Naime, u suprotnosti s kolegama poput Descartesa, Leibniza i Kanta, čvrsto vjerujem da ljudi nemaju nikakve urođene istine razuma, već sve što znaju i vjeruju proizlazi iz empirijskog iskustva koje rezultira navikom.

" Na moju sreću ili nesreću beskonačno i konačno tumačim slično kao Aniksimander, a i to nema ikakve veze s tumačenjem Aristotela, Platona, Kanta ili Leibniza.

za aristotela je dusha vitalna snaga zivog bica - entelehija - znachi nema veze sa jastvom. za leibniza nesto slichno, ali mnogo vishe - sve je u osnovi dusha.

Naziv teodiceja (theos = Bog dike = pravo, pravednost - opravdanje Boga) potječe od Leibniza.

Roazen stoga citira Leibniza, koji kaže kako su sve promjene tijela ili duše neprekidne, odnosno da ne postoji oštra i kvalitativno nepremostiva razlika između mišljenja, svijesti i osjeta, već samo kontinuitet prijelaza na način da »svaka svjesna percepcija proizlazi iz manjih, premalih da bi se zadržale i osjetile.« Objašnjena na ovaj način, razlika između brojnih, nezapaženih osjeta okoline i svijesti o konkretnom osjetu nije razlika prisutnosti ili odsutnosti osjeta uopće, već u njegovim stupnjevima.

Jedno od pitanja u ispitu će biti " određenje supstancije kod Descartesa, Spinoze i Leibniza "

Značajno je to što je u ovom djelu, posvećenom izgradnji novog prostora u renesansnom dobu (koje obuhvaća vrijeme od početka XV stoljeća do Newtona i Leibniza, s tim što se jedan dio odnosi neposredno na XV i XVI stoljeće), Koyreu polazi za rukom sljedeće: on niti jednom ne spominje ni Masaccia, ni Brunelleschija, ni Albertija, ni Paola Ucella, niti Piera della Francescu.

Počeo je upozoravati na polemiku između Newtona i Leibniza.

Njegova je fizika bila pod utjecajem Newtona i Leibniza, ali razvija svoju teoriju međudjelovanja tijela.

Candidea se uz to moglo svrstavati i u Bildungsroman, pa i satiru tadašnjih prilika koja je pokazivala autorovu virtuoznost u jezičnom oblikovanju ironije čije su najotrovnije strelice ciljale na učenje Leibniza i još nekih filozofa da živimo u najboljem od mogućih svjetova.

Veličine poput, primjerice, našeg Boškovića, Leibniza, Bernoullija, pa sve matematičara poput Cauchyja, Dedekinda i Weierstrassa samo su precizirale Aristotelove odredbe neprekidnosti i potencijalne beskonačnosti.

Nimalo čudno, budući da je ipak riječ od državi koja je izrodila dobar dio najvećih mislioca moderne filozofije od Leibniza, Kanta, i Hegela, preko Schopenhauera i Nietzschea pa sve do, u nešto recentijoj povijesti, Wittgensteina i Heideggera.

U tih su se sto godina, vrlo često upravo na latinskom, pojavila epohalna djela iz gotovo svih grana znanosti i filozofije, da spomenemo samo Galileja Galilea, Francisa Bacona, Renea Descartesa, Barucha de Spinozu, Gottfrieda Leibniza.

Russell je sitnim slovima povezivao Demokrita, Descartesa i Leibniza I ja koji pokušavam spoznati svijet probijao sam se, ležeći na trosjedu. kroz štivo kakvo sam donedavno preskakivao Kastro se popeo na ležaj i smjestio se između moje lijeve ruke i torza Bijah na početku stranice i dok sam došao do kraja druge Kastro je zaspao i njegovo mi je predenje titralo kraj srca a njegova toplina. blažila mi je grud Da bih okrenuo stranicu bila mi je nuždna lijeva ruka A to bi značilo probuditi Kastra Neko sam vrijeme promišljao što bi o toj situaciji imala reči gore navedena. trojica kao i Bertrand a onda sam odložio knjigu i zaspao s mojom mačkom na prsima..

Od Pitagore i Platona, Nikole Kuzanskog i Keplera, Descartesa i Leibniza...

Njihov domet je do Leibniza i Trsta.

Jednu radikalniju poziciju, koju uostalom ovdje i ne niječe, Dilthey je izložio u zaključku druge knjige njegovog Uvoda u duhovne znanosti: metafizika, čak i kada se predstavlja u sistematskom obliku kao kod Hegela, Schopenhauera, Leibniza, Lotzea nije nikada drugo do izraz jedne subjektivne vizije svijeta, svojevrsna autobiografija svojega autora, samo formulirana u najapstraktnijim izrazima poezije.

