namjerno gubi kako bi je ponovo dobio kao objekt uzvišenog poetskog nadahnuća.

Perzefona je dopustila Orfeju da povede sa sobom mrtvu Euridiku u svijet živih, ali pod uvjetom da se nijednom ne okrene da je pogleda.

Orfej to nije uspio učiniti te je izgubio Euridiku zauvijek.

Zato Platon Orfeja naziva kukavicom: umjesto da izabere vlastitu smrt ako mu je već toliko stalo da bude s onom koju voli, on se radije ruga bogovima provaljujući u Had i tražeći da se Euridiku oživi.

Orfej, taj najslavniji mitološki glazbenik, na poseban se način koristio retoričkim moćima glazbe u dramatične svrhe, kako bi nagovorio boga podzemnoga svijeta da oslobodi Euridiku okova smrti; upravo je ta dramatska primjena bila razlog njegove osobite privlačnosti.

Isti se motiv pojavljuje na samom kraju, kad Jupiter (notorni švaler koji je u međuvremenu također poželio Euridiku za sebe) odredi poznati uvjet po kojem se Orfej ne smije okrenuti inače gubi Euridiku zauvijek.

Pošto Javno Mnijenje zna da Orfejeva prava žudnja i je izgubiti Euridiku, tj. okrenuti se (opet kao u Monteverdijevoj verziji, ako je Žižek bio u pravu sugerirajući da se on tamo namjerno okrenuo), u svakom trenutku ga drži ga na oku i podbada našiljenim kišobranom, da mu ne bi slučajno palo na pamet popustiti napasti i sabotirati svoju dužnost.

Euridiku ženu/djevojku s pravom mjerom oba lica interpretirala je Rosana Bubola.

Kada je dobila nadu od bogova i ohrabrenje da siđe u drugi svijet i potraži Euridiku, njezin način uzimanja napuštene lire iz groba kada je ponovno počela zračiti životom najuznositije je prirode...

To je bilo dovoljno da žena koja je za mene odslikavala u sebi snagu i ljepotu svijeta, nestane kao priviđenje. " U ovom odlomku kao da se ponavlja tema iz mita o Orfeju koji nije mogao odoljeti želji da se okrene, dok je vodio Euridiku iz podzemlja, a posljedica je bila ista.

Umjesto Orfeja koji izvodi Euridiku, iz podzemlja izlaze kovači sjene koji, parodirajući rituale postmoderne, vraćaju prošlost kao ozračje neke fantomske sadašnjosti.

Likovnosti predstave doprinijela je i Manuela Paladin Šabanović kreirajući kostime u rasponu od tirkizne plesne haljinice za Euridiku, do kostima za kamenje u širokoj paleti tekstura materijala i različitim nijansama sive do crne.

Orfej se zaljubio u vilu Euridiku i imali su lijep život sve dok ju jednog dana nije progonio sin Apolonov, niže božanstvo Aristo.

Ondje je svojom glazbom tako očarao kralja mrtvih, da mu je ovaj dozvolio da povede Euridiku natrag u vanjski svijet, ali pod jednim uvjetom.

Okrenuo se i pogledao Euridiku, te ju je tim činom zauvijek izgubio.

Najglasovitiji pjesnik i pjevač svih vremena, Orfej, gotovo je uspio ljubljenu Euridiku izbaviti iz kraljevstva mrtvih.

Mitska priča o Ljubavi i Poeziji nadahnjivala je i provocirala stoljećima, a Jean Cocteau nije jedini u tom nizu koji je na pijedestal glavnog lika postavio inače gotovo nijemu, tragičnu Euridiku.

O podzemnu svijetu mrtvih mora da se govorilo i prije antičkih religija, jer ga nalazimo, u raznim oblicima, i u egipatskoj vjeri, i u mezopotamskoj, da ni ne spominjemo helenski Had, u koji silaze i Orfej (uzalud po Euridiku) i Odisej (s uspjehom po podatke, ali uzaludne).

U Bavarskoj državnoj operi pjevala je Gluckovu Euridiku, a ove sezone pjeva još manje uloge u Elektri i Parsifalu te Barbarinu u Figarovu piru i Bertu u Seviljskom brijaču.

Lik Orfeja koji moli bogove da mu vrate njegovu Euridiku predstavlja intersubjektivnu konstelaciju koja, kao takva, osigurava elementarnu matricu opere odnosno, preciznije, operne arije: odnos subjekta (u oba smisla tog pojma: autonomnog djelatnika kao i podanika zakonske moći) prema njegovu Gospodaru (božanstvu, kralju, ili gospi udvorne ljubavi) otkriva se kroz junakovu pjesmu (koja kontrapunktira kolektivitetu utjelovljenom u zboru), koja je u osnovi molba upućena Gospodaru, zaziv da pokaže milosrđe, učini iznimku, ili na neki drugi način oprosti junaku njegov prijestup.

Kod Monteverdija imamo sublimaciju u njezinu najčišćem obliku: nakon što se Orfej okrene kako bi pogledao Euridiku, te je tako izgubi, Božanstvo ga tješi istina, izgubio ju je kao osobu od krvi i mesa, ali će odsad moći prepoznati njezine prelijepe osobine svuda u zvijezdama na nebu, u svjetlucanju jutarnje rose...

Uputila je boginja tužnog Orfeja kako da siđe u carstvo mrtvih i od Hada izmoli novi život za svoju Euridiku.

Tako je dva puta Orfej izgubio Euridiku, a uskoro na još strašniji način i vlastiti život.

Kod Glucka je, međutim, taj rasplet posve drukčiji: nakon što se osvrne i tako izgubi Euridiku, Orfej pjeva svoju čuvenu ariju Cha far? senza Euridice, obznanjujući svoju namjeru da se ubije.

Upravo u tom trenutku potpunog samonapuštanja, Amor intervenira i vraća mu njegovu Euridiku.

Tom će okrilju pripadati Âťtri pastorale koje u različita vremena bijahu izvedene u nazočnosti presvijetlih visosti Toskane: 1590. Satir (Il satiro), koji bijaše izveden još jednom; iste godine Filenovo očajanje (La disperazione di Fileno), a 1595. Igra sljepice (Il giuoco della cieca) u nazočnosti visokopoštovanih kardinala Monte i Mont ' Alto i uzvišenog nadvojvode Ferdinanda, uz veliko divljenje, i to zasluženo, budući da nikad dotada nijedna osoba nešto slično nije niti vidjela niti čula.ÂŤ 2 Mitološke bajke smještene pretežno u šumski ambijent izabrat će Ottavio Rinuccini za Dafne (karneval 1598), Euridiku (Euridice, jesen 1600), jednako kao i Gabriello Chiabrera za Otmicu Kefala (Il rapimento di Cefalo): bili su to prvi pokušaji novog oblika uprizorenja o kojima djelomice ili u cijelosti nešto znamo: svim tim tekstovima izvore valja tražiti prije svega u Ovidijevim Metamorphoseon libri (I; X, odnosno XI; VII), 3 možda u talijanskom prepjevu Giovannija Andree Dell ' Anguillare, a za Euridiku također i u Virgilijevoj Georgicon libri (IV, 453 - 527), te u Polizianu: auctoritates koji bijahu pozvani da toj modernoj teatralnoj tipologiji udahnu nešto klasične aure.