Bio je osobni kapelan hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II..

Kraljica Elizabeta Kotromanić, žena kralja Ludovika Anžuvinca naručila je škrinju za tijelo Sv. Šime.

Godine 1358. u sakristiji franjevačke crkve u Zadru sklopljen je mir između hrvatsko - ugarskog kralja Ludovika i Mletačke republike.

Freske prikazuju mučeničku smrt Sv. Petra iz Verone.Freske su tadašnja donacije kralja Ludovika I. koji se navodno pojavljuje na samoj freski u liku donatora.

Najvaznija medu njima je povelja kralja Ludovika I.

Nakon smrti kralja Ludovika upućuje se žalba Splićana kraljici Elizabeti, Ludovikovoj udovici, da se Poljičani pokoravaju samo svojim zakonima.

Spominje se prvi put u ispravi iz 1376. godine kao knez i vjerni vitez hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I.

Nakon smrti kralja Ludovika I. sudjelovao u dinastičkim borbama kao protivnik kralja Sigismunda Luksemburgovca i bio pristaša Ladislava Napuljskoga, koji mu je povjerio na upravu banovine Dalmaciju i Hrvatsku (1391).

U vrijeme borbi za prijestolje Ugarsko hrvatskog kraljevstva nakon smrti kralja Ludovika I Anžuvinca (14. st.) zbog ustanaka plemstva njegova udovica Elizabeta i kći Marija napadnute su prilikom putovanja i odvedene u Ivanić, potom u Gumnik (nekadašnja utvrda u današnjem Bosiljevu kod Čazme) te su zatim premještene u utvrdu Svibovec (u blizi današnjeg mjesta Narte).

Medjutim dodje ista udova Turijeva, po zapovjedi kralja Ludovika, g. 1519 s nova u vladanje grada Samobora i naumi sa svojim zetom Ivanom Ungnadom i njega ženom Anom, kćerjom svojom, utemeljiti u Samoboru samostan Fratarah reda sv. Franje države bosanske, dobivši od pape Klementa VII. godine 1525 dne 6. Srpnja pismenu dozvolu za to. 10 Ovomu samostanu darovà rečena Jelena crkvu sv. Marie na polju, s potrebitim zemljištem, sa spravom itd.

U vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I poznati su srebrni denari bosanskih banova; Stjepana II Kotromanića (1322. - 1353. god.) i Stjepana Tvrtka (1353. - 1377.) Stjepan Tvrtko postao je kralj Bosne (1377. - 1391.) i kralj Hrvatske i Dalmacije 1385. godine.

Sve učestaliji osmanski prodori u trećem desetljeću 16. stoljeća na prostor Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva i nesposobnost kralja LUdovika II. da organizira djelotvoran sustav obrane protiv Osmanlija uzrokovali su okretanje hrvatske vlastele prema Habsburgovcima, od kojih su očekivali djelotvornu obranu hrvatskog kraljevstva.

Spominju ga isprave kao kralja Ludovika I. castrum.

Posjedi vitezova ivanovaca postojali su na našem području sve do katastrofalnog poraza ugarske vojske kralja Ludovika II.

Dio njih se još u 14. stoljeću naselio među Poljičane u službi tadašnjeg hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika Anžuvinca pa su ih zato domaći poljički didići i zvali Ugričići.

Od kraja XV st. nastavlja se utvrđivanje, 1386. u tvrđavi je bila zatočena hrvatsko - ugarska kraljica Marija i njezina majka Elizabeta, žena hrvatskog-ugarskog kralja Ludovika Anžuvinca i kći bosanskog bana Stjepa Kotromanića.

Tijekom ratova koje je vodio Ugarsko-Hrvatski kralj Ludovik I, s Venecijom za Dalmaciju i grad Zadar, od 1356. do 1358. godine, na strani kralja Ludovika I bili su i plemići Lovinčić, a njihov utvrđeni grad služio je za prihvat i odmor kraljevim postrojbama koje su iz unutrašnjosti, preko Like i Krbave, odlazile u rat u Dalmaciju.

Pokrajinom su do tada vladale redom mudre i sposobne žene habsburškoga roda (tako i udovica ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika II), ali je sada došao krvoločni španjolski vojvoda od Albe, koji je pobunu htio skršiti terorom, čime je izazivao samo sve veći otpor.

Mnogi povjesničari smatraju kako se povelja kralja Ludovika temelji na Buli Bele IV. te kao je Ludovik svojom poveljom potvrdio prava koja je Pag stekao kao slobodni kraljevski grad.

Brač je u rukama Omišana, kojima ga 1240. oduzimaju Splićani; u XIV. st. priznaje vlast ugarsko - hrvatskoga kralja Ludovika I., zatim bosanskoga kralja Tvrtka I. i hercega Hrvoja Vukčića, uživajući pritom široku autonomiju.

Poraz i pogibija ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika II Jagelovića na Mohačkom polju u ljeto 1526. imao je za posljedicu raspad kraljevstva i tursko osvajanje njegova najvećeg središnjeg dijela, s Podunavljem kao strateškom prometnom okosnicom.

Škrinju je dala izraditi Jelisava, žena ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I.

Ukrašena je reljefima s biblijskim prizorima o Isusovu prikazanju u jeruzalemskom hramu i o sv. Šimunu i povijesnim prizorima iz tadašnjeg doba (ulazak kralja Ludovika u Zadar, ban Pavao Šubić sa ženom, kraljica Elizabeta sa kćerkama, smrt Stjepana Kotromanića).

Poslije Mohačke bitke i smrti kralja Ludovika II.

Po narudžbi kraljice Elizabete Kotromanić, žene hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika Anžuvinca, u periodu od 1377. do 1380., izrađuje je zlatar Franjo iz Milana sa suradnicima.

Upravo zbog gospodarske snage Koprivnica i dobiva pravnim privilegijama kralja Ludovika Anžuvinca 1356. godine status slobodnog i kraljevskog grada, koji su gradski oci platili sa sedam kilograma srebra, a koji je među ostalim regulirao i pravo svečanog trga svakog ponedjeljka, i danas tradicionalnog glavnog sajmenog dana u gradu.

Teritorij zemlje je udvostručen, a svoj ugled potvrdio je 1353. godine udajom svoje kćerke Elizabete za ugarskog kralja Ludovika Anžuvinca, jednog od najistaknutijih europskih vladara.

Iako prvi spomen grada Koprivnice seže u 1272. godinu, najveću važnost Koprivnica dobiva u 14. stoljeću kada je 4. studenog 1356. godine poveljom hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca proglašena slobodnim kraljevskim gradom.

Mletačka diplomacija nastavljala je, međutim, prilično nezahvalnu zadaću objedinjavanja hrvatskih velikaša i gradskih uprava u savez protiv kralja Ludovika, a posebno je jak pritisak bio na Vladislavu i Ivana da se ne idu pokoloniti kralju, jer je mletački Senat odmah utvrdio da je Knin ključ cijele Hrvatske i da ga kralj nipošto ne smije dobiti.

Spor koji je trajao od smrti kralja Ludovika II. 1526. između Habsburgovaca, Turaka, ugarskog plemstva i sedmogradskih knezova oko krune sv. Stjepana je završio u korist Habsburgovaca.