izjednačavanje narodnoga i književnoga jezika, što je u praksi značilo jezičnopovijesni nihilizam i zabacivanje hrvatske književne baštine, kao i nekritičku adoraciju djela Vuka Karadžića

Jasno razgraničivši sinkroniju od dijakronije, književni jezik i dijalekt, te apostrofiravši autonomiju književnoga jezika u odnosu na dijalekt, orisali su glavne crte u kojima se razlikuju ti jezici: budući da se radi o dva jezična sustava, neprimjerene su ocjene pojava (naglasnih, leksičkih, morfoloških) u jednom jeziku iz perspektive drugoga sustava, t. j. u pogledu jezične pravilnosti hrvatski ne može biti sudcem srpskomu, niti obratno, jer što vrijedi za jedan sustav, ne vrijedi - ili ne mora vrijediti za drugi.

Koristeći prijašnje rasprave Krune Krstića o nastanku i Marijana Stojkovića o imenu hrvatskoga jezika i davši prijegled nastanka hrvatskoga književnoga jezika u kojem se jasno odbačena velikosrpska teza o Vuku Karadžiću kao tobožnjem " ocu " hrvatskoga književnoga jezika i Karadžićeva uloga kratko i realistički ocijenjena i svedena na pravu mjeru, Guberina je potom dao popis razlika između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika, po disciplinama teorijske lingvistike: navedene su glasovne razlike, morfološke, sintaktičke i stilističke: iz svakoga područja po nekoliko desetaka strukturnih razlika.

OPAČIĆ: Mislim da je to norma književnoga jezika koja je i najnarušenija.

Otvo-renost prema svim narječnim stilizacijama i svim žanrovima hrvatske književnosti odredila je njegov stil i jezik, priskrbila mu atribut vertikale u kontinuitetu hrvatskoga književnoga jezika i potvrdila istinu da je ' svaki tekst novo tkanje koje se sastoji iz negdašnjih citata ' (Roland Barthes)«.

Hrvatski se jezik toliko poljuljao u svim svojim segmentima - u naglasnoj normi, u leksičkoj, pravopisnoj, u svim normama književnoga jezika.

Riječku školu vodio je Fran Kurelac i ona je zastupala mišljenje da bi osnovicu hrvatskoga književnoga jezika trebali činiti elementi zajednički svim slavenskim jezicima.

U formativnome razdoblju hrvatskoga književnoga jezika nema stroge razlučnice među idiomima, no preteže knjiška oznaka« slovinskoga ili ilirskoga jezika »koju nalazimo u nazivima i referencijama stotina djela hrvatske bibliografije, dok se pojam« bosanski »jezik pojavljuje u 10 - 20 djela starije hrvatske književnosti i leksikografije.

A utorica navodi bitne kriterije koje valja imati na umu kad se raspravlja o znanstvenom nazivlju, od kojih izdvajamo najvažnije: i) prošireniji naziv ima prednost pred manje proširenim; ii) naziv koji je korisnicima prihvatljiviji ima prednost pred nazivom koji je manje prihvatljiv; iii) naziv mora biti usklađen s fonološkim, morfološkim, tvorbenim i sintaktičkim sustavom hrvatskoga književnoga jezika; iv) naziv ne smije unutar istog terminološkoga sustava imati više značenja; v) ako jedan naziv već ima određeno značenje, ne treba istom nazivu davati nova značenja; vi) naziv ima prednost ako odgovara pojmu kojem je pridružen i odražava svoje mjesto u pojmovnom sustavu, a o tome može odlučiti predmetni stručnjak.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika objavljena je u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova.

Godine 1984. izlazi I. svezak Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnoga jezika.

Osobito se ne može kad se radi o jednokratnom i neobrativom koraku kakav je standardizacija književnoga jezika.

Tako je g. 1940. (dakle za vrijeme Banovine Hrvatske) zajedno s Krunom Krstićem objavio knjigu Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika u kojoj je na temelju spoznaja onodobne svjetske lingvistike, osobito pak Praške strukturalističke škole, obradio pojam hrvatskoga jezičnoga identiteta utemeljenoga na jezičnim činjenicama.

U uvodnoj studiji (i u nekim drugim člancima) Guberina ističe Saussureovu distinkciju između sinkronije i dijakronije u proučavanju jezika, jasnu pojmovnu razliku između književnoga jezika i dijalekta, razliku između stilski obilježene i stilski neobilježene uporabe jezičnih elemenata, upozorava na dvojbenost pojma sinonima itd.

