Strukturalna lingvistika (kao dominantan pravac u jezikoslovlju 20. st.) i standardologija razlikuju dijakronijski i sinkronijski pristup jeziku.

Zadnja dva desetljeća u hrvatskom će jezikoslovlju vukovska koncepcija biti posve premoćnom i zbog političkih razloga i zbog stručne opremljenosti svojih predstavnika i takvo će se stanje nastaviti i početkom XX. stoljeća.

Ona bi joj mogla poslužiti kao savršen nacrtak za drugi dio njezina pamfleta, koji bi trebao biti posvećen nacizmu u srpskom jeziku i jezikoslovlju.

Tako je u hrvatskom jezikoslovlju već uoči rata navijestio strukturalističke pristupe koji će se kod nas pojaviti istom potkraj 1950 - ih i tijekom 1960 - ih godina.

Nataša Bašić: Sama po sebi pojava više rječnika i pravopisa nije nešto na što bismo trebali gledati prijekim okom niti je novina u hrvatskom jezikoslovlju.

Time će, zacijelo, nove snažne poticaje dobiti sustavna istraživanja teksta (i, napose, komunikacije tekstovima) u kroatističkome jezikoslovlju.

Objavljivao je i radove o jezikoslovlju: Glossario del latino medioevale istriano (1990), Ciacole istriane e triestine (1981), El parlar s ceto e neto de Capodistria.

Kako je tu riječ prije svega o diletantima u jezikoslovlju, oni vjeruju da je dijakritika raširena samo u slavenskim jezicima pa bi bilo dobro da je se mi Hrvati riješimo.

Neopravdano se, posebice kad je o jeziku i jezikoslovlju riječ, poseže za ideološkom i/ili političkom (politikantskom) argumentacijom, bit se spora zamagljuje, a u središte izbijaju osobni obračuni među supolemičarima.

Srpski, bošnjački i hrvatski jezikoslovci su, naravno, posvetili svoj interes i područjima koja nemaju veze s nacionalno-jezičnim pitanjima (npr. neurolingvistici, kognitivnom jezikoslovlju i sl.), no polja koja zahvaćaju status i stanje hrvatskog, bošnjačkog i srpskog jezika su, najčešće: leksikografija i povijesna leksikografija, arealno jezikoslovlje i dijalektologija, korpusno jezikoslovlje i sociolingvistika, kao i opis standardnih jezika u svim klasičnim jezikoslovnim područjima, od fonetike do pragmatike.

Naslovni lik lebđenje \ " ostao je prijepornim i danas među jezikoslovcima, iako je riječ o pitanju koje je u međuvremenu riješeno u našem jezikoslovlju.

Mislilo se da jezik odražava duh nacije, ali ga se i dovodilo u izravno vezu s čovjekovom sposobnušću razmišljanja, odnosno smatralo se da čovjek i misli zato što se služi jezikom. [ 6 ] O jezikoslovlju kao samostalnoj znanstvenoj disciplini - koja je izvan domene logike, retorike i filozofije - prvi se puta govori u 19. st.

O svim pojedinostima takve definicije jezika u jezikoslovlju nema potpuna slaganja. Jezik (jezična djelatnost) jedna je od ljudskih institucija; poput obitelji, braka, morala, zakona itd. on je univerzalan, ali od jedne do druge zajednice pokazuje veće ili manje razlike, a u tijeku vremena se mijenja.

Knjiga obiluje pratećim kritičkim aparatom: uvodnu studiju o hrvatskome jezikoslovlju od sedamdesetih godina 19. stoljeća do 1918., predgovore uz svakoga pojedinog autora, njihove životopise i napomene napisao Marko Samardžija, koji je uz redakcijsku pomoć izradio i bibliografije izdanja samih autora kao i izbor iz bibliografija o autorima.

On se, k tome, i prirodno uklapao u sva ona nastojanja koja su od sredine osamdesetih do sredine devedesetih samo u tri zagrebačke nakladničke kuće (Školskim novinama, Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi i Pergameni) iznjedrila više desetaka i te kako respektabilnih naslova posvećenih hrvatskome jezikoslovlju.

Međutim, u daljem opisu tog imaginarnog jezika vidi se da zapravo misli na jezik Vuka Stefanovića Karadžića, Đure Daničića i Tome Maretića i inih iz tog jasno prepoznatljivog niza u hrvatsko-srpskom jezikoslovlju.

