U epilogu se autorica bavi pojmovima vrline i sreće, dajući presjek shvaćanja dimenzija " dobro djelovati " i " biti sretan " od grčkih filozofa do Jürgena Habermasa i Karl-Otta Apela. 29. Crispin, Gerhard Grčka/Gerhard Crispin i Claudia Christoffel-Crispin; [ s njemačkoga prevela Branka Kovačić ].

Habermasa i »transcendentalnom pragmatikom« K. - O.

Od Kanta do Derride i Habermasa u ideji kulture ne misli se na monolitnu nadgrobnu ploču identiteta nacije, naroda ili etničko-rasne pripovijesti o zajedništvu jezika i podrijetla.

No, prevladavajući utjecaj poststrukturalizma na recepciju strukturalizma vidljiv je već posve u dvije najpoznatije kritike napisane u kontinentalnoj, točnije, njemačkoj tradiciji, u Što je neostrukturalizam?, Manfreda Franka, i u Filozofskom diskursu moderne Jürgena Habermasa. [ 7 ]

@blogi u hlapećoj fazi.. e jesi komedijaš.. drugi link je link na debatu koja je održana 1998. i flew je savšeno lucidan u njoj kao i u onoj iz prvog linka, ali to ne može vidjeti onaj koga to ne zanima. a što se tiče habermasa stavio sam ga da se vidi da je tvrdio da je flew deist a ne nešto drugo

Nema sumnje i da je kriza eura bila jedna od glavnih medijskih tema godina, a o njoj su se oglašavali svi, od nobelovca Paula Krugmana do slavnog filozofa Jürgena Habermasa, no nikako ne treba zaboraviti ni prosvjednike sa španjolskih trgova i atenskih ulica.

Knjiga Sublimni objekt ideologije značila je objavu fundamentalnog teorijskog rata transkontinentalnom univerzitetskom diskursu, u kojemu na nekoliko točaka postoje bliža i daljnja filozofska srodstva, kao između Rortya i Habermasa, Gadamera i Derride, Derride i američke književne teorije, između Foucaulta, feminizma i postkolonijalizma.

Pišući o preporuci Jurgena Habermasa po kojoj politička ljevica ne bi smjela prešućivati zajedničke specifičnosti totalitarnih režima, a politička desnica ne bi smjela nivelirati razlike Tomislav Jonjić zaključuje da se takvom preporukom zapravo priznaje kako se rasprava o totalitarizmima XX. stoljeća ne može zamisliti bez pojmova političke ljevice i političke desnice, odnosno bez ideološko-političkoga konteksta i njegovih podjela.

No ono što me brine kod Habermasa jest njegovo polaganje prava na to da zna kako izgleda jedna neizmanipulirana priroda, jedno transparentno društvo.

Poznavala je filozofe frankfurtske škole (Horkheimera, Adorna, Markuzea, Benjamina, Habermasa) a Marxa preko njih (osobito njegove Rane radove).

Dovesti tako radikalno u pitanje vladajuće europske filozofske diskurse 70 - ih, Foucaulta i Habermasa, zajedno s cijelim korpusima njihovih nastavljača, samo je druga po rangu od drskosti u Žižekovu polazištu.

Od Amerike do Australije Žižek mobilizira najšarolikiji auditorij otkačenih i akademski ispeglanih, kakav odavno ne mogu okupiti ni najveće zvijezde svjetske filozofije poput Rortyja ili Derride, a kamoli Habermasa.

Strah nakon 11. rujna spomenut je u kontekstu njemačkog filozofa Jürgena Habermasa i promjene njegova stava u odnosu na religiju.

Ipak, mislim da Europljani koje resi duh pojašnjavanja i pedagogije, i koji se i ovdje bore da dogotove stvaranje velike nacije ili države o kojoj su nam govorili još živući Njemac Jürgen Habermasa i Židov George Steiner (nemoj te mi zamjeriti ali, iako sam srce za EU, ne marim previše za Barrosa, Van Rompuya ili Schultza), treba li bi pregledati i popraviti svoj način promatranja Latinoamerikanaca.

Ona se nalazi i u žarištu radova vodećih suvremenih mislilaca poput Foucaulta, Habermasa i Maclntyrea.

