Uostalom, to je vjerojatno jedino arhi-etičko svojstvo koje se može otkriti u Heideggerovu diskursu tridesetih: ono što ovdje pokušavam nazvati arhi-etičkim posve se zasniva na iskustvu hrabrosti.

Upravo preko rastakanja predmeta i značenja prispijeva Cézanne do narasle objektivnosti postupak koji je strukturalno jednak Heideggerovu jedinstvu raskrivanja i skrivanja.

Preciznije: što se tiče poimanja umjetnosti i estetskih implikacija Heideggerove misli, predavanje Umjetnost i prostor i u njemu izražena nova pozornost spram prostornosti donosi jedno možda relevantno preciznije određenje poimanja djela kao sebepostavljanja istine u djelo, koje se reflektira i u Heideggerovu poimanju bitka i onog istinitog.

Autor je brojnih knjiga, od kojih su najnovije Beskrajno zahtjevno i O Heideggerovu Bitku i vremenu.

O atmosferi u kojoj je učio u Zagrebu kad bi ondje dolazio nakon boravaka u Njemačkoj, gdje je izbrusio svoj bogato nadaren um, sam je najbolje posvjedočio u ovoj rečenici iz svoje autobiografsko esejističke knjige Uljanice i duhovi: Kad sam kasnih šezdesetih došao u Zagreb na studij, nadobudnu studentu Filozofskog fakulteta moglo se dogoditi da u jednoj godini sjedi u seminaru Gaje Petrovića o Heideggerovu Bitku i vremenu, odsluša predavanje Milivoja Solara o Beckettovu Godotu, u kinematografu vidi Bergmanovu Personu, u Umjetničkom paviljonu razgleda kolektivnu izložbu sa samim apstraktnim kompozicijama u obama krilima, a uz to se još u Kolu, Mogućnostima ili u Telegramu načita hermetične razlogovske lirike.

Rado bih shvatio Heideggerovu veličinu u povijesti filozofije pa molim naslov (e) knjige (a) koje dobro objašnjavaju Heideggerovu misao.

No Derridi nije do toga da samo preokrene niz ovisnosti ili da prigovarajući fonologizmu zadrži utabano poimanje riječi i pisma, nego želi Freudovu i Heideggerovu alternativu logici identiteta i dijalektici još više zaoštriti.

Derrida ponavlja Heideggerovu tvrdnju prema kojoj takva metafizika u potpunosti prožima zapadnjačku kulturu.

Na primjer, ne želim polemizirati jer to nije cilj ovoga razgovora, ali poimanje tijela kao sirovine podsjeća me na žalost, nemoj to shvatiti krivo, na Heideggerovu rečenicu o industrijskoj proizvodnji trupala.

Bila je doista prava filozofska poslastica slušati Vašu raščlambu koja se oslanjala na Heideggerovu misao, o onomu »se« koje razvija svoju diktaturu.

Govoreći o autentičnosti predavač je koristio Platonov ' Mit o pećini ', Augustinovo traženje Boga u nutrini uz njegovu pomoć, Decartesov pokušaj traženja istine bez Boga te Heideggerovu misao o autentičnosti koju on mjeri smrtnošću.

Radilo se o Heideggerovu razočaranju u nacionalsocijalizam i povlačenju od svijeta politike.

Na tome tragu možemo razumjeti i Heideggerovu misao da je« smrt škrinja ništa ». [ 1 ]

U svojoj knjizi o postmoderni Jameson tvrdi, oslanjajući se također na Heideggerovu analizu, da Van Goghove seljačke cipele - sliku koju on drži kanonskim djelom visoke moderne u vizualnoj umjetnosti - takoreći same od sebe otvaraju mogućnost svojega hermeneutičkog čitanja.

U knjizi " Koliko globalizacije čovjek može podnijeti? " filozof Rüdiger Safranski kreće od trenutka kada je čovjek s Mjeseca pogledao na Zemlju potvrđujući još jednom spomenutu Heideggerovu dijagnostiku naše epohe.

Treće hrvatsko izdanje za Maticu hrvatsku, a njemačku verziju za nakladnika Niemeyera, koji je svojedobno objavio jedno od najvažnijih filozofskih djela uopće - Heideggerovu knjigu " Bitak i vrijeme ".

Želeći se distancirati od Heideggera, Derrida se upustio u stvaranje filozofske terminologije (trag, razlika, archi-écriture, supplement itd.) kojom je htio potisnuti i ismijati onu Heideggerovu (Ereignis, Lichtung itd.).

