Toma Akvinac mi je daleko pretežak, ne poznajem Aristotela koji je sine qua non za Tomu, više volim Platonove dijaloge i recimo Ispovijesti svetog Augustina.

- Došao je zatim k najglasovitijima, to jest pristašama Platona, kod njih se, veli sam, nadao izravno vidjeti Boga, jer je to, veli, bila svrha Platonove mudrosti.

Težište Platonove filozofske djelatnosti nije bilo na spisateljstvu koje je on sâm jednom nazvao samo lijepom zabavom (pankale paidia, Phaidr. 276 E) nego u razgovoru i usmenoj nastavi.

Jedna za drugom se smjenjuju misli, iskre Platonove ideje u mojoj svijesti i ja vidim tvoju bol.

Moja država bi bila puno zanimljivije mjesto od Platonove (ili Platoooooooooove, da se poslužim akcentom svoje bivše profe iz filozofije koja je imala iq 25 zajedno sa svojim cijelim selom).

(2) U eseju Od Platonove pećine do Bosanske piramide Sunca sam pokušao pokazati da je Platon mislio na Atlantidu kada je pisao svoje djelo Država te da između njegove teorije spoznaje i njegovog znanja o Atlantidi postoji određena veza.

Sve dovde je Aristotel kritičar idealističke spoznajne teorije, isto tako kao što je bio kritičar idealističke Platonove ontologije.

U Lahetu je prisutan elenchos, pojam koji označava sokratovsku metodu ispitivanja sugovornika u kojoj se nizom pitanja upućenima sugovorniku pokušava doći do definicije ili znanja o nekoj temi, a karakterističan je za sve dijaloge Platonove rane faze stvaralaštva u kojoj on, uglavnom, opisuje Sokratove razgovore.

Postoji doista nova verzija Platonove špilje, medijska špilja, a mediji doksa a ne istina, u kojoj su ljudi zatočenici čije misli oblikuju reflektori koji osvjetljavaju zidove proizvodeći sjene različitih kontura i s različitih strana.

Komunizam je propao, baš onako kako je to prije nešto više od 2300 godina bio predvidio Aristotel u kritici Platonove ideje države utemeljene na društvenom vlasništvu.

15. studenog u Europi su se pojavile naslovne vijesti o otkriću grada Platonove Atlantide, kada je vođa tima američke ekspedicije, Robert Sarmast, na konferenciji za novinare tvrdio kako su našli ostatke Atlantide.

Ima tu sad neki paradoks filozofski, neki vertigo ludila ono kao kad je skeptik sketptičan u svoju skepsu, no ipak ćemo morati izaći iz Platonove pećine zasad.

Netko tko nije pročitao Platonove spise ne može biti platoničar kako će onda biti teolog, kako kršćanin, netko tko uopće ne poznaje Kristovo učenje?

Tako uspostavljena sveza između ljubavi, potrage za besmrtnošću, potrebe za oplođavanjem drugoga, i to ne samo njegova tijela, nego poglavito njegove kreposti i misli, zajednička potreba moralnih stanja u sebi kao i u drugome, čini od Platonove koncepcije jedan od najznačajnijih pokušaja da se poveže ljubav i moralnost.

Spremam ispit na novinarstvu i to mi je, pored Platonove Države, jedan dio ispita.

Na bazi mita iz Platonove Gozbe o našim prvobitnim precima sa četiri noge, četiri ruke i pimpekom stalno u guzici tako savršenim, sretno-zaokruženim i samodostatnim pranakazama da su ih zavidni bogovi odlučili raspoloviti.

Demokracija se radja u drevnoj Grckoj, u obliku opticke varke, ili Platonove spiljske sjene, na samom vrhuncu procvata robovlasnickog sustava.

