Najznačajnije djelo De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex (Amsterdam 1666.) smatra se prvim u hrvatskoj historiografiji.

Ostalo: 1. Ljubavi razlike, Tomislav Bogdan (Disput) O hrvatskome ljubavnom pjesništvu 15. i 16. stoljeća, u terminima ' petrarkizma ' ili ' petrarkiranja ', u hrvatskoj se književnoj historiografiji razmjerno mnogo pisalo.

O historiografiji iz Prokrustove postelje (Kako se i zašto kali (o) bogumilski mit)

I sada će se pseudoliberali i demokrati naći braniti neobranjivo, a dijelom i stoga što najmanje 20 godina imamo jaki revizionizam u povijesti odosno historiografiji te pogrešan odnos prema hrvatskom izdavaštvu koje je izrodilo poplavu notorne antisemitske literature, o čemu sam pisao u najmanje dva navrata u riječkom Novom listu javljajući se opširnim tekstovima iz Beča devedesetih godina (analize pogubnosti objavljivanja hrvatskog prijevoda Mein Kampfa, Protokola sionskih mudraca itd i t sl.) Žurnalizam je i nepredviđeni trenutak, djelatnost u kojoj nije moguće planirati svaki detalj, jer detaljno planirano može se učiniti i kao strogo režirano.

Zanimljivo je napomenuti kako je unutar cijelog razdoblja od Zvonimirove smrti do Kolomanove krunidbe u Biogradu, koje uključuje niz spornih pitanja na čije je raščišćavanje mnogo vremena potrošeno, u historiografiji, osobito novijoj, o Jeleni najmanje raspravljano, a u udžbenicima je upravo oko nje najviše neslaganja.

Drugi svezak Historijskog zbornika za godinu 2010. donosi sedam članaka iz hrvatske i regionalne povijesti od polovice 19. stoljeća, jedan stručni prilog o historiografiji i internetu, diskusiju o jednom viđenju Jenkinsova Promišljanja historije

Stekao je istaknuto mjesto u hrvatskoj historiografiji, posebno svojim studijama i člancima o političkoj i kulturnoj povijesti Istre.

Iscrpna narativna povijest ovog doba, posebice perioda post-rimske južne Panonije negdje do početka 9. stoljeća gotovo da i ne postoji u suvremenoj hrvatskoj historiografiji, s izuzetkom narativa pisanih vrela koje je objavio Stanko Andrić u časopisu Scrinia Slavonica iz 2002. i materijalnih vrela koje je obradio Željko Tomičić u zborniku Slovenija in sosednje dežele med antiko i karolinško dobo.

Jednako je neistražen i intelektualno-ideološki modus operandi naših predšasnika u historiografiji koji je bez ikakve dvojbe utjecao na njihovo čitanje i razumijevanje vrela, te način na koji su sklapali ta vrela u povijesne narative.

U Prilogu istraživanju povijesti hrvatskog naselja Lastva (Gornja i Donja) u Boki kotorskoj Đuro Vidmarović obradio je fenomen nestanka hrvatskog pučanstva i njegova etnonima u lokalnoj historiografiji.

Ali njegovo je životno djelo vrijedan doprinos historiografiji o različitim povijesnim temama kako u Rijeci tako i u zapadnoj Hrvatskoj.

Jer njegova lika do sada nije bilo za vidjeti, uglavnom Borna je u hrvatskoj historiografiji slovio kao loš momak jer je ratovao protiv Ljudevita Posavskog i ostao franački vazal.

U pogledu trilogije istaknuo je kako je objavljena građa odrednica koja bi trebala hrvatskoj historiografiji dati puno jasnije pojmove i promisliti mnoge nečistoće, tj. da bi se moglo lučiti što su povijesne okolnosti, da bi se mogao lučiti jasan nadbiskupov stav u odnosu na političke tvorevine, pojedine političke stranke i partije kao takove, jednako tako jasan stav prema svima onima koji nisu shvaćali poruku kršćanske dobrotvornosti.

Niti danas, gotovo sedamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata i dvadeset godina Hrvatske samostalnosti, ne postoji u historiografiji konsenzus oko ovoga nadnevka.

također, osmansko carstvo u historiografiji uživa ugled najtolerantnije države svoga vremena.... dok se u europi vode ratovi između katolika i protestanata, a židovi se redovito proganjaju, dotle u osmanskom carstvu i kršćani i židovi mogu obavljati svoje obrede i obnavljati svoje bogomolje...

Jebiga: u ovom trenutku, hrvatskoj historiografiji ostaje tako još samo da se sama sa sobom dogovori je li slavni hrvatski Domovinski rat bio tek građanski rat u Jugoslaviji, ili je Hrvatska u Bosni bila agresor.

