Tako su vladari bili knezovi Šubići, braća Horvat, bosanski velmoža Hrvoje Vukčić Hrvatinić, ban Ivaniš Nelipić, obitelj Matka Talovca, koja vlast dobiva od kralja Žigmunda, te bosanski vojvoda Stjepan Kosača.

U vrijeme borbe između bosanske stranke i pristaša kralja Žigmunda držali su Kreščići da je došla zgoda da se mogu otresti svake obaveze prema opatiji Topuskoj.

Dvije godine kasnije, Mlečani su počeli ozbiljno nastojati oko zauzimanja onih dijelova Dalmacije koji su još bili pod vlašću kralja Žigmunda.

Brojni Tvrtkovi nasljednici u idućih sedam desetljeća nisu uspjeli prevladati feudalno rastrojstvo u Bosni, stalne upade hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda sa sjevera i Osmanlija s jugoistoka.

Oni zajedno s bratskim, hrvatskim velikašima, nastavljaju borbu protiv kralja Žigmunda.

Ime su odabrali po uzoru na Red zmajskih vitezova hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda iz 1408. godine, koji se također bavio znanošću i kulturom, a prvotno su njegovi članovi bili uglavnom Hrvati.

Sam Hunjadi širio je glasine da je on sin kralja Žigmunda, [ 1 ] a vezu je činio Jankov otac, koji je dvadeset godina vjerno služio kralju.

Kao posebice sposoban vojnik, Hunjadi se iskazao u službi kralja Žigmunda od 1432. godine.

Vjerojatno najpoznatiji sabor održan u Križevcima je« Krvavi križevački sabor »na kojem su koncem 14. stoljeća pristaše kralja Žigmunda Luksemburškog ubili bana Stjepana II.

Na Saboru u Križevcima, održanom u ožujku 1439, zahtijevali su plemići da im se vrati staro pravo biranja protonotara, oduzeto u vrijeme kralja Žigmunda.

Borbe oko prijestolja između kralja Žigmunda Luksemburškog i njegova protukandidata Ladislava Napuljskog, rezultirali su 1409. godine Ladislavovim prepuštanje prava na Dalmaciju Veneciji za iznos od 100.000 dukata.

.. Nikopoljska bitka odigrala se 23. septembra 1396. kod mjesta Nikopolj na rijeci Dunav u Bugarskoj između križara kršćanske koalicije pod vodstvom ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog i Ivana, sina Filipa Hrabrog iz Burgundije te Osmanlija predvođenih sultanom Bajazidom I.

Barbara Celjska (1381 - 1450) bila je žena kralja Žigmunda, cara svetog rimskog carstva i vlasnika Medvedgrada.

Poslije je prešao na stranu kralja Žigmunda, zbog čega je izgubio Skradin, ali je zadržao Klis.

O važnosti ove povelje, koja je gradu osigurala sve do 20. stoljeća autonoman gospodarski i društveni razvoj, svjedoče i predstavljeni njeni prijepisi iz kancelarija kralja Žigmunda Luksemburškog, Matije Korvina te zagrebačkog Kaptola.

Družbu su utemeljili 1905. godine Emilij Laszowski (poznat i po svojim heraldičkim radovima) i Velimir Deželić stariji, a ime je odabrano po uzoru na Ordo equestris draconis, Red zmajskih vitezova hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog, utemeljenog 1408. godine, u kojem su pretežno bili hrvatski plemići.

Kasnije vrijeme vezano je za slabe bosanske kraljeve i moćnog hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog, te za otpor hrvatskog plemstva prema istom kralju.

Kao papinski legat dugo je boravio u Krakovu na dvoru poljskog kralja Žigmunda I, koji ga je za posebne zasluge nagradio plemstvom (povelja od 5. ožujka 1512).

Nakon smrti kralja Žigmunda 1437. godine, Hrvatska se do 1527. godine, kada na vlast dolaze Hasburgovci, nalazi pod vlasti raznih kraljeva.

Nezadovoljni vladanjem hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda kao i činjenicom da je doživio poraz od turske vojske te se nije znalo je li uopće živ, hrvatski narod 1396. godine za novog kralja izabire napuljskog kralja Ladislava.

Međutim, nakon što je Split otkazao poslušnost Hrvoju i stavio se pod zaštitu hrvatsko-ugarskoga kralja Žigmunda, Poljičani i Omišani, čiji se grad nalazio u Hrvojevoj vlasti, počeli su kao njegovi saveznici s napadima na splitske posjede.

U Grđevcu se još 1357. godine spominje župna crkva te da se u mjestu održavaju godišnji sajmovi.U naselju je sjedište Rimokatoličke župe, dok je plemić Ladislav 1403. godine ovdje je imao svoje posjede te je za vrijeme kralja Žigmunda bio i slavonski ban a od od njega je dobio na dar Voćin i Orahovicu.U 14. st.

Nakon smrti kralja Žigmunda 1409. godine, Ladislav Napuljski prodaje Veneciji Zadar i sva svoja prava na Dalamaciju, nakon čega slijedi razdoblje stagnacije i propadanja za grad, čemu su uvelike osim Venecije doprinjeli i Turci koji su početkom 16. stoljeća osvojili Zadarsko zaleđe.

Na početku XV. st. u Hrvatskoj se vode dinastičke borbe između kralja Žigmunda i Ladislava Napuljskog.

Modruški, najstariji Nikolin sin, u mladosti stupa u službu hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda i postaje jedan od njegovih najuglednijih dvorjana.

Otada pa do dolaska Turaka Drinovci naizmjenice potpadaju pod vlast ovih velikaša i ugarsko-hrvatskog protukralja Ladislava i kralja Žigmunda.

Pavlinski samostan u Lepoglavi osnovao je grof Herman Celjski koji je od kralja Žigmunda 1399. dobio cijelu Zagorsku županiju u posjed.

Mlečani su u međuvremenu kombinirali kako bi u svoj posjed stavili i ostale dalmatinske gradove koji im se nisu htjeli pokoriti jer nisu priznavali valjanost njihovog kupoprodajnog ugovora s Ladislavom, pogotovo što su u vrijeme sklapanja istog bili pod vlašću kralja Žigmunda.

Organizacija insurekcije bila je prvi put regulirana za kralja Žigmunda 1435., a tijekom 17. i 18. st., vladari su nekoliko puta potvrđivali zaključke Ugarskog sabora koji su se odnosili na podizanje i organiziranje insurekcije.

Četri su iz vremena kralja Žigmunda, između 1428 i 1436. Zlatnik kralja Vladislava Jagiello I. iskovan je u Hermannstadtu (današnji Sibiu) 1441. Pet preostalih primjeraka iskovani su u kraljevstvu Matije Korvina i izvanredno su očuvani, kao da i nisu bili u uporabi.