Odgovore na ovo pitanje dati će nam Ivo Frangeš, jedini akter ovog neobičnog putovanja.

Ubrzo je, u prosincu 1966., u Beču, u posjetu Klubu gradišćan skih Hrvata boravila jedna skupina hrvatskih kulturno-prosvjetnih i javnih djelatnika Ljudevit Jonke, Ivo Frangeš, Marin Franičević, Zvonimir Komarica i Ićan Ramljak.

Ivo Frangeš, književni povjesničar i teoretičar, esejist, kritik i prevoditelj, rodio se 15. travnja 1920. u Trstu.

Kongres hrvatske kulture treba biti svehrvatski kongres o našoj kulturi, a ne stvar umjetnika i znanstvenika; to će biti akcija u koju bi se trebao uključiti svaki Hrvat kojem na srcu leži sudbina hrvatske kulture, rekao je dr Ivo Frangeš, predsjednik DKH.

Putopis: Ivo Frangeš - biciklom do Istanbula

Zagreb, 13. travnja Nedavno preminuli akademik Ivo Frangeš bogatu je knjižnicu oporučno ostavio Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK), a ta vrijedna biblioteka korisnicima će biti dostupna za nekoliko mjeseci, priopćeno je iz NSK.

Ivo Frangeš jedan je od organizatora, VIII. međunarodnog slavističkog kongresa u Zagrebu, 1978. Bio je predsjednik i urednik manifestacije Knjiga Mediterana, Split, te organizator i voditelj prvog talijansko-hrvatskog simpozija Venezia - mito e antimito (Fondazione Cini - HAZU, 1997.).

U četvrtak, 1.4.2010., s početkom u 18 sati Ivo Frangeš uz mnoštvo fotografija opisuje svoju afričku avanturu po Madagaskaru i Keniji.

Matica hrvatska je u četvrtak poslijepodne organizirala predavanje profesora Mladena Dorkina na temu " Akademik Ivo Frangeš, pjesnik riječi što traje ".

Upravo iz te grupacije znanstvenika, koja je poznata i pod imenom Zagrebačka stilistička škola i čiji su glavni predstavnici bili Zdenko Škreb, Ivo Frangeš, Aleksandar Flaker i Viktor Žmegač, proizišla je inicijativa za pokretanje časopisa Umjetnost riječi sredinom 1950 - ih godina.

Ivšićevu su zborniku slijedili u dugom nizu oni kojima su nositelji posvete bili primjerice Milan Ratković, Ivo Frangeš, Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker, Eduard Hercigonja, pa jezikoslovci Krunoslav Pranjić, Josip Silić, teolog i pjesnik Ivan Golub, nedavno Miroslav Šicel i Milivoj Solar, i tako što bliže nama to češće.

Kada je 1970. Matica hrvatska tiskala zbornik o Petru Preradoviću, tom vječnom pjesniku školskih čitanki i antologija, igla njegove estetske vrijednosti na našem stihomjeru (Ivo Frangeš) već se znatno pomaknula od one krajnje točke u kojoj je Preradović cijelo stoljeće bogovao na samome vrhu hrvatskoga lirskog Parnasa.

O tome su superiorno pisali pored spomenutih (Brozović, Pupačić, Ivanišin, Kaštelan) i stručnjaci akademici HAZU: Ivo Frangeš, Miroslav Šicel, Nikola Milićević, Krešimir Nemec, Zoran Kravar, Ante Stamać, Aleksandar Flaker, Stjepan Musulin, Mate Hraste, Zdenko Škreb, Stjepan Babić, Vlatko Pavletić, kao i drugi ozbiljni književnopovijesni znanstvenici: Vinko Antić, Dragomir Babić, Zlatko Vince i mnogi drugi.

Ipak će još dugo vremena svako pisanje o hrvatskoj književnosti zahtijevati prije svega poznavanje i razumijevanje Barčevih radova u kojima se, po prvi put u našoj znanosti o književnosti, iza teksta i analiza, nazire snažna i bogata kritičarova ličnost. I kad nadođu nove metode, i kad se otkriju novi podatci, i kad nastupe nova, toliko potrebna osvjetljenja, i tada će, kao naš trajan dobitak i stečevina, ostati ovo predano nastojanje Antuna Barca da se odredi nacionalno značenje, ljudski smisao i umjetnička vrijednost hrvatske književnosti. (Ivo Frangeš, Antun Barac (monografija s bibliografijom).

Od hrvatskih pisaca tu su: Branko Belan, Ivo Brešan, Vladan Desnica, Ivo Frangeš, Ivan Golub, Vlado Gotovac, Ljudevit Jonke, Davor Kapetanić, Slavko Kolar, Miroslav Krleža, Vojislav Kuzmanović, Ranko Marinković, Tonko Maroević, Marijan Matković, Predrag Matvejević, Slavko Mihalić, Vlatko Pavletić, Pavao Pavličić, Nikica Petrak, Vojmil Rabadan, Ivan Raos, Andriana Škunca, Antun Šoljan, Nikola Šop, Dragutin Tadijanović, Saša Vereš, Igor Zidić

Kad ga je bard hrvatske književne povijesti, Ivo Frangeš, u proslovu svome sveobuhvatnom pregledu hrvatske književnosti od početaka do danas, 1987. uvrstio među deset najvećih hrvatskih pisaca, uz bok Marku Maruliću, Marinu Držiću i Ivanu Gunduliću od starijih a Ivanu Mažuraniću, Silviju Strahimiru Kranjčeviću, Antunu Gustavu Matošu, Tinu Ujeviću, Miroslavu Krleži i Ivanu Goranu Kovačiću od novijih, dovršena je akademska kanonizacija pisca koji bi, uostalom, u svojoj nesnošljivosti spram svake konvencionalnosti, da je u prilici, zacijelo takav čin s prijezirom bio odbio.

