Parafrazirajući Ionesca, ponadat ću se da je pojava ove predstave na splitskoj sceni ipak repertoarna promjena frizure Drame splitskog HNK, jer pojavila se konačno suvisla, promišljena i do kraja dorađena produkcija.

Ovo je ogledni primjer kazališta promišljenog i realiziranog u svakom detalju, teatar istodobno apsurdan i asocijativan, s dubokim poznavanjem Ionesca i njegove uloge u suvremenom kazalištu.

No i bez obzira na to smiona težnja redatelja Pašovića za stapanjem koliko razorno podrugljiva, toliko onirički poetična teatra Rogera Vitraca, koji već dodiruje svijet apsurda i najavljuje Ionesca s angažiranim, satirički intoniranim aktualizacijama (čuje se tako i replika: »Papa se ispričao muslimanima i obrnuto«), izravnim kritičkim obraćanjem, širenjem prostora za igru snimkama vanjskoga svijeta s aluzijama na suvremene događaje, efektno osuvremenjenim kostimima (Doris Kristić) toliko je daleko od svojih dadaističkih i nadrealističkih izvora, da je teško mogla uroditi plodom.

Stoga, doktore, molim vas, koji ste stručni u oblasti ispravljanja štetnosti umjetničkih djela, da pomognete i meni i kolegama učiteljima: kako podučavati engleski jezik nakon Ionesca?

Sudbina nam je dala nezasluženu sreću poznavati Andrea Bretona, Picassa, Becketta, Dalija, Ionesca, Ciorana i mnogo iznimnih bića, ali nitko od njih nije pokazao toliko pronicljive inteligencije, plemenitog veselja, blistave kreativnosti na svim poljima.

To veći bio je uspjeh Habunekov i ansambla Ćelave pjevačice u kazalištu Komedija, jer Ionesca u to doba i u Parizu odbacuju uvrijeđeni kritičari.

Neprestano na granici apsurda tako karakterističnoj za dobroga starog Ionesca.

negativnost, bezvoljnost, nedostatak inicijative, dosadna predavanja; neslobodan softver, zatvorene formate; neradnike, umišljene ljude, lažne face; rušiti studente, pravilnike i pravne zavrzlame, studente koji ne znaju što se uopće radi u kolegiju, a izvlače se na pravilnike; nepravdu, lašce, ljude koji ne znaju što žele od života i misle da su im drugi krivi za sve loše, tračanje i foliranciju; ljude koji žive na tuđi račun, lopove, lažne duhovne učitelje, religiju, bježanje od stvarnosti i izvlačenje od odgovornosti; naporne klince ovisne o kontinuiranoj stimulaciji, odgojene na MTV-u i PlayStationu; fast food i život na brzaka općenito; traljavost i površnost, naročito površno gledanje na stvarnost, površno prosuđivanje ljudi i situacija; televiziju i šrot TV serije, tipa Mućke i Seinfeld; besmislene " moderne " lektire iz srednje škole tipa Stolice od Ionesca; chic-lit romane osim Gole istine od Nives Celzijus...

u zgb-u se trenutno može vidjet dobro kazalište i pored ionesca. moj top 3 aktualnih zgb predstava: 1. bez glume, molim, tomi janežič, td (sigurno najbolje što se daje trenutno, ne samo u zgb-u) 2. jelka kod ivanovih, n. borojević, zkm 3. naš grad, medvešek, zkm (uz igrajuće klasike: dekadencija, brat magarac...)

Osim toga, ovo mi nenadano prepoznavanje nešto jako vuče na Ionesca..

Druga scena Drame Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu, nakon Dvije Tene Štivičić, 29. travnja nastavlja ovosezonski niz uprizorenja komada Eugenea Ionesca, apsurdista koji je ove sezone pravi hit domaćih pozornica.

U Kulturnom centru Peščenica, ili KNAP-u (Kazalištu na periferiji) redatelj Lawrence Kiiru priprema ipak nešto drukčijeg Ionesca, dramu Kralj umire, sa zanimljivom podjelom.