Problem prirode postojanosti svemira i Božje uloge u njoj tvorio je predmet metafizičkog sukoba između Newtona i Leibniza.

HAWKING (Zagreb, 1996.), str. 187. S obzirom na »duh razmišljanja« - to i nije tako daleko od Leibniza.

Kant je rođen u luteranskoj obitelji i pohađao školu koju su vodili luteranci. 1740. upisao se je na sveučilište u Königsbergu i studirao filozofiju Gottfrieda Leibniza i njegova sljedbenika Christiana Wolfa.

U: Philosophisches Jahrbuch. (76) 1968/1969. Str. 332 - 348. Riedel objašnjava Diltheyev Âťcentralni prigovor mogućnosti postojanja općepriznate metafizikeÂŤ. (str. 344) Ono što se kod Platona i Aristotela, kod Leibniza i Wolffa do Hegela podrazumijeva, tj. korespondencija logičke povezanosti i logično ustrojene prirode, to Dilthey smatra istinskim problemom metafizike, tj. Âťizvorom prividaÂŤ (str. 344) u njezinim pojmovima.

Conti se trudio uvjeriti Leibniza da prihvati presudu Kraljevskoga društva iz 1715. godine, kojom se calculus imalo pripisati Newtonu.

Ja tvrdim da su najveći znanstvenici većinom bili teisti i mislim da bi ste imali prilično velikih problema nabrojati 20 znanstvenika koji su bili ateisti i koji su bili jednako važni poput Galilea, Leibniza, Descartesa, Cantora, Newtona, Plancka ili Heisenberga.

Mirta, za tebe, svojevrsnog brodskog Leibniza (tako si se, naime, predstavila u svojoj kolumnici) Stribor je hrvatski Votaire.

S time su konkretizirane zamisli francuskog opata i matematičara Gabriela Moutona i njemačkog matematičara Gottfrieda Wilhelma von Leibniza.

Papa je čak zvao Leibniza u Vatikan, za knjižničara, ali pod uvjetom da pristupi katoličanstvu i odrekne se luteranske hereze.

Uvijek si rado sa svojom suprugom, koja te je uvijek podržavala u tvojoj vatrogasnoj aktivnosti bio prisutan na raznim ostalim aktivnostima Društva, kao međudruštvenim susretima sa DVD-om, Dalj, Kaštel Gomilicom, Korčulom te mnogobrojnimm izletima od Beča, Leibniza, Budinpešte, Kopačkog Rita, Plitvica i drugima, kao i hodočašćima u Međugorju i Mariji Bistrici.

Jankélévitch prekida ovaj način mišljenja muzike, koji od Platona do Schopenhauera, preko Plotina, Augustina, Leibniza i Hegela ne čini drugo nego podupire noseći stup cjelokupne zapadnjačke kulture, i spaja muziku ne s istinom bivstvovanja, s ' ' platoničkim suncem ' ', s hegelovskim Duhom, koji je ' ' sveprisutan i potpun u dubini stvari ' ', nego s Neizrecivim, kao što je neizrecivo kako piše Jankélévitch, ' ' Jahveovo lice koje se ne da opisati, jer tko ga vidi, umire ' '.

U tom smislu Deleuze prilagođava projekte Spinoze i Leibniza njihove pokušaje da razumiju aktualno određenje ili dostatni razlog postojanja pojava postkantovskom i neokantovskom okviru.

Suvremene filozofske rasprave itekako se oslanjaju na filozofsku tradiciju a time ju čine i danas živom: radom o definiciji znanja Gettier je nastavio točno tamo gdje je stao Platon; simulacijama nastanka etičkih normi u populacijama Axelrod i Skyrms su nastavili rad Rousseaua i Hobbesa; radovima o smrti Nagel i Fisher su nastavili tamo gdje su stali Epikur i Lukrecije; zastupajući antiredukcionizam u filozofiji uma Nagel, Levine, Jackson i Chalmers dijele intuiciju koju su imali Descates i Leibniz; koristeći aparat suvremene modalne logike Malcolm i Plantinga nastoje pokazati da su Anselmo i Toma bili u pravu; odbacujući podjelu na analitičko i sintetičko Quine nije kritizirao samo logičke pozitiviste nego i Humea, Leibniza i Kanta; suvremena etika vrlina direktno se nastavlja na Aristotelovu Nikomahovu etiku; Agripina trilema je i danas okosnica epistemologije; platonisti u filozofiji matematike se i nazivaju platonisti jer s Platonom dijele istu osnovnu intuiciju o prirodi matematičkih entiteta; itd.