Ovaj ogled Jacquesa Derride, jednog od najvećih filozofa druge polovice 20. stoljeća, rasprava je s Kantovim spisom sličnog naslova iz 1796. godine O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji.

Posrijedi je ton, najprije kod Kanta, potom kod Derride.

Stvari se mogu postaviti i drukčije: postoji li filozofija Jacquesa Derride?

Scena " Derride " koji šepa okolo s gipsom i štapom udire put metodi - ili je pak izvodi, nasljeduje - usvojenoj u " Speculer sur Freud ", spisu i samom zasnovanom na nasljedovanju Freudove spekulativne metode.

Razlika između Beuysa i Derride jest razlika između aplikativne i teorijske gramatologije.

Put do tih besputnih »mjesta«, podzemlja naših empirijskih prostora, ne otvara se u svakom slučaju u vrtoglavici koju izazivaju oni strašno obaviješteni i čudesno inteligentni i veći deridijanci od Derride što tumače njegovo izvanredno djelo pomoću svih ključnih riječi zajedno, nemajući i ne dajući (drugima) vremena za vraćanje onoj misli koja je za te riječi bila suvremena.

Derride, te naposlijetku, aktualnost je u samoj svojoj formi, u krajnje otvorenoj misli, za koja se vidi kako nastaje u tekstu, u živom filozofskom filozofiranju.

Od Kanta do Derride i Habermasa u ideji kulture ne misli se na monolitnu nadgrobnu ploču identiteta nacije, naroda ili etničko-rasne pripovijesti o zajedništvu jezika i podrijetla.

Uz perspektivu odnosa između arhitektonske teorije i prakse te rada francuskog filozofa Jacquesa Derride, konferencija će biti usmjerena ka definiranju odgovora na pitanje nastaje li u suvremenim odnosima između dviju disciplina i nova vrsta nelagode.

U povodu sedamdesetog rođendana jednog od najvažnijih filozofa današnjice, širom svijeta izašli su različiti prigodni tekstovi koji se osvrću na lik djelo Jacquesa Derride.

Bez ikakve namjere da se ovdje upuštamo u procjenu filozofova opusa, donosimo pregledan i sažet tekst Richar da Rortyja koji govori o dekonstrukcijskoj teoriji i mjestu koje ona zauzima u filozofiji Jacquesa Derride.

Upravo stoga jer opći diskurs (u opreci spram Derride) ne sadrži estetske elemente a ukoliko ih sadrži tada se u skladu s kompleksnošću takvih elemenata odmah pretvara u poetski govor jer je dakle diskurs a-estetski, estetska subjektivnost može na nj djelovati subverzivno.

Lyotard, Foucault, a čak i puno artikuliraniji autori od njih poput recimo Derride ili na neki način i Wittgensteina prema onome što sam razabrao iz njihovog rada sasvim proizvoljno " ukidaju " paradigmu moderne.

Ona konačno nakon dugih desetljeća slavljenja Drugoga i razlika (queer-culture, rodna politika, feminizam i rasno različiti), što je opravdanje imalo u filozofijskim tekstovima Derride, Lacana i postkolonijalne kritike, mora promijeniti smjer i vratiti se namjesto građanskih prava temeljnome pravu s kojim je Francuska revolucija krenula u borbu za novi demokratski svijet pravu Čovjeka.

Od suradnika tu su Slavoj Žižek, Rastko Močnik, Boris Buden, zatim imamo tekst nedavno preminulog filozofa Jacquesa Derride, pa portret umjetnika Borisa Bakala itd.

O (auto) biografskoj građi, kao predlošku za fikcionalnu prozu, teorije su različite ako ne i disparatne: jedni tvrde da se pripovjedač koristi vlastitim životopisom da bi se vratio sebi samome, drugi u tome vide postupak obezličavanja, dok treći, poput Jacquesa Derride, nalaze da je to proces koji je istodobno konstitutivan i destruktivan, biografijski i tanatografijski.