Nakon uspjeha ruske produkcije Svećenikove djece Mate Matišića, predstave koja je gostovala i na Marulićevim danima prije dvije godine, Hrvatsko narodno kazalište u Splitu pozvalo je na suradnju ruskoga redatelja Aleksandra Ogarjova, koji je za prvi rad u Hrvatskoj izabrao klasika avangarde Ćelavu pjevačicu Eugenea Ionesca.

Nema dvojbe, Ogarjovu je Puškin bez obzira na vremensku udaljenost mnogo bliži od Ionesca, s kojim se kao redatelj Ćelave pjevačice u HNK u Splitu prošle sezone predstavio i na Gavellinim večerima na pozornici HNK u Zagrebu.

I Lorca svojim kazalištem u puno aspekata nastavlja tradiciju, dok se s druge strane otvara kulturnim novinama i senzibilitetu ranoga 20. stoljeća najavljujući djela velikih dramatičara poput Becketta, Ionesca, i dr. Ova studija iz pera velikog poznavatelja Lorce predstavlja značajan doprinos istraživanju Lorcina djela i poziv je na nova otkrivanja tog osebujnog ' dramskog pjesnika '.

Pola stoljeća nerazumijevanja Ni s tako revidiranom predodžbom o američkome komercijalnom kazalištu nije međutim lako dovesti u sklad gotovo istodobnu, a po svemu sudeći međusobno posve neovisnu pojavu na Broadwayu tekstova dvojice vodećih predstavnika dosad nimalo komercijalne drame apsurda, a ti su Kralj umire (Exit the King) Eugčnea Ionesca, koji je nakon 21 pretpremijere premijerno izveden 26. ožujka, i Čekajući Godota (Waiting for Godot) Samuela Becketta, koji je s pretpremijernim izvedbama krenuo 3. travnja, a premijera mu je 30. travnja.

Ionesca je publika, nakon odbijanja Stolica i Instrukcije, koje su 1958. u režiji Tonyja Richardsona i s Joan Plowright izvedene samo 22 puta, nešto bolje shvatila i prihvatila.

U prvom dijelu predstave tekst je na svojevrstan način dominirao u odnosu na glumu i ostale elemente predstave, dok je u drugom dijelu gluma dobila najveću snagu (što ne znači da je išta od toga iznevjerava Ionesca).

Nakon Ionesca (s Macbettom) i Brešana (s Predstavom Hamleta) u Teatru TD, Bonda (s Learom) i Paljetka (s Poslije Hamleta) na Lovrjencu, odnosno Dubrovačkim ljetnim igrama, Stopparda (s Bourekovim Hamletom u Teatru TD) evo nam još jedne suvremene drame utemeljene na Shakespeareu, Park (1984) koja se oslanja na San ivanjske noći, a napisao ju je ugledni njemački dramatik i prozni pisac Botho Strauss, te je u prijevodu Nenada Popovića kao hrvatsku praizvedbu toga djela i prvu premijeru nove sezone u HNK u Zagrebu režirao gost iz Mađarske Janos Szikora u scenografiji Balasza Horesnyja.

Zanimanje za tu predstavu igranu na toj pozornici poslije drama Ionesca, Becketta, pa i glumca i redatelja Vanče Kljakovića, koji se u mladosti okušavao u pisanju drame apsurda, bilo je umjereno.

Dunja Robić (rođena 1922., preminula 1999. godine), desetljećima je, naime, bila prisutna u hrvatskoj kulturi, dapače poznata i priznata kao prevoditeljica bajki Charlesa Perraulta, poezije Charlesa Baudelairea, Friedricha Hölderlina i Reinera Marie Rilkea, dramâ Alfreda de Musseta i Eugenea Ionesca.

