Tek kada je u Milanu upoznao Ivana Kukuljevića, započeo je pratiti književno stvaranje iliraca i vraćati se svom narodu.

Da je bilo manje južnoslavenske romantike kod Iliraca moglo se danas govoriti štokavsku ikavicu koja bi eventualno imala elemente gramatike koja je zajednička kajkavskom i čakavskom (hodio - hodil, govorio - govoril, radio - delal itd), ali kriviti Gaja za srpsku megalomaniju koja je sve štokavce proglašavala Srbima nema smisla.

U 19. stoljeću Samobor je na kratko pripao pod Francusku vlast u razdoblju od 1809. do 1813. Tridesetih godina 19. stoljeća dvorac Samoborca i skladatelja Ferde Livadića postaje sastajalište iliraca Hrvatskog narodnog preporoda.

Poslaše ga na istragu protiv " iliraca " u... sku županiju.

No to se nije sviđalo Mađarima i prijateljima njihovim koji su mislili da će barem deset iliraca vidjeti na vješalima.

On je kolovođa iliraca, a ona spada u to kolo.

Da sam slikar; ja bih ga samo radi bjesnoće bezazlenih nekih iliraca naslikao onako da bi mu mjesto tobolca i luka dao karakteristikom onoga blagog sisavca što je običavao proroke nositi na svojim leđima.

Djelovanje Iliraca, a i Vuka, predstavljalo je samo završnu fazu u njegovoj standardizaciji.

Pučke knjižnice djelovale su u početku u okviru čitaonica, koje su svoj zamah uzele u vrijeme iliraca.

Iskra narodnosti javila se u Splitu i ostaloj Dalmaciji još za ilirskog odjeka kod rijetkih iliraca, napose u dijecezanskom sjemeništu (1848) kod tajne đačke družine Regimenta " Ne boj se ".

Najobrazovaniji od svih Iliraca, kazališni čovjek, dramaturg, postaje popularan već u mladosti svojom budnicom: »Prosto zrakom ptica leti«.

Tko bi to bio mislio u ona vremena da će jednom vatrena pjesnikinja iliraca, i nota bene profesorica Karolina s budućim fiškalom Podgorskim pravne poslove sklapati?

Hauska se, poput Wisnera von Morgensterna, uključio u nastojanja Iliraca, što dokazuju i njegove Varijacije na davoriju Nek se hrusti šaka mala Ljudevita Gaja i Ljudevita Vukotinovića, skladba koju je Anđelko Ramušćak otkrio u Hauskinoj ostavštini u arhivu Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu.

Grofice, sva črčkarija iliraca ne vrijedi više no da se lula dobra duhana njome zapali.

Od Iliraca do Krleže (1. II. 1941).

Od onog kobnog Dekreta o zabrani ilirskog imena koji su Habsburzi darovali Dinarcima u sijecnju 1843, do danas, posebno od masovnog ubojstva Iliraca u Zagrebu 1845, traje neka vrsta natjecanja u tome tko ce nas vise i gore ocrniti, zanijekati i iskorijeniti.

Široke volje, jer mu bijaše ovo jedini prijedlog od mnogih prijedloga u kolu iliraca koji su njegovi ovako suglasno usvojili.

Nadalje, Tomasović upozorava na nedovoljno osviještene romantičarske poetike hrvatskih iliraca i, zapravo, zavidnu romantičarsku produkciju u preporodno doba.

Nije prihvaćao ideju južnoslavenstva, niti jezik iliraca.

Strozzi sjajno vodi dramaturšku liniju i dramsku gradaciju od Gajeva trijumfa u krugu iliraca 30 - ih godina, preko dramatičnih i krvavih događaja na Markovu trgu krajem srpnja 1845, dramatskoga agona između Gaja i Jelačića u Banskim dvorima svibnja 1848, do agonije koja traje četvrt stoljeća da bi se fizički okončala 20. travnja 1872. Tito Strozzi i tu je primijenio opću formulu svoje Hrvatske trilogije, kojom je pokušao povezati trojicu koliko vremenski, toliko i statusno i karakterno različitih likova: »prkosan zalet junaka, najednom neočekivani zastoj pa kolebanje i pad u tužnu putanju slabića«.