Doktorirao je na etici dekonstrukcije kod Emmanuela Levinasa i Jacquesa Derride.

Misaoni putovi Heideggera, Schelera, Merleau-Pontyja, Derride, Levinasa, Ricoeura, Finka, Sartrea i mnogih drugih svoje polazište imaju upravo u Husserlovom minucioznom radu.

Arhitektura dekonstrukcije/Duh Jacquesa Derride je trodnevna međunarodna znanstvena konferencija, koju organiziraju Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Beogradu i Centar za etiku, pravo i primijenjenu filozofiju (CELAP).

Ne prevladavamo dakle ograde reprezentacije (riječ je o citatu iz Derride), odnosno ugode, osim ako se ne pitamo o onome što je Aristotel u tom kontekstu opravdano imenovao ugoda.

Mislim da bi filozofi trebali odrasti I odbaciti svoje omiljene duplerice Kanta, Derride, Platona.. Hajdegera I zatvoriti svoje javne filozofske kuce..

Knjiga Sublimni objekt ideologije značila je objavu fundamentalnog teorijskog rata transkontinentalnom univerzitetskom diskursu, u kojemu na nekoliko točaka postoje bliža i daljnja filozofska srodstva, kao između Rortya i Habermasa, Gadamera i Derride, Derride i američke književne teorije, između Foucaulta, feminizma i postkolonijalizma.

Izrazi »dekonstrukcija« i »episteme« upućuju da ovaj nešto mlađi francuski filozof godište 1958. misli u brazdi Derride i Foucaulta, iako jetko kritizira neke zablude potonjega u vezi s ajatolahom Homeinijem i njegovom »revolucijom«.

Međutim, to je postmoderna sintagma koja funkcionira do određene mjere, osobito unutar postmodernističke teorije Baudrillarda, Derride i drugih.

To je, recimo, slučaj s radom Jacquesa Derride mislioca prema kojem gajim veoma veliko divljenje i odanost i prema kojemu, uostalom kao i prema Rortyju, osjećam duboku bliskost, a u odnosu na kojeg, ipak, gajim i opravdana nezadovoljstva.

Pozicije Derride i Rortyja, uza sve njihove razlike, predstavljaju egzemplaran stav današnje postmetafizičke filozofije.

Čitava jedna misaona škola pod utjecajem Heidegger a, od Gadamera do Derride, osporavala je težnje prosvjetiteljstva kao utjelovljenja novog razdoblja samosvjesne povijesti.

Priroda sveze između Derride i Beuysa - između teorijske i primijenjene gramatologije - jasno je vidljiva u njihovim respektivnim uporabama poštanske karte, koju Derrida prizivlje kao teorijski model u tekstu a Beuys je doslovno izlaže kao objekt. istinu, jedan od češćih Beuysovih " multipla " (jednostavnih, jeftinih, obično svakodnevnih predmeta - često ready-madova ili modificiranih ready-madova - proizvedenih u velikoj količini za široku distribuciju) jest poštanska karta, koja označuje (uz svoju poruku, otisnutu na licu i poleđini) fenomen " odašiljanja " kao takvog.

Od Amerike do Australije Žižek mobilizira najšarolikiji auditorij otkačenih i akademski ispeglanih, kakav odavno ne mogu okupiti ni najveće zvijezde svjetske filozofije poput Rortyja ili Derride, a kamoli Habermasa.

Bila je pravo iznenađenje zbog svog govora i pristupa kao bistra i svježa izvorska voda nakon mnogih mutnih i teško razumljivih i još teže probavljivih koktela sociološkog umovanja isključivo namijenjenih dubljim poznavacioma suvremene filozofije, ekonomije, marksizma, strukturalizma te postmarksističkih filozofija i pravaca poput operaizma i destrukturalističke misli francuskih marksističkih kao i postmarksitičkih filozofa (od Althussera do Derride i Badioua).