15. gubljeje fonema h, uz znatna odstupanja

Drugi proces je onaj u kojem čitač početnik ovladava preciznim prepoznavanjem niza fonema u riječi koju čita.

U ovom se drugom procesu dekodiranja razvija i grafofoničko znanje, dobro poznavanje niza veza između grafema u pisanoj riječi i fonema koji određuju izgovor.

Nesklad slova i fonema stvara komunikacijske smetnje, koje se očituju kroz duljenje mozgovne obrade.

Cilj je programa dodatno educirati polaznike u znanjima potrebnima za uspješno izvršavanje lektorskih i korektorskih poslova te doprinijeti poboljšanju stupnja jezične kulture polaznika koji dolaze iz drugih struka, s naglaskom na detaljnom utvrđivanju znanja iz pravopisa hrvatskoga jezika (veliko i malo slovo, alternacije ije/je/e/i, distribucija fonema č, ć, dž i đ, sastavljeno i rastavljeno pisanje, pisanje riječi iz drugih jezika, zarez kao rečenični i pravopisni znak, kratice, pisanje službenih dopisa, zamolbi, pisama itd.), analizi najčešćih gramatičkih (morfosintaktičkih i tvorbenih) pogrešaka u pisanom tekstu tipa položaja enklitike u rečenici, sročnosti, deklinacije brojeva, kategorije živosti, distribucije i značenja sufiksa i sl.

Razlike u interpretaciji pojedinih jez ičnih pitanja, od posve jednostavnih poput broja fonema u hrvatskome jeziku pa do onih složenijih poput definiranja glagolskih kategorija od priručnika do priručnika tolike su da je teško naći dva objavljena u kratkome vremenskome razdoblju koja bi se međusobno poklapala barem u bitnim točkama.

Kolegij ukratko prati razvoj fonologije kroz povijest, uspostavlja vezu fonetike i fonologije, definira pojmove poput glasa, fonema, distinktivnih obilježja (dovedeći ih ujedno u vezu s njihovim akustičkim korelatima) i sl., daje pregled hrvatske terminologije te uspoređuje fonološke pravce novijeg doba.

Uvedbom mekih fonema za/š/i/ž/(/ ś /,/ź /), dobila se potpuna simetrija koja već postoji za/č/i/ć /, te/dž/i/đ /.

Linearnost poruke znači da govornik, na svakoj njezinoj točki, iz većeg broja mogućnosti koje mu na raspolaganje stavlja sustav, bira samo jednu jedinicu; kao u sustavu arapskih brojki, same jedinice, njihov redoslijed, njihovo mjesto u redoslijedu i njihov broj (količina ponovljenih pojavljivanja) imaju funkciju. Daljnja je značajka ljudskoga jezika to što prirodni jezici funkcioniraju s pomoću razlučnih ili diskretnih jedinica i znakova, a to znači da oni vrijede samo po svojoj prisutnosti ili odsutnosti u poruci (u hrvatskome se bira između fonema/b/i/p /, a nema jedinice koja bi bila malo više/p/ili malo manje/b /; imenica zec ne može upućivati na nešto što bi bilo malo više ili malo manje »zec«). No čini se da je, u odnosu na druge komunikacijske sustave, najznačajniji diskriminatorni kriterij ljudskoga jezika dvostruka artikulacija jezika (ili dvostruka artikuliranost): u svim prirodnim jezicima svaka se poruka, na značenjskoj razini, sastoji od minimalnih jezičnih znakova, morfema (tj. dâ se na njih razložiti ili analizirati: boli me glava razlaže se na/bol -// - i// m -// - e// glav -// - a /, za razliku od/bole me noge, boli me grlo, boli te glava/itd.).

Na razlikovnoj ili distinktivnoj razini, na razini druge artikulacije, svaki označitelj ili glasovna slika sastoji se od minimalnih neznačenjskih uzastopnih razlikovnih glasovnih jedinica, ili fonema (dâ se razložiti ili analizirati na foneme):/b/oli za razliku od/v/oli,/m/oli; b/o/li za razliku od b/a/li; bo/l/i za razliku od bo/d/i itd.

Tonovi, naglasci i intonacija, nužni fizikalni nusproizvodi govorenja, ne koriste se nužno u razlikovne svrhe, a ako se koriste, onda mogu imati razlikovnu ulogu samo u kombinaciji s jedinicama druge artikulacije. Upravo univerzalni kriterij dvostruke artikulacije, dakako uz arbitrarnost i linearnost, objašnjava neizmjerno bogatstvo mogućih jezičnih poruka kao i ekonomičnost prirodnih jezika: s pomoću ograničenog i u svakom jeziku strogo određenoga broja jedinica druge artikulacije, fonema (između najmanje nešto više od deset i najviše, rijetko, nešto više od sedamdeset), u svakom se jeziku mogu proizvesti tisuće glasovnih označitelja (za morfeme).

