Kad je moj župnik spomenuo svijetlo umom mi bljesnuše ovi stihovi (izvučeni iz jedne dulje pjesme i ponešto izmijenjeni u mojoj redakciji); Neću da moji dani proteku U tamnu lijuč se rijeku.... vječnosti Kuda koracam Hoću da bacam Snopove zlatne svjetlosti Kad prvi put zapeh okom i uhom za te stihove teško sagriješih.

A ja Boga molim; neka moji dani ne proteku u tamnu lijuć se rijeku. vječnosti, daj Bože da; kuda koracam bacam snopove zlatne svjetlosti

I tako dok nebeskom Ocu prikazujem svoje dane, nastojeći svakog trenutka ovdje u blagoslovljenoj Lici (hrvatskom srcu i, još važnije, kralježnici) dati ostatak života i na svoj način udahnuti zrnce dobra ter baciti kocku vedrine, ne želeć da moji dani proteku/mračni u tihu lijuć se r jeku/Vječnosti, u htijenju da kuda koracam bacam Snopove zlatne svjetlosti (Izidor Poljak) slučajno nabasam na najmanju knjigu među tisućama u mojoj priručnoj knjižnici (od kojih je većina još uvijek u kutijama).

Kud god koracam hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti.

Jer stvarno kud god koracam hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti.

Oni udaljeniji okreću ledja, pa im ne vidim lica Ne skrećem Mojom cestom koracam u smjeru juga, prema suncu Neobično je to sto u to sunce mozes gledati Ne zasljepljuje, ne bole oči Svjetlost me njegova obavija nježnom toplinom Unosi u mene spokoj Otklanja sumnje Treba li reci Isusom ga zovem

Kud god koracam (ili ne koracam) hoću da bacam svjedočanstvo o Tebi.

Zasto moram da koracam sirokim ulicama zaprljanim velikim svjetiljkama?

Kuda koracam molim Te da bacam snopove zlatne Tvoje svjetlosti.

Daj mi, zbilja Te molim, da posvud kud koracam bacam snopove ljubavi Tvoje.

Pa i ako još ne koracam nek se posvuda šire zrake ljubavi Tvoje kud god me u kolicima provezu.

I daj mi milost da zaista pronosim svjetlost kud god koracam (ili ne koracam).

Bez umora - " kud god koracam hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti " I dajući ne siromašim, nego postajem sve bogatiji i sve sretniji, a jednako tako i povjerene mi duše ". (p.

Kroz hitru, uznemirenu rijeku zivota ja koracam s osmijehom..

I dok koracam putem kriza ove korizme u oblaku tuge sto zamracuje dan, bliska svima koji tuguju i pate, osjecam, blizi se zora Uskrsnuca i znam, Ljubav je pobjedila smrt.

Shvativsi kako sasvim solidno koracam vlastitim nogama, pustio me.

... dok tiho koracam hodnicima svojih misli slusam kako valovi zapljuskuju neku davno zaboravljenu olupinu nekad sjajne barke barke sto plovila je daleko iza sedam mora i sedam planina slusam kako vjetar huce i to me dira slusam glasove sto dopiru iz daljina cutim radost jos jednog vira i osmijeh sunca sto se skriva tiho koracam dalje hodnicima svojih misli i slusam pricu sto me prati dok usnama lagano sviram melodiju tvojih sapata na mom jastuku dok spavala sam u tvom narucju ta, jos mirisem na tvoje dodire i poljubce jos cujem kako gledas me svojim koracima i hodas pored mene kao da to cinis svaki dan kao da tu sam i disem na tvom ramenu dok sklapas svoje biljeznice osjetim kako smijes se i ljubis obraze crvene i ne nije ni mjesto ni vrijeme izmedu nas nista ne postoji izmedu nas samo ti i ja bez igdje ikoga u prostranstvenom svemiru snova nasih misli mi zivimo iz dana u dan kao jedno bice i zastaje mi dah kad vidim tvoje lice kad vidim kako priblizavas mi se drhtim od srece sto samo minut i tvoje ruke grlit ce me...