On smatra da se te pojave mogu mnogo bolje rastumačiti u pisanom, nego u govornom obliku te time preokreće Platonovu (i Heideggerovu) sklonost izgovorenoj namjesto napisanoj r i ječi.

Derrida je ostavio Heideggerovu preokupaciju filozofskim kanonom te se posvetio iznalaženju metode koja bi se mogla primijeniti na goto v o svaki tekst bilo u prošlosti ili sadašnjosti, bio on književni ili filozofski.

Naime, pojedinci navode kako Heideggerovu filozofiju treba odbaciti jer je Heidegger bio nacist, a Rorty uspoređuje takav zaključak s nacističkim napadom na Einsteinovu ' židovsku fiziku ': u oba slučaja, ideje se ne procjenjuju na temelju njih samih, nego na temelju osoba koje su ih smislile.

Ako čovjek, kao u mojemu slučaju, ima zadrške i prema povijesti ili epohalnosti bitka, u Heideggerovu smislu, što nam preostaje?

Motiv tog ' ' bitka protiv smrti ' ' također korigira Heideggerovu analizu.

Hannah Arendt nipošto ne želi prešutjeti Heideggerovu nacističku zabludu.

Pokazalo se da je točno dvadeset godina nakon najave u Heideggerovu komentaru, Hölderlin i kod Hölderlina, isti motiv hrabrosti bio povodom jedne takoreći obrnute interpretativne geste.

Ako naime Heideggerovu kritiku objektivističke metafizike ne možemo nastaviti tako da je zamijenimo adekvatnijim poimanjem bitka (još uvijek mišljenoga, dakle, kao objekt), mora nam poći za rukom bitak nipošto ne misliti kao identičan s prisutnošću, karakterističnom za objekt.

Nakon ovih riječi Tsujimura uspoređuje Heideggerovu priču o drvetu iz njegovih predavanje« Što se nazivlje mišljenjem? »sa zenovskom pričom o kiparisu.

Heideggerovu " sklonost " nacizmu uspoređivala je s Platonovom sklonošću tiranima.

U ovom ću ogledu pokušati pokazati da nam postmetafizičko čitanja Hegelove terorije o kraju klasične i romantičke umjetnosti ne samo pomaže bolje razumjeti Adornovu i Heideggerovu raspravu o kraju moderne umjetnosti, nego i transformaciju iz moderne u postmodernu umjetnost.

Činjenice i prošlost postaju mjerodavni za bitak o sebi i postaju to tek odnosom bitka-za - sebe s bitkom-o-sebi.Bitak-o - sebi ne može imatiniti bilo kaki način bilosti, iako se za tu regiju bitka može reči kako je, dakle, ono o-sebi " bilo ", ali tekar s obzirom na za sebe.Sartre prividno ide Heideggerovim putem, kako je ono izloženo u Uvodu spisa - L Etre et le Neant, i to putem određenja bitka iz vremena u njegovu ekstatičnom karakteru, rekao bih.Ali ionako izvorno ispitani smisao bitka ne pokazuje se jamačno u vremenu kao iskonskom prebivalištu bitka., kao što je to slučaj u već spominjanom Heideggerovu spisu " Sein und zeit "..., več izvorno ispitani smisao bitka - za - sebe, kojeg su osnovne strukturalne smjernice sagledive u ništenju (bitka - o - sebi), prisutnosti-sebi i faktičnosti, vrijednosti, događajima, mogučnosti i sebstvu, mora bitno pokazati u obzorju vremenitosti kao obzorju svitanja i prebivališta slobode.Jer se sloboda mora odjeloviti kao mogućnost bitka-za - sebe.... Sartrte pokazuje, koji egzistira u sadašnjaosti, da ono što u njoj egzistira nosi u sebi bitnu značajku prisutnosti.Stoga nam je sadašnjost već uvijek prisutnost-kod-nečeg kao prisutnost - kod nečega kao prisutnost " kod " bitka-o - sebi, koji sam nikada ne može biti prisutan.Bitak-o-sebi jednostavno jest.

Zato sam svugdje gdje je u tekstu predavanja riječ o ne-hei deggerijanskoj upotrebi izraza (na primjer kod Husserla ili Schele ra), prevodio taj termin kao postojanje, dok sam za Heideggerovu upotrebu rezervirao izraz tubivanje: u hrvatskom taj izraz zvuči uobičajeno kao Dasein, ali ništa manje ne pripada i filozofskom žargonu; i, konačno, egzistencijalno i vremensko značenje glagola biti u izrazu tubivanje dolazi do svog ispunjenja.