O atmosferi u kojoj je učio u Zagrebu kad bi ondje dolazio nakon boravaka u Njemačkoj, gdje je izbrusio svoj bogato nadaren um, sam je najbolje posvjedočio u ovoj rečenici iz svoje autobiografsko esejističke knjige Uljanice i duhovi: Kad sam kasnih šezdesetih došao u Zagreb na studij, nadobudnu studentu Filozofskog fakulteta moglo se dogoditi da u jednoj godini sjedi u seminaru Gaje Petrovića o Heideggerovu Bitku i vremenu, odsluša predavanje Milivoja Solara o Beckettovu Godotu, u kinematografu vidi Bergmanovu Personu, u Umjetničkom paviljonu razgleda kolektivnu izložbu sa samim apstraktnim kompozicijama u obama krilima, a uz to se još u Kolu, Mogućnostima ili u Telegramu načita hermetične razlogovske lirike.

Roditelji učenika trećih razreda gimnazije negoduju što njihova djeca logiku uče iz knjige Gaje Petrovića, koja je napisana na njima nerazumljivom hrvatskom jeziku, piše beogradski tabloid Kurir.

U sudaru filozofije prakse/revolucije Gaje Petrovića (općenito doprinosa praksisove škole) i McLuhanova promišljanja o ekstenzijama potaknutog i nadahnutog artističkom praksom (i refleksijom) Lewisa, a kroz njega i futurizma i avangarde s početka 20. stoljeća (te suvremenih medioloških istraživanja) zbiva se uvid u nužnost pomicanja središta filozofijskog interesa prema trijadi: praksa-ekstenzija-medij.

Zato prešućivanje univerzalizma u hrvatskoj filozofskoj baštini ili njegovo svođenje na pripadnost katoličkom kulturnom univerzumu nije bilo tek ignoriranje, već se prometnulo u patološko poricanje koje je tražilo i pronašlo sebi primjerenu formu - brutalnost ideološke čistke kako u filozofskom pogonu tako u svim nišama društva, od Gaje Petrovića i Milana Kangrge, preko Krleže do lektire za prvašiće i prašine u našim prozorima.

" Tractatus " je kod nas objavljen u prijevodu Gaje Petrovića i s njegovim pogovorom, a predgovor je napisao Bertrand Russell, čovjek najzaslužniji da je Wittgenstein došao na Cmbridge i konačno stekao svjetsku slavu.

Za vježbu, ako niste spavali na satovima logike u gimnaziji, možete napraviti shemu zaključka (u klasičnoj logici) i naći grešku (udžebenik Gaje Petrovića sigurno navodi točnu shemu i naziv na latinskom, ne znam za druge), ili čak formulu u matematičkoj logici, pa onda napraviti tablicu istinitosti i shvatiti zašto zaključak ne stoji.

Hajdegerovska mladež otkriva u to doba Heideggera prvenstveno zahvaljujući posredovanju svojih marksističkih učitelja i najizvornijih komunističkih filozofskih proroka: Vanje Sutlića i Gaje Petrovića.

Znam da se ne radi o udžbeniku Gaje Petrovića, ali jednako tako mislim da znam da ako se nešto ne može učiniti, odnosno ako ne postoji odgovor na to može li se uopće učiniti nešto, kako je uopće moguće mislima ići dalje i pitati se kako je moguće da se o nečemu što se " ne može ", može dalje razmišljati pitajući se tko bi i zašto učini to nemoguće?

Na kraju želim ovom skupu predložiti da se službeno, možda ponajprije ovaj Filozofski fakultet, pošalje zahtjev našem gradskom poglavarstvu, da se jedna ulica u Zagrebu nazove Ulica Gaje Petrovića

E sad bi se po Logici stare partizančine Gaje Petrovića u svih 13 izdanja od 1964. do danas tribalo nać uporište za tvrdnju da se iz gornjeg dijaloga (i njegovog konteksta) može logički zaključiti da je Gospodin Bog protukandidat Milanu KukuKujundžiću (na HDZ-ovim slijedećim unutrastranačkim izborima).

Sve to, iako možda dovoljno poznato, navodim kako bih istaknuo i ovom prigodom uz proslavu osamdesete godišnjice rođenja Gaje Petrovića ne samo najveću i odlučnu ulogu koju je on odigrao u časopisu i u radu Škole, nego gotovo besprimjernu energiju toga krhkog čovjeka, koju je ulagao u svu tu djelatnost: u uređivanju, organiziranju svih oblika rada, komunikaciji s domaćim i stranim suradnicima, korespondenciji s njima i pretplatnicima diljem Europe i svijeta (Imali smo 1850 pretplatnika inozemnog izdanja, pa me je prijatelj u Freiburgu Eugen Fink zamolio da mu iz Zagreba donesem imena i adrese pretplatnika za njegov i Berlingerov časopis Philosophische Perspektiven).

Klasična logika, još u gimnaziji, neprevaziđen udžbenik Gaje Petrovića

Pri odabiru hrvatskih termina držao sam se uglavnom onih udžbenika logike koji su dosad kod nas u uporabi, a to su knjige Gaje Petrovića, Srećka Kovača i Mirka Jakića.

Moju generaciju su u srednjoj školi podučavali logiku iz udžbenika Gaje Petrovića.

Filozofski projekt Gaje Petrovića a mislim također i cijele grupacije praxis, bez obzira na suptilne međusobne teorijske razlike bio je revolucioniranje socijalizma.

