Kralj Sigismund dodijelio je 1405. Donjem Križevcu povlastice slobodnog kraljevskog grada.

Hrvatsko-ugarski kraljevi imahu u staro doba u našoj domovini veliki i prostrani posjed, pa je i Cetin bio duže vremena kraljevsko vlastničtvo, dok li ga neprikaza ujedno sa Slunjem, Klokočem i s okolovinom kralj Sigismund godine 1387 posebnom poveljom knezu Ivanu Senjskomu i Modruškomu, nagradivši ga tako za vjerne službe i usluge u više prigodah izkazane kralju Ljudevitu, kraljicam Jelisavi i Mariji i samomu darovatelju.

One su činile veći dio vojske Godine 1435. kralj Sigismund je za hrvatske zemlje predvidio obvezu podizanja 18 banderija s oko 10 000 ljudi.

Vanto, 1479. kaštelan Podgrada; Pietro (1520 88), suprakomit na galiji tijekom Lepantske bitke 1571., borio se u Ratu za Sienu i protiv Osmanlija; kapetan Lucrezio (Kopar, 1558 1613), poljski kralj Sigismund III. proglasio ga je 1588. kavaljerom, sudjelovao je u obrani Kandije i Dalmacije; Giuseppe, 1582. rektor stare koparske škole; kostelski markizi Michiel (poč.

Županija Krapinska (comitatus crappinensis) spominje se već u povelji Herceg Bele 1222. godine, gdje se imenuje i Petar, knez iz Krapine, kao glava hrvatske plemenske župe (Petar comes de Crapuna) Hrvatsko Ugarski kralj Sigismund 1399. godine uz posjed gradu Krapini (Castrum Carpone) dodijelio je poglavaru grada i titulu Velikog župana zagorskog.

U Crkvi Sv Križa iz 11. st., po kojoj su Križevci dobili ime, održao je Hrvatski sabor 38 sjednica, među njima i poznati Krvavi sabor Križevački 1397., kada je kralj Sigismund dao pogubiti bana Lackovića i njegove pristaše.

Jedno saborsko zasjedanje, održano 1397. godine zapisano je u povijesti hrvatskog naroda kao Krvavi sabor križevački, jer je tadašnji kralj Sigismund Luksemburški, zvani Žigmund, na prijevaru pogubio hrvatske velikaše na čelu s banom Stjepanom Lackovićem.

U lipnju 1398. godine piše kralj Sigismund Trogiranima o Hrvoju kao kolaborantu s Turcima.

Negdje u srpnju provalio je kralj Sigismund u Hrvojeve posjede.

No dvije godine kasnije kralj Sigismund prodire dolinom rijeke Bosne i 11. rujna bio je blizu Bobovca.

Od kraja 14. stoljeća, jača moć lokalnih velikaša (Pavlovića, Radivojevića, Hrvoja Vukčića Hrvatinića). [ 1 ] Kralj Sigismund traži godine 1431. od bosanskog kralja Tvrtka II. cijelo Zahumlje i Livno natrag, jer je " Humsku zemlju i druge župe posjedovao ban Hrvatskog Kraljevstva ". [ 8 ]

[ 5 ] Prvi slučaj: 1427. g. kralj Sigismund vojevao je s Mlečanima kako bi im oteo Dalmaciju.

A možda će vas zanimati da su svjetovni gospodari utvrde Đurđevca bili: hrvatski ban Stjepan Mikac, kralj Sigismund, ugarski palatin Detrik Bebek (eto, i mi svoga Bebeka imamo), Herman Celjski, braća Talovci, Ivan Hunjadi, kralj Matija Korvin, te švedsko-ugarska obitelj Ernušt de Hampo.

U krapinskom starom gradu, 1405. godine vjenčao se hrvatsko - ugarski kralj Sigismund sa Barbarom Celjskom, poznatijom kao " Crna kraljica ".

Bajazit I, zvani Jildirim (Munja), predvodi veliku osmansku vojsku na Nikopolju, priprema se da razlomi Ugarsku, već je pokorio Bugarsku, a suprotstavlja mu se ugarski kralj Sigismund Luksemburški koji je oko sebe okupio vojni savez francuskih, njemačkih i engleskih vitezova, vojsku kršćana-križara iz zapadne i srednje Evrope koju je predvodio Ivan od Neversa, budući vojvoda Ivan Neustrašivi od Burgundije...