Ono dakle što je zajedničko u sva ova četiri slučaja jest neki pokušaj da se oplemeni ili domesticira navlastito traumatska dimenzija političkog: nešto se pojavilo u Staroj Grčkoj pod imenom demosa zahtijevajući svoja prava i od samog početka (tj. od Platonove Države) do najnovijeg ponovnog oživljavanja liberalne političke filozofije, " politička filozofija " je bila pokušaj da se suspendira destabilizirajući potencijal političkog, da ga se zaniječe i/ili regulira na ovaj ili onaj način: izazivajući povratak pretpolitičkom društvenom tijelu, fiksirajući pravila političkog nadmetanja itd.

Ovim vlastitim kratkim nagovorom na studij Platonove noetologije nastojimo ovdje i sada nadasve svratiti pozornost naše filozofske i kulturne javnosti na nedavnu pojavu jedne knjige koja tu pozornost zaslužuje u najvećoj mogućoj mjeri.

Bilo je, dakako, kod nas i ranije radova čiji su autori pretresali pojedine fasete Platonove filozofije i u tome dosezali zapažene rezultate.

No sve do pojave Šegedinove knjige nismo imali djelo u kojem se tako temeljito i produbljeno, tako savjesno i istančano, tako akribično i odvažno razmatra sama jezgra, sama okosnica Platonove filozofije njegov pojam uma.

A takvih razloga i povoda mogao je, između ostalog, imati i stoga što mu je pošlo za rukom da, odoljevši pritisku najrazličitijih pristupa i tumačenja Platonove filozofije, čak i posvema oformljenih škola (primjerice hajdelberške i tibingenske), pronađe vlastiti kut gledanja na Platonovu filozofiju, vlastiti hermeneutičko-interpretativni obrazac, dostatno gibak i produktivan da na kraju poluči vrijedne plodove i znatne rezultate.

Neodvojivost ontološkog i noetičkog, bitka i mišljenja, zbilje i ideja, neodvojivost koja nipošto ne znači njihov identitet, nego, naprotiv, suponira njihovu relativnu samostalnost to je onaj trag koji je pisac ove knjige slijedio vješto i ustrajno, koji ga je vodio kroz najdublje (i najteže) probleme Platonove filozofije i koji ga je naposljetku doveo do zavidnog hermeneutičkog rezultata u tumačenju.

Kadar zaroniti u tokove same geneze Platonove noetologije, osvijetliti je iz najrazličitijih kutova i s puno strana, pokazati nepresušni izvor životnosti i trajnosti Platonove ejdološko-agatološke metafizike i uz to je sačuvati od jednostranih i pogrešnih razumijevanja, Petar Šegedin nam je podario jedno samosvojno i znalački izvedeno tumačenje Platona koje nedvojbeno zaslužuje biti označeno istinskim događajem u ovdašnjoj filozofiji.

Mislim da tvoji i moji argumenti opstaju bez obzira na status Platonove filozofije danas.

Dioklecijanov grad, sljedeće je poglavlje naslovljeno po Iliru Dioklu, rimskom caru Dioklecijanu, koji je o ovom našem današnjem dijelu svijeta, nedaleko od svoje rodne Salone, osmislio i ostvario idealnu i jedinu sačuvanu matricu antičkoga grada) i to, dokazuje akademik Mutnjaković, kao interpretaciju teza Aristotelove politike, Platonove vizije, Hipodamove strukture i Polibijeve sheme grada.

Učenike Platonove Akademije nalaze brutalno ubijene po Ateni dok više od 2000 godina kasnije, čitajući roman o zločinu, znanstvenik pokušava dokučiti izlaže li se upravo u ovom djelu i suština Platonove teorije ideja.

Fiamengo takočer svijet ne doživljava kao turobno mjesto Platonove špilje, več prije, u obzoru filozofije Svetoga Bonaventure, kao poprište duhovnih, svjetlosnih tragova koje se nalaze u središtu svake stvari, pomoču kojih se čovjek penje prema vrhovnome Svjetlu.

Bilo je svakakvih, od bajki do Platonove Republike...

Slično pitanje smo postavili u vezi rezanja Platonove crte.