No valja upozoriti da u prirodnim jezicima postoje mnogobrojna ograničenja u kombiniranju i fonema i morfema, mnoge pak teoretski moguće kombinacije nisu iskorištene; s druge pak strane, zbog različitih smetnji u odvijanju komunikacije (»buka u kanalu«), u porukama se redovito kazuje više nego što bi bilo potrebno da one budu potpune (npr. slaganje ondje gdje ga ima i dr.): to je zalihost ili redundancija.

Na taj način djeca postaju svjesna fonema, najmanje jedinice zvukova koji sačinjavaju riječi.

Bolesnici s Wernickeovom afazijom nemaju problema s proizvodnjom individualnih fonema, no često pomiču slijed glasova ili glasovnih nizova, tako da neke dodaju ili izbace, što poremeti fonemski izgled željene riječi, npr. pimarida umjesto piramida (fonemska parafazija).

Nasuprot logogramu je fonogram koji predstavlja foneme (glasovne zvukove) ili kombinaciju fonema. (10) Coe, Michael D. The Maya (11) Diego de Landa Calderón (1524. 1579.) Španjolac, biskup Yucatána. (12) Coe, Michael D. The Maya (13) Zbirka mitološko povijesnih pripovijesti K iche kraljevstva s područja današnje Guatemale (zapadne uzvisine).

Označuje do te mjere da ga razlikujemo od drugog fonema.

Kolegij svojim nazivom obuhvaća široko psiholingvističko područje istraživanja najrazličitijih vidova jezičnih upotreba, ali se, za razliku od preddiplomskoga kolegija Prepoznavanje riječi u kojem je težište na receptivnim aspektima jezičnih upotreba (tj. jezičnoj percepciji identifikaciji fonema, prepoznavanju riječi i razumijevanju većih jezičnih iskaza), više koncentrira na proizvodne aspekte jezičnoga procesiranja.

Podrazumijeva sposobnost baratanja fonemima kao npr. smišljanje ili prepoznavanje riječi koje se rimuju, prebrojavanje slogova, odijeljivanje početka riječi od njezinoga kraja, prepoznavanje pojedinih fonema unutar riječi, prepoznavanje dijelova riječi kao što su prefiksi ili sufiksi.

Čakavci i dio zapadnih štokavaca nisu imali fonema đ; Hrvati su glavninom imali šć; samo su kajkavci imali primjere tipa morje.

Problem je u transkripciji ukrajinskog fonema G koji nije niti hrvatski G, niti H, nego samosvojan glas smješten između navedenih hrvatskih fonema.

U Broca afaziji oštećeni su neuronski krugovi odgovorni za spajanje fonema u riječi i spajanje riječi u rečenice (vremenski slijed lingvističkih komponenti) te gramatičku strukturu rečenica i pravilnu upotrebu gramatičkih morfema.

Drugi stupanj odnosi se na osvještavanje slogova u riječima (četiri-pet godina), a treći na osvještavanje onih najmanjih jedinica, fonema, odnosno glasova.

Karakteristika kašupskog je inverzija susjednih fonema u odnosu na slavenske jezike: recimo kašupski gard (grad, tvrđava) je u poljskom gród.

Nesporno je da je loše da jednak troslov ije označava refleks dugoga staroga jata, koji nipošto nije taj fonemski slijed, i dijelove riječi s upravo takvim slijedom fonema, a takvih riječi ima oko 38 % od svih različnica koje imaju troslov ije (te su riječi tipa vedrije, natrijev, piješ, dijeta, Valerija, regije, čije, nijedan, prije i dr.).

Postojanje fonema utvrđuje se metodom minimalnih parova.

On je poseban već zato što ima 32 glasa (fonema).

FONOLOGIJA jezikoslovna disciplina koja se bavi proučavanjem fonema kao razlikovnih jedinica.

Bošnjački jezični propis nije ni srpski ni hrvatski, a osim tih razlikovnih značajki posjeduje i vlastite - prije svega veću frekvenciju uporabe fonema/h/i turcizme ili islamske orijentalizme u leksiku.

Napisao sam također da između hrvatskoga i srpskoga jezika ima dosta razlika i s obzirom na imenički rod i naveo primjere tipa sekunda sekund, litra litar, metoda metod, fonem fonema, arhiv arhiva i sl.

To je razdoblje u kome je definitivno riješeno pitanje općehrvatskoga pisma: ćirilica više nije bila ravnopravan takmac latinici, a kako je već ranije glagoljica posustala, više se nije postavljalo pitanje kojim pismom pisati, nego kako urediti latinicu da što bolje služi bilježenju hrvatskih fonema.