Njegovo je geslo na ređenju bio stih pjesme Isidora Poljaka; - - - kud god koracam hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti... - - - - I eto, Bog mu je dao snage živjeti to geslo....... i mene je zapala jedna zraka iz snopa zlatne svjetlosti koju bacaše.

Najvažniji koraci su upravo kojima sad koracam.

I kud god koracam hoću da bacam spektarne snopove Tvoje ljubavi.

I kud god koracam daj da bacam snopove zlatne svjetlosti.

Kud god koracam hocu da bacam snopove zlatne svjetlosti kojom sam obasjan.

Tvrdoglava u grijehu, dusa mi mlako zali, placam skupo ljubav ako bilo sta priznam, i opet blatnim putem veselo koracam, kao da sam svaku mrlju jeftinom suzom sprala

Oprosti se, ti plačeš, moj križ svejedno gori, ti toneš u svom snu, a ja koracam i grcam i gledam prema beskraju.

Hoću, trebaju mi koraci, da kud god koracam bacam zlatne snopove ljubavi Tvoje.

Pricaju mi price Slusam kako sapucu te slatke zvukove kasne noci pod mojim prozorom Slusam kako sapucu zvijezdice daleke Pricaju mi price Price o tvojim usnama kako me nocima traze Price o tvojim snenim pogledima sto se nocu bude iz sna Slusam price tisine kako dok prolazis sobom trazis moje tragove Slusam kako sunce mi se smije dok pisem ti I sanjam nocima, sanjam danju kad toplina me tvoje blizine obuzme I danas danas sam daleko od onog gdje bih trebala biti Daleko od stvarnosti i nedostajes mi toliko da osjecam kako dise uz mene na mom jastuku Skidam posljednje tragove tvojih dodira sa svoje koze i uranjam jos jednom, iznova u svaki tvoj poljubac Trazim kisu na svom prozoru da donese mi svjezinu jutra sto ju ti unosis u moj zivot Pustam vjetru da me nosi daleko, na livade tvojih slatkih mirisnih, jutarnjih nota I borim se sa zadnjom suzom u oku da ne predam se tugi Nego da hodam po dugi nasih osmijeha Koracam polako, a sigurno i tonem Tonem u nemir snova ispunjen ceznjom za tobom...

zivjeti u samoci. zivjeti daleko od svih. zivjeti neki svoji svijet. zivjeti u svojoj sreci. u svojoj tuzi. gledat vlastitu propast. polako se udaljavat od svega. od ljudi. od sebe. sve se nakupilo. zivi u meni. trune u meni. ponekad zazivi. ali na kratko. nestane to sve samo. odjednom dode i ode. prode kao oluja. dode vatra. ostane pepeo. ostane prasina. ostalo je sve u meni. nikako dosegnuti svjetlo. nikako naci put prema izlazu. nema ga. nestao je. potpuno je sve izbrisano. potpuno je nestao izlaz. nestao je izvor. nestalo je sve ono pozitivno. a moji osjecaji? sve je crno. sve je tmurno. s vremenom ce sve nestati. sve ce se uskladiti. sve ce se stopiti u jedno. kao nekad za zivot. za onaj usrani zivot. povratak u buducnost. povratak u tamnicu. povratak u nesto najgore sto postoji. koracat ulicom ponizene glave. koracat ulicom suznih ociju. koracat ulicom u boli. u strahu. ovo je jedna jebena nocna mora. nikada nece prestati. nikad nece nestati. nikad nece proci. a moji ocjecaji? mislim da su ipak nestali djelomicno. da koracam kao pokletnik. kao nezivo bice. kao jebeni jadnik. a pomoc? zar postoji osoba koja hoce zaista pomoc? osoba koja je prijatelj? osoba koja nece reci svima nesto sto ne treba? zar to treba potrebno naglasit?

Da posvuda kud koracam bacam snopove Tvoje svjelosti,

Putove moje pjesan nek prati Orla, što s plamenim suncem se brati, kuda koracam hoću da bacam, snopove zlatne svjetlosti.

20.51 sati ' Kud koracam hoću da bacam snopove zlatne Svjetlosti... ' A tako nekako ide.