S druge strane smo jaki u paralelnoj igri, baš onome što EU sada grčevito treba, naučili smo da se ne oslanjamo na leadership, zadnji leadership na kojeg se je većina oslanjala su bili dr Vlatko Maček i mlađa ekipa uz njega (makar to Oštriću ne sjeda na želudac), tako da smo dočekali razdoblje zrelosti toga puta i sinteze sa novim izazovima, kada minimalizam blagotvorno prožima amorfni pučki front, koji kao od šale kombinira svu tu zbrku, sam je leadership i kerator i izvršna proizvodnja i sve, dok EU sve više ludi od toga i jedine ideje kako s tim su one filozofa Habermasa o općem građanskom referendumu, uz veliki rizik kako će proći i šta će građanstvo od toga uopće pročitati i uzeti u obzir.

Knjiga je problemski i filozofijski uzorno utemeljena povijest retorike tijekom 2500 godina, sve od grčkih filozofa i retoričara Koraksa, Protagore i Gorgije iz 5. st. prije Krista do suvremenih retoričara Perelmana, Habermasa, Richardsa i spomenutoga Meyera.

Koliko je situacija otišla daleko, najbolje pokazuje činjenica da su protiv demokratskog deficita u Europi svoj glas digli i mainstream intelektualci poput Jürgena Habermasa.

U knjizi se, dakle, od autora do autora, u više-manje kronologijskom nizu (od Platona i Aristotela, preko Marka Aurelija, Augustina, Tome Akvinskoga, potom Kanta, Schellinga, Hegela i Marxa, sve do Simone de Beauvoir, Foucaulta, Habermasa, Derride, Rortyja i mnogih drugih), nabrajaju razlozi zašto bi se neko njihovo djelo čitalo, a da za to ne postoji izvanjska prinuda pa čak ni prinuda pokazivanja obrazovanosti mimo školskih i sveučilišnih provjera.

Nijedan od simptoma koji su Habermasa podstakli da iznese jednu takvu dijagnozu ne ukazuje, međutim, ni na istorijske događaje iz 1989/90. ni na propalu komunističku ideologiju i realsocijalističku praksu.

Podsjetio je najprije na teološki dijalog iz 2004. današnjega Pape, tada kardinala Josepha Ratzingera, i filozofa Jürgena Habermasa o novoj raspoloživosti za razumijevanje drugoga.

Bila sam u seminaru kod Jürgena Habermasa i intenzivno razmišljala o doktoratu kod Alfreda Schmidta u Njemačkoj.

Kod mnogih radikala koji se pozivaju na Habermasa vlada duh slijepa sljedbeništva, a ne neprisiljena dijaloga.«

Tijekom proteklih 35 godina na ovome skupu o budućnosti religije u Interuniverzitetskom centru sudjelovali su neki od najznamenitijih svjetskih znanstvenika, teoretičara i teologa, poput Jurgena Habermasa, Hansa Kunga, Johannesa Baptista Metza, također i pripadnici različitih religija, kršćani različitih vjeroispovijesti, muslimani, budisti, hinduisti, židovi., ali i agnostici i ateisti, poput primjerice profesora Srđana Vrcana, dugogodišnjeg ko-direktora ovoga skupa.

Ustrajavanje na metafizičkom stavu pa dakle na suverenitetu očito je kod onih pozicija koje se eksplicitno oblikuju kao gnoseološke, epistemološke, logičke, i koje su koncipirane kao diskursi univerzalne vrijednosti u najklasičnijem smislu filozofske tradicije (ovdje bih stavio, dakako, također komunikativno neokantovstvo mislilaca poput Habermasa i Apela).

Snaga te predodžbe zavisti može također biti prosuđena iz krize u kojoj stavlja samo konsenzualne i liberalne ideale poput onih Rawlsa ili Habermasa koji kao da ne uključuju nimalo negativnosti što je doživljavamo u svakodnevnom životu i politici.

Takvo razmišljanje ujedno počiva na tezama filozofa Jürgena Habermasa i nekim već postojećim američkim inicijativama koje su do sada okupile čak 700 članova.

Apropo inteligencije i javnog mnijenja, preporučjem svima željnim kvalitetnog uvoda u temu dvije knjige: klasik Julijana Bende " Izdaja intelektualaca " te " Javno mnijenje " od Jurgena Habermasa (obje su prevedene na hrvatski).

Vratite li se malo u sedamdesete naići ćete na Jürgena Habermasa i Lothara Krappmanna, njemačke sociologe koji su se odredili prema identitetu, ali na način meni vrlo neuvjerljiv.

Sigurno je da se evanđelje o Bogu koji je postao čovjekom i koji je ljubav mora svjedočiti i vjernicima, ali i nevjernicima, ili bezvjercima, onima koji se poput Maxa Webera ili danas Jürgena Habermasa smatraju »vjerski nemuzikalnima«.