Poruka je priređivača: hrvatski vukovci iskoristili su postojeće ideološke trendove, društveno-političke i kulturne prilike, te svojom radinošću i stručnošću, prateći promjene u europskome jezikoslovlju i nadahnjujući se njemačkim mladogramatičarima, nametnuli svoja viđenja i koncepcije hrvatskog jezika i pravopisa, o kojima se i danas vode žestoke (jezikoslovne i političke) polemike.

U jezikoslovlju je to bilo " epenteski l " (jezikoslovlje, a ne jezikoslovje), za koje se utvrdilo da uopće ne postoji, već je " pronađen " njeki novi glasovni " zakon ".

Kako je u hrvatskom jezikoslovlju i šire stalno prisutna ta dvojba, navest ćemo sveučilišnu profesoricu Branku Tafru, pročelnicu Odjela za kroatologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, koja na očit način objašnjava svoje viđenje te zagane (problema): " Da ne bude sve jednostavno, pobrinuli su se jezikoslovci.

Što je još tragikomičnije, njima je lijepa, kratka, popularna i jednostavno uporabiva hrvatska riječ mornar (iliti sailor, marinero...) pazite sada izraza: Guys in red t-shirts, Ragazzi in maglie rosse, Dečki u crvenim majicama... i bog ' te pita na kojem još sve jezikoslovlju

Zašto, ako nisi jezikoslovac, imaš potrebu rezolutno tvrditi nešto o jezikoslovlju?

Jandrokovića, našeg ministra vanjskih poslova, izrečena, povijesno važna, prva rečenica na hrvatskom jeziku: Zahvaljujem se partnerima iz Europske pučke stranke na potpori ulaska u Europsku Uniju ", piše Igor Mandić, komentirajući " brojne mitomanske zablude u hrvatskome jezikoslovlju " i prijavu koju je protiv ministra Biškupića podigao Hrvoje Hitrec zbog sufinanciranja knjige Jezik i nacionalizam Snježane Kordić.

Piše Babić dalje i ovo: »Odlaskom u mirovinu onih ispred njega, Pranjković je administrativno izbio u prve redove, a nije prvak u hrvatskom jezikoslovlju jer je tu još uvijek stariji naraštaj, a kako mu je za petama mlađi naraštaj, u kojem ima i boljih od njega, zbog toga postaje nervozan, često gubi živce i objektivnost u prosuđivanju« (str. 83).

Jezikoslovlju se prigovara da je to riječ koja zapravo označava filologiju, da je zastarjela i da je odraz politike jezičnog planiranja i jezičnog purizma nakon osamostaljenja Republike Hrvatske.

Pretpostaviti je i moguća iskrenja zbog ironiziranja jezičnih različitosti (dio predstave, istina zanemariv i namjerno izvan konteksta, doista se igra na kajkavskom), no ostavljamo to na prosudbu jezikoslovlju.

Knjiga Faust Vrančić i drugi veliki je prinos hrvatskome jezikoslovlju ponajprije zbog iscrpnih opisa glasovitih hrvatskih jezikoslovaca, njihovih djela, kao i drugih tema iz četiri i pol stoljeća, a njezina autora Josipa Lisca, sveučilišnoga profesora iz Zadra, samo je učvrstila među vodeće znanstvenike, poglavito povijesti hrvatskoga jezika, ali i dijalektologije.

- Ovaj rad se prije svega može smatrati doprinosom hrvatskoj, pa međunarodnoj dvojezičnoj frazeologiji njemačkoga i hrvatskoga jezika, dvojezičnoj leksikografiji i kontrastivnom jezikoslovlju uopće.

U jeziku blago koje se ne usudimo prebirati da ne dobijemo po jeziku, a u jezikoslovlju previše razrožnosti da bi struka išla naprijed.

Ovo pitanje treba promatrati u sveukupnosti kulture i povijesnih okvira gdje se jezik razvijao i razvija; ne razumijem se previse u metodologiju i znanstveni pristup kad je o jezikoslovlju rijec, ali opet - kako ti velis - rezolutno tvrdim - jezik nisu samo njegove " tehnicke osobine ", to je samo jedan dio kolaza.

Daa, to se samo " sada " dogodilo i " odmah " je to HNB, sa svojim novim " pametnim " ravnateljem, direktorom, upraviteljem... ili kako li se već idiotski, izmišljatorski verbalno nazivaju glavne rukovodeće face u tvrtkama prema novom stupidnom hrvatskom jezikoslovlju - otkrio