Osim već spomenutih radova Dimića i Antoljaka, pri izradi ovog rada poslužili su pojedini tekstovi nastali u istraživanom razdoblju koji su istovremeno služili i kao izvori i kao literatura (poput, primjerice, publikacije Deset godina jugoslavenske historiografije [ 6 ]), kao i nešto kasniji pregledi razvoja hrvatske historiografije iz pera Jaroslava Šidaka. [ 7 ] Za razumijevanje kasnijih (post-jugoslavenskih) stavova i gledišta povjesničara o razvoju hrvatske historiografije u istraživanom razdoblju (nerijetko s posve suprotnih, pa i suprotstavljenih, polazišta) korišteni su radovi i rasprave objavljeni nakon 1990. godine, no taj aspekt nije bio u primarnom fokusu ovog rada. [ 8 ] Od velikog značaja za ovaj rad bilo je istraživanje Magdalene Najbar-Agičić provedeno u okviru doktorskog rada o hrvatskoj historiografiji od 1945. do 1960. godine. [ 9 ] Ljubaznošću autorice, dobila sam na uvid njezina istraživanja i prije nego što je rad bio dovršen i obranjen, pa je to umnogome pomoglo razumijevanju veza i odnosa između historiografije, nastave povijesti i politike povijesti.

Prof. Adam Manikowski iz Varšave je pak čitao rad svojih kolega Jaceka Kochanowicza i Anne Sosnowske o poljskoj ekonomskoj historiografiji, najzanimljiviji iz perspektive naše nacionalne historiografije.

Posebnu je pažnju usmjeravao na praćenje suvremenih teorijskih trendova u svjetskoj historiografiji, a s jednakim se žarom zanimao za dostignuća srodnih znanstvenih grana kao što su antropologija, sociologija i arheologija što je osobito vidljivo iz njegovih najnovijih studija.

Ovdje treba posebno istaknuti radove Ljubodraga Dimića (Agitprop kultura) [ 21 ] i Aleša Gabriča (Slovenska agitpropovska kulturna politika i Slovenska socijalistična kulturna revolucija) [ 22 ] koji su u svojim radovima obradili kulturne politike u Srbiji i Sloveniji, kao i radove Carol Lilly i Andrewa Wachtela koji se bave istom temom. [ 23 ] Tome treba pridodati radove Branke Dokić i Ivana Hofmana o kulturnoj politici Jugoslavije i o osnovnom i srednjem obrazovanju u Jugoslaviji 1945 - 1952. koji čine uvod u zbornik dokumenata Kulturna politika Jugoslavije. [ 24 ] Valja također navesti istraživanja Aleša Gabriča o poslijeratnom školstvu u Sloveniji (Sledi šolskega razvoja na Slovenskem, Šolska reforma 1953 1963 i drugi) koji, iako pretežno fokusirani na Sloveniju, pružaju i šire informacije o reformi školstva u Jugoslaviji, a posebno su važni i stoga što se bave inače u historiografiji slabije obrađenim razdobljem druge polovice 1950 - ih. [ 25 ]

Ukoliko odgovor i jest negativan te je nužna prvenstveno povjesničarska perspektiva (kao npr. kod Ivana Berenda), posao koji je ovim kapitalnim djelom odradio akademik Stipetić nužan je preduvjet za takav projekt u hrvatskoj historiografiji.

Usput rečeno mislim da je to tema koja je nedovoljno kritički obrađena u hrvatskoj historiografiji.

Hrvatska povijest u svjetskoj historiografiji predstavlja »egzotičnu biljku« i upravo su hrvatski povjesničari najpozvaniji da o tome svjedoče.

Na hrvatskim je povjesničarima da se nametnu svjetskoj historiografiji slijedeći njezine trendove i da, prevodeći svoje studije i rasprave na svjetskim jezicima, upoznaju svoje kolege s dostignućima hrvatske povijesne znanosti.

Je li to prvi takav rad o Oluji u hrvatskoj historiografiji?

Druga velika i opće poznata seoba bila je u petom, šestom i sedmom st. naše ere, ali nije dokazana?. [ 2 ] U historiografiji, usprkos mnogobrojnim pokušajima, nitko nije uspio dokazati da je na sjeveru Europe postojala Bijela Hrvatska, a pogotovo ne neprekidno od sredine VII do sredine X stoljeća.

Taj svijet, nekada osporavan i prešućivan, postao je, barem u modernoj socijalnoj historiografiji, jedan od središnjih sadržaja prouča-vanja prošlosti.

U ovom prilogu saznajemo mnogobrojne podatke o etapama, intenzitetu i nositeljima hrvatsko-bugarskih prožimanja i uzdarivanja, a koji mogu biti posebno poticajni za slična istraživačka pregnuća i u hrvatskoj historiografiji.

To je leglo u temelje svoj kasnijoj kritičkoj historiografiji hrvatskoj.

Ali tu mi sad možeš predbaciti jer u historiografiji nema \ " što bi bilo kad bi bilo \ ", pa ne želim špekulirati.