Godine 1397. daruje kralj Sigismund Vrbaški grad grofu Hermanu Celjskom.

Kralj Sigismund u pismu iz 1419. daruje Gorjanskima posjede u vukovskoj župi i pola posjeda Monoštar, kao i patronatsko pravo nad benediktinskom opatijom.

Godine 1391. vlasnik tvrđave je kralj Sigismund.

Održan je nakon strašnog poraza kršćanske vojske kod Nikopolja 1396. Vjerovalo se da je u toj bitci poginuo i ugarsko-hrvatski kralj Sigismund Luksemburški.

Kralj Sigismund podjeli, uslied podnešene si tužbe god. 1424 u Požunu strogu zapovjed na tadašnje banove Ivana i Stjepana Frankapane, knezove krčke, senjske i modruške, kao i na njihovu braću Nikolu, Martina, Bartola, Dujma, Andriju, Sigismunda i Ivana mladjega, da ili pozajmljeni novac od 2000 dukatah Zrinskomu izplate, ili oteti grad Slunj u založno ime povrate. 6 Kad ova kraljeva zapovjed bez uspjeha ostade, ponovi isti kralj svoju zapovjed na prošnju Petra, Zrinskoga, sina Pavlova, a polubrata Nikolina, u Pragu dne 24. kol. 1437, naloživši tadašnjemu banu Matku od Talovca: da knezove krčke ili na povratak Slunja grada, ili na dobrovoljnu nagodbu natjera.

Povelju je Ivanu Stafileu (1472. - 1528), papinskom legatu u Krakowu na kraljevskom dvoru, dodijelio poljski kralj Sigismund I.

U 13. st. naselje je dobilo status slobodnog trgovišta (oppidum Ivanich), što je 1405. potvrdio kralj Sigismund Luksemburgovac.

Godine 1434. ugarsko-hrvatski kralj Sigismund poklanja Bihać hrvatskoj plemićkoj obitelji Frankopan, pod čijom vlašću će ostati do početka XVI stoljeća.

Kroničar je zabilježio: " Sam kralj Sigismund jedva se dokopao lađe kojom otplovi u Carigrad. " Turska pobjeda kod Nikopolja zapečatila je sudbinu Balkana.

Po našemu mnenju ima se pod spomenutiem kraljem razumijevati ili kralj Sigismund ili pako kralj Matijaš Korvin jer su oba neko vrieme stanovala u Medvedgradu i u Kalniku.

Od tridesetak sabora u povijesnom pamćenju ovdašnjeg stanovništva najviše je ostao onaj iz 1397. godine kada je kralj Sigismund na prijevaru dao ubiti hrvatskoga bana Stjepana Lackovića i neke od njegovih pristaša.

Od 1343. godine Sirač je vlasništvo obitelji Tiboltović, a 1389. godine ugarski kralj Sigismund uzima Sirač Tiboltovićima i poklanja ga Kaštelanovićima od Sv. Duha koji su živjeli u današnjem Dežanovcu.

Tu su se sudarili ugarski kralj Sigismund koji je vodio vojsku od oko 60.000 vojnika sastavljenu od ugarskih i hrvatskih bojovnika, engleskih ratnika, križara, ivanovaca, à eških i poljskih vitezova, francuske, mletaà ke i hrvatske ratne flote.

U vlasništvu njegovih potomaka Đurđevac je ostao do 1397. kada je kralj Sigismund (ugarsko-hrvatski kralj od 1387.) oduzeo posjed Stjepanu Prodaviću, unuku bana Mikca i 1401. dodijelio ga ugarskom palatinu Detriku Bebeku od Pelšeca.

Početkom srpnja 1415, kada se Doboj prvi put spominje u pisanim dokumentima, su Osmanlije, uz pomoć slabijih bosanskih snaga potukli ugarsku vojsku koju je kralj Sigismund poslao dolinom rijeke Bosne da bi povratio izgubljeni utjecaj u tim krajevima i onemogućio turske pljačkaške upade u Hrvatsku i Dalmaciju.