U petak 29.05.2008. u 19,00 nalaze se u Gračacu ekipe iz Dalmacije: SO SvM: Aida Teo Barišić, SO Promina: Antun Vukičević, SOM Goran Rnjak i SOV-a: Ana Darko Bakšić, Loris Redovniković, Marko Erak, Ivo Frangeš i Ivan Turčin.

Ovaj veliki umjetnik i virtuoz umro je na današnji dan, 17. ožujka 1914. godine, od raka grla, ostavivši za sobom dvadesetak neobjavljenih djela. Nitko u hrvatskoj prozi nije pisao ljepše, zvučnije, ekspresivnije od njega (Ivo Frangeš).

Tako je ime Društva hrvatskih književnika promijenjeno je u ime Društvo književnika Hrvatske, te će pod tim imenom djelovati do 1990. Dužnosti predsjednika obavljaju Luka Perković (1945. - 1948.), Slavko Kolar (1948. - 1952.), Ivan Dončević (1952.), Petar Šegedin (1953., 1968 - 1970.), Mirko Božić (1954., 1959. - 1960.), Miroslav Feldman (1955.), Vjekoslav Kaleb (1956.) Marijan Matković (1957. - 1958.), Jure Kaštelan (1961.), Dobriša Cesarić (1962.), Dragutin Tadijanović (1963.), Gustav Krklec (1964., 1974. - 1976.), Vlatko Pavletić (1965. - 1968.), Ivo Frangeš (1970. - 1972.), Jure Franičević-Pločar (1972. - 1974.), Josip Barković (1976. - 1977.), Milivoj Slaviček (1978. - 1979.), Šime Vučetić (1980. - 1981.), Pero Budak (1982. - 1984.), Marija Peakić Mikuljan (1985. - 1989.), Nedjeljko Fabrio (1989. - 1995.).

Skup o njemu bio je jake međunarodne reputacije (sudjelovahu znanstvenici iz Slovenije, Češke, Mađarske, Poljske i Rusije), od naših prvi put Ivo Frangeš, Viktor Žmegač i Radoslav Katičić, pa zatim Nedjeljko Mihanović, Georgij Paro, Darko Gašparović i Vladan Švacov, Miro Međimorec i Tomislav Sabljak, uz već druge, tradicionalne naše sudionike.

Kako to opisuje književni povjesničar Ivo Frangeš: ÂťTurci su pali pod Split... turska se nasilja mogu vidjeti s gradskih zidina: kazna božja, pakao, pokora za grijehe, na što neprestano upozorava Biblija u drevnim i dalekim slikama, eto tu su.

Napomenuo je kako su u razdoblju od 1966. do 1972. Društvo vodili Vlatko Pavletić, Petar Šegedin i Ivo Frangeš.

Inače, Ivo Frangeš je više puta napisao kako se Krleža tada obračunavao s građanskom desnicom.

Hrvatski književni povjesničar Ivo Frangeš rođen je 1920. u Trstu, a umro 2003. u Zagrebu.

Njegovi Posljednji Stipančići (1899.) jesu »najbolje i najpomnije izveden hrvatski roman XIX. stoljeća« (Ivo Frangeš).

Veliku zaslugu za ovo ima dr Ivo Frangeš.

Naime, na samu izmaku 2003. godine, 29. prosinca, u Zagrebu je u 84. godini umro akademik Ivo Frangeš, ugledni sveučilišni profesor i književni povjesničar.

Vladimir Kovačić u »Novom listu« 1941. piše kako je Badalić označio početak hrvatske realističke poezije, dok akademik Ivo Frangeš Badalićevo pjesnikovanje vidi više kao racionalno iznošenje vladajućih misli i zasada, nego kao iskreno čuvstvo, ali naglašava značenje Badalićeve Hrvatske antologije.

Tu su (navodim samo neke): Mladen Machiedo, Dragutin Tadijanović, Marija Brida, Darko Gašparović, Božidar Petrač, Tonko Maroević, Bruno Popović, Tomislav Sabljak, Cvjetko Milanja, Ljiljana Gjurgjan, Nikola Ivanišin, Nedjeljko Fabrio, Ivo Frangeš, Gordana Slabinac, Vinko Antić, Slobodan Šnajder, Vladimir Čerina, Branimir Donat, Milorad Stojević, Jakov Ivaštinović, Asja Petrović i drugi.

To, doduše, jest vožnja kajakom po divljim vodama, ali ⠀ c ' est la vie. ÂťTko se boji da će ispasti na zavoju, neka se ne sanjka ÂŤ, rekao mi je 1972. (nakon Karađorđeva), onako usput, prof. Ivo Frangeš, i ja sam to sebi zapamtio.