Ostvarila se i kod apsurdista Ionesca: u Igri od pomora u režiji Tomislava Durbešića iz 1981., te kao Gospođa Smith u Ćelavoj pjevačici u režiji Aleksandra Ogarjova 2007. Svakako su nezaobilazne i njezine uloge iz Čehova: Sofija Jegorovna iz Drame bez naslova u režiji Paola Magellija iz 1989; te kao Irina Arkaidna iz Galeba u režiji Georgija Para.

Posrijedi je kompletan doživljaj: smiješne i tužne Šovagovićeve likove, bizarnu obitelj zaostalu na pola puta između Ionesca i burze rada, Buljan je bacio u psihodelični kotao predstave koju

Umijeće kojim Taufer vlada, radio lutkarsku predstavu ili multimedijski spektakl, po vlastitoj zamisli bez riječi ili u susretu s kanonskom dramskom literaturom, vidljivo je i u Učnoj uri ili Instrukciji Eugenea Ionesca u produkciji Slovenskoga mladinskog gledališča.

Na sve to, u potrazi za slamkom spasa za najstariji hrvatski festival možemo na kraju samo ponoviti riječi Eugenea Ionesca izrečene prije više od četrdeset godina nakon odgledane Spaićeve Trilogije: " Dubrovnik me impresionira više od Venecije - htio bih da mnogo ljudi dođe da ga vidi, a istodobno egoistično želim da ih bude što manje, kako to uskladiti? "

Posve sigurno snažni ostvaraj psihološkoga naturalizma, piščev najpoznatiji dramski ciklus je stilski anakron: u doba radikalne eksperimentalne poetike, koja se proteže od Pirandella preko Brechta do poslijeratnih Ionesca i Becketta, Krleža je ignorirao kazališno inovatorstvo i vratio se predčehovljevskim uzorima.

Gavelline ve č eri najsnažnije je obilježilo naizgled rubno, a zapravo indikativno i snažno doga đ anje oko njih: tri dana prije njihova ovogodišnjega po č etka dogodila se u susjednom Hrvatskom narodnom kazalištu, iz kojega je Branko Gavella poveo glumce po č etkom pedesetih godina, i jeka teatra apsurda u stvaranje novoga, Zagreba č koga dramskog kazališta, danas Gavelle, kao manifestan i konkretan prosvjed tad pateti č noj haenkaovskoj en face glumi i u želji za stvaranjem suvremenoga repertoara i kazališta, prikazivanjem Becketta, Ionesca, Kaštelana... hrvatska praizvedba Martini ć eve Drame o Mirjani i ovima oko nje, koja je nakon praizvedbe u Beogradu drugi put izvedena u Ljubljani, u Mestnom gledališ č u, 4. ožujka 2010. u režiji Dušana Jovanovi ć a, a tre ć i put u Zagrebu nedavno, 15. listopada, u režiji redateljice mla đ ega naraštaja Anje Maksi ć Japundži ć.

Studentice Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Odjela za kroatistiku i slavistiku uz dva vanjska suradnika izveli su isječke iz " Ćelave pjevačice " Eugenea Ionesca.

Već same nominacije donijele su ponešto uobičajenih nepravdi, od kojih najviše bode oči izostavljanje odlične Djece čovječanstva Alfonsa Cuaróna i Male djece Todda Fielda iz konkurencije za najbolji film i režiju, gdje je međutim bilo mjesta za razočaravajuća Pisma s Iwo Jime Clinta Eastwooda, kojim je omiljeni veteran demonstirao kulturalnu širinu (film je snimljen iz japanske perspektive s japanskim glumcima i na japanskom jeziku), ali i rijetko viđenu nekompetentnost u redateljskom tretmanu vremena, dok je pristup samoj znamenitoj bitci za Iwo Jimu najbolje nazvati apsurdnim, pri čemu ne mislimo na fascinantan apsurdizam Ionesca, Becketta ili Pintera.

Kao uzore u pisanju navodi Feydeaua, Ionesca, Albeeja, Kaufmana, a apsurdnim elementima uvijek daje prostora u svojim dramama čiji junaci su, kako sam kaže, izopćenici s drukčijim pogledima na svijet.