Jer čistoća književnoga jezika prlja već postojeću čistoću slenga.

Štokavski je u 17. i 18. stoljeću povezao hrvatske zemlje od Dalmacije (od Gundulića do Ä orđića/Ä urđevića, te od Grabovca do Kačića) preko Bosne (od Divkovića, Bandulavića i Ančića do Margitića i Šitovića) do Slavonije (od Kanižlića preko Relkovića do Katančića), osobito književnim radom franjevaca, i ta je veza učinila štokavsku redakciju i stilizaciju književnoga jezika neizbježnom sudbinom za Hrvate.

Današnji je oblik hrvatskoga književnoga jezika plod njegove osebujne povijesti.

U četvrtom je desetljeću, poglavito koncem 1930 - ih, počela popuštati centralizatorska politika i nakon niza pregovora i kompromisa došlo je do sporazuma Cvetković-Maček i stvaranja Banovine Hrvatske 1939. Na jezikoslovnom polju to je obilježeno dvama značajnim događajima: osnutkom časopisa " Hrvatski jezik ", kojeg je uređivao Stjepan Ivšić, te izlaskom prve moderne knjige o odnosu hrvatskoga i srpskoga, Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika, 1940., autora Petra Guberine i Krune Krstića, koja je središte jezikoslovnih rasprava pomakla iz svađa o nacionalnoj atribuciji štokavskoga narječja i, lučeći književni jezik od dijalekta, otvorila novo poglavlje u hrvatskoj lingvistici, prvenstveno uvedbom strukturalističkih metoda i naglaskom na stilskim, leksičkim i semantičkim razinama jezika.

Odlučuje se za kajkavsko narječje, želeći da ono preuzme ulogu književnoga jezika u cijelome sjevernom dijelu Hrvatske.

svijest o kontinuitetu hrvatske jezične i književne baštine te shvaćanje književnoga jezika kao više potencije narodnoga

14. Pravni položaj hrvatskoga književnoga jezika

Zbog toga je Vitezović postao jednim od najznačajnijih figura u povijesti hrvatskoga književnoga jezika u prijelomnim desetljećima iz 17. u 18. stoljeće ". (M.

Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, str. 92.)

Surađivao je na izradbi pravopisnih pravila i rječnika za zajednički pravopis i rječnik književnoga jezika MH i MS iz 1960. Sinteznim prinosima Ä akavski dijalekt, Ä akavski književni jezik, Kajkavski dijalekt i Kajkavski književni jezik surađivao u Enciklopediji Jugoslavije, 4 (Zagreb 1960).

članice Katedre realiziraju nastavu iz sljedećih kolegija: Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Hrvatska dijalektologija, Povijest hrvatskoga gramatičkog sustava, Slavonski dijalekt, Kajkavsko narječje, Povijest hrvatskoga jezika, Hrvatska dijalektologija, Jezik starih slavonskih pisaca, Staroslavenski jezik, Staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo, Filozofsko-simbolički ustroj glagoljskoga pisma, Ćirilometodska baština u hrvatskoj kulturi 19. stoljeća, Slavenska pisma

Kad su isusovci počeli otvarati srednje i visoke škole (1607. gimnaziju u Zagrebu i kolegij u Dubrovniku, 1669. filozofski fakultet u Zagrebu), odmah su zapeli na pitanju književnoga jezika kojim se ne bi trebalo služiti samo u određenome ograničenome području nego na čitavome prostoru koji se u crkvenoj terminologiji počeo nazivati Illyricum sacrum.

Možda me je u tom procesu više od pozitivnih kritika u Hrvatskoj i inozemstvu, priznanja i nagrada, krijepilo unutarnje zadovoljstvo, tiha postojana radost otkrivanja vlastitoga književnoga jezika, toliko slojevita i izražajno bogata, metrički savitljiva i prilagodljiva, srokovno plodovita.

Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.

Najvrednije mu je djelo Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika.

Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je kroatistiku i fonetiku, magistirala iz fonetike radom Generativni prikaz prozodovema hrvatskoga književnoga jezika, a doktorirala iz područja filologije (jezikoslovlje) radom Poredbeni opis glasovne strukture hrvatskoga jezika).