Za Gaju Petrovića taj termin imenuje mislim da tako mogu sintetizirajuće izraziti različita izvođenja Gaje Petrovića o pojmu prakse, o čovjeku kao praktičkom biću koje misli revoluciju tako da živi istinski način bivstvovanja permanentno samoproizvođenje čovjeka-pojedinca kao neotuđenog društvenog bića.

[ 4 ] Za razumijevanje konteksta treba znati da je citirani tekst Branimira Donata reakcija na prethodno objavljeni tekst Gaje Petrovića također u Profilu Nedjeljne Dalmacije od 3. 2. 1993., pod naslovom Priznajem (http://www.ffzg.hr/filoz/article.php?id_art=286).

Ono što želim reći jeste upravo to da utopija nije jedan ili onaj glavni teorem u praxis-filozofiji, kao što je to upravo slučaj s terminom filozofija revolucije kod Gaje Petrovića u njegovim neprestanim nastojanjima da odredi tu temu pod egidom filozofskog pojma revolucije naspram svih drugih određenja (prirodoslovnih, kozmoloških, socijalnih, političkih, umjetničkih).

Utopija je zamisliva i objašnjiva jedino kao filozofem, kao ishodište ili spiritus movens mišljenja revolucije, u smislu u kojem Jacques Derrida afirmira, na primjer, metaforu kao filozofem a ne kao teorem, što znači, kao pokretača u kojemu djeluje sâmo načelo différance; utopija je u tom smislu praizvor ili princip mišljenja a ne njegova (teorijska) projekcija, i otud pitanje Gaje Petrovića o smislovima pojma revolucije ima nešto arhi-filozofsko.

Možda otud nije slučajno da autorski najinspirativniji tekst Gaje Petrovića o mišljenju revolucije nije onaj pod naslovom Filozofski pojam revolucije nego mali, gotovo pjesnički, uvodni tekst u istoimenu knjigu pod naslovom Filozofija i revolucija.

Utoliko, epitaf filozofiji revolucije Gaje Petrovića u montaži urednika Profila, magazina za predcivilno doba kako se zvao taj prilog nekadašnje Nedjeljne Dalmacije koja je i sama umrla nedugo poslije u slijedu nove hrvatske renesanse s kojom je i djelo Gaje Petrovića proglašeno promašenim ili mrtvorođenim izrodom duha hrvatske kulture u primarnom materijalnom smislu je artefakt koji za svoju konstituciju koristi druge artefakte kao momente u novom konstruktu.

Također neću, da bih došao do eksplikacije i objašnjenja onoga što sam nazvao utopijskim efektom praxis, u završnici skrenuti svoj prilog ni na prikazivanje mjesta i značenja pojma utopija u djelu Gaje Petrovića niti na skiciranje ambivalentnog statusa toga pojma u marksizmu općenito.

On naziva ukupni filozofski doprinos Gaje Petrovića intervencijom.

Ta implicitna i objektivna intencija izvedene montaže, koja se ostvaruje kao marmorizacija imena Gaje Petrovića i koja na taj način osobu i djelo Gaje Petrovića čini artefaktom (ili dijelom jednog artefakta), akt je muzealizacije onoga doprinosa praxisa što ga Gajo Petrović u cijelom svome filozofskom opusu naziva mišljenje revolucije.

Time se dobiva posve nov tekst, upravo epitaf, u kojemu se, kao otisak u kamenu, pojavljuje ime Gaje Petrovića.

Otud ime Gaje Petrovića predstavlja materijalni element artefakta i zapravo se tek neizravno odnosi na osobu, kao što isječeni dio novinskog teksta transcendira i cijeli tekst autora i njegovu subjektivnu namjeru. [ 4 ]

Drugim riječima, smisao reinvencije poietičkog momenta za nov pojam prakse, do kojeg je praksisovcima stalo općenito, bez obzira na neke međusobne razlike između rekonceptualizacija prakse kod Milana Kangrge i revolucije kod Gaje Petrovića, nije samo taj da antropološku bit čovjeka premjesti s etičkog (moralnog) djelovanja i njegove metafizičko-esencijalističke pozadine na proizvođenje svoga svijeta kroz stvaralački čin koji je za čovjeka uvijek praizvoran, svjetotvoran i istinotvoran.

Ipak da preciziram: umjesto ocrtavanja općih epohalnih tema premda su upravo one odlučujuće za značenje Gaje Petrovića, kako to naglašava i Jean-Luc Nancy u svome govoru prilikom dodjele počasnog doktorata Gaji Petroviću na Sveučilištu u Strasbourgu 1990. [ 2 ] za ovu ću priliku suziti pogled na lokalnu dimenziju, upravo na prizor groba intelektualca koji se može materijalno dokumentirati a ne samo teorijski-diskurzivno izlagati ili imaginarno konstruirati.

To je pozadina za koju mislim da daje ključ za razumijevanje intervencije urednika-montažera kojom se namjera autora teksta da otpiše djelo Gaje Petrovića iz novog hrvatskog ideološkog univerzuma u jednom potezu montaže pretvara ako ne u svoju suprotnost, onda u tendenciju vremena.

Već sam govorio o tome da je neurotični Jovanović zapravo destruktivac najgore vrste kao što je bila hrpa neobrazovanih boljševika nakon 2 sv. rata kada su suvereno zauzimali katedre (npr. svi tzv. profesori na filozofskom u ZG su došli iz partizana s revolverom za opasačom kao dvadesetogodišnjaci i preuzeli su sve katedre redovnih profesora od Kangrge, Gaje Petrovića, Bošnjaka, Pejovića, Grlića itd.. zato sam ih zvao " od milja ": REVOLVERAŠI).