Uz hrvatski jezik na različitim se stupnjevima na katedri predaje suvremena i starija hrvatska književnost, a tečaj »Hrvatska kultura« podijeljen je u dva dijela: »Od Ilira do Iliraca« te »Od ilirskog preporoda do danas«.

Dobrilom bio je vođom prvoga naraštaja hrvatskih političara, nar. preporoditelja Istre i kvarnerskih otoka, odgojenih na predaji Iliraca.

Od Slovenaca osobiti je utjecaj ilirski pokret imao u graničnim pokrajinama, Štajerskoj i Koruškoj, a veliki zagovornik ilirizma bio je Stanko Vraz, koji se međutim 1837. odvojio od slovenskih iliraca i pridružio hrvatskima, to jest Ljudevitu Gaju.

Iako nije analitički proučavao izvornu narodnu glazbu uspio se više od ostalih suvremenika približiti ideji Iliraca stvaranju umjetničke glazbe zasnovane na narodnoj.

Odluka Iliraca da hrvatski standard bude štokavski bila je politički snažno motivirana prijenosom težišta u veliko štokavsko tkivo, unatoč tomu što je vodeći Zagreb zatomio time svoju kajkavštinu, a civilizirana Dalmacija svoju čakavštinu.

Prezentiran je kratak presjek glazbene tradicije grada čija povijest je obilovala notama - počevši od prvog spomena limene glazbe 1847. (koju će voditi kasnije tijekom vremena voditi dobro znana krapinska imena Ivan Gaj, Gustav Florijan, Slavok Klaus, Josip Bilek, Dragutin Balagović), preko limene glazbe DVD-a iz 1875., tamburaškog društva« Zagorac »(osnovano 1890.), Pjevačkog i tamburaškog društva Obrtno-radničkog društva« Slavulj »(« Slavuj ») (osnovano 1895.), Hrvatskog obrtno-radničkog društva« Gaj »(osnovano 1907), pjevačkog društva Đačkog ferijalnog udruženja,« Iliraca »i konačno samog« Krapinskog festivala ».

tome je pogodovala osobito činjenica što im je dubrovački govor (štokavska verzija) omogućio ideološku osnovicu, za koju je još, u daljnjoj fazi, trebalo prilagoditi prihvatljivu argumentaciju o srpstvu grada. razmimoilaženja slavista iliraca, antiaustrijsko raspoloženje i političke okolnosti, formirali su plodno tlo na kojemu su ubrzo niknuli dubrovački pristaše vukovog jezičnog srpstva, uklapajući se u šire srpske planove ili radeći u korist istih. glavni nositelji ne srbi bili su medo pucić (orsat pozze) i kontroverzna ličnost matija ban.

Dr. Stjepan Ilijašević je na početku svog književnog rada pisao latinskim jezikom, ali je pod utjecajem iliraca počeo stvarati na materinjem jeziku.

Protuilirska propaganda nastojala je privući svo neuko plemstvo uvjeravaši ih kako mu u slučaju pobjede narodnjaka prijeti opasnost da bude opet podvrgnuto plaćanju poreza i da bide priključeno apsolutističkoj Austriji iako se ovaj zadnji razlog protivio načelu Iliraca a pitanje oporezivanja plemstva nje pokrekuto do revolucije 1848.

Tome trebamo reći ne. " Nedavno sam sjedio u Hrvatskom institutu za povijest sjedio sam u društvu povjesničara i fizičara i zaključili da je u tom istom prostoru skupina iliraca započinjala nacionalni projekt, bili su tamo etnički Hrvati, Nijemci, Srbi, Židovi i svi su radili za dobrobit ove zemlje.