Tako su vladari bili knezovi Šubići, braća Horvat, bosanski velmoža Hrvoje Vukčić Hrvatinić, ban Ivaniš Nelipić, obitelj Matka Talovca, koja vlast dobiva od kralja Žigmunda, te bosanski vojvoda Stjepan Kosača.

U vrijeme borbe između bosanske stranke i pristaša kralja Žigmunda držali su Kreščići da je došla zgoda da se mogu otresti svake obaveze prema opatiji Topuskoj.

Dvije godine kasnije, Mlečani su počeli ozbiljno nastojati oko zauzimanja onih dijelova Dalmacije koji su još bili pod vlašću kralja Žigmunda.

Brojni Tvrtkovi nasljednici u idućih sedam desetljeća nisu uspjeli prevladati feudalno rastrojstvo u Bosni, stalne upade hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda sa sjevera i Osmanlija s jugoistoka.

Oni zajedno s bratskim, hrvatskim velikašima, nastavljaju borbu protiv kralja Žigmunda.

Ime su odabrali po uzoru na Red zmajskih vitezova hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda iz 1408. godine, koji se također bavio znanošću i kulturom, a prvotno su njegovi članovi bili uglavnom Hrvati.

Za vrijeme Žigmunda Otočac je doživio svoj procvat.

Sam Hunjadi širio je glasine da je on sin kralja Žigmunda, [ 1 ] a vezu je činio Jankov otac, koji je dvadeset godina vjerno služio kralju.

Po posjedu dobiva ime i moćna istočnoslavonska obitelj Horvata, od kojih su najpoznatiji Ivaniš, Pavao i Ladislav, pristaše Anžuvinca Karla Dračkog u borbi za hrvatsko-mađarsko prijestolje protiv Žigmunda Luksemburškog krajem 14. stoljeća.

Kao posebice sposoban vojnik, Hunjadi se iskazao u službi kralja Žigmunda od 1432. godine.

Povod za prodaju je bio poraz Ladislava Napuljskog u Bosni od strane Žigmunda Luksemburškog, te je u strahu da će izgubiti vlast nad Dalmacijom ponudio Mlecima prodaju za 300 000 dukata, ali su ovi spustili cijenu i ponudili mu samo 100 tisuća dukata, na što je na kraju Ladislav Napuljski i pristao.

Križevci su slobodni kraljevski grad s poveljom kralja Bele IV. od 16. kolovoza 1253. U njemu su se od 14. stoljeća održavali mnogi hrvatski sabori, pa tako i onaj žalosni »krvavi sabor«, održan 27. veljače 1397., kad su pristalice Žigmunda Luksemburškog pogubili Stjepana Lackovića i druge.

Na inicijativu Josipa Žigmunda i tadašnje omladine, u Novoj Vesi je 14. svibnja 1948. osnovan nogometni klub koji je dobio ime " Proleter ", u skladu sa tadašnjim političkim ozračjem, a i zbog toga jer je prve dresove dobio od NK " Proleter " iz Osijeka.

Frankopani su, naime, u vrijeme Žigmunda postali toliko moćni, da su gotovo samostalno vladali Hrvatskom, pa ih je kralj svakako morao obuzdati, ako je želio i u tom kraljevstvu uspostaviti svoju vlast.

Vjerojatno najpoznatiji sabor održan u Križevcima je« Krvavi križevački sabor »na kojem su koncem 14. stoljeća pristaše kralja Žigmunda Luksemburškog ubili bana Stjepana II.

Na Saboru u Križevcima, održanom u ožujku 1439, zahtijevali su plemići da im se vrati staro pravo biranja protonotara, oduzeto u vrijeme kralja Žigmunda.

U Jajcu su ubili Hrvata, katolika, kralja Stjepana Tomaševića i njegovo dvoje djece, kćerku Katarinu i sina Žigmunda, kao tursko roblje, odveli su u Tursku.

Borbe oko prijestolja između kralja Žigmunda Luksemburškog i njegova protukandidata Ladislava Napuljskog, rezultirali su 1409. godine Ladislavovim prepuštanje prava na Dalmaciju Veneciji za iznos od 100.000 dukata.

Raspadom srpskoga carstva nakon smrti Stefana Dušana 1355. godine, porazom kršćanskih snaga u bitci na Kosovu polju 1389 te 1396. godine porazom kršćanske vojske pod vodstvom Žigmunda kod Nikopolja na Dunavu 1396. bila zapečaćena sudbina drugoga Bugarskog Carstva i strateško zaleđe grada Drinopolja.

.. Nikopoljska bitka odigrala se 23. septembra 1396. kod mjesta Nikopolj na rijeci Dunav u Bugarskoj između križara kršćanske koalicije pod vodstvom ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog i Ivana, sina Filipa Hrabrog iz Burgundije te Osmanlija predvođenih sultanom Bajazidom I.

Barbara Celjska (1381 - 1450) bila je žena kralja Žigmunda, cara svetog rimskog carstva i vlasnika Medvedgrada.

M. su stradale u ratovima Venecije i Žigmunda Ugarskoga (1411 20), pa su na opustjela područja doseljeni vlaški stočari iz zaleđa Dalmacije (Ćiribirci).

Nakon boravka u Kopru (1411 12) u službi Zabarelle sudjelovao je na koncilu u Konstanzu 1414 18., a potom je 1418. ušao u službu cara Žigmunda, koji mu je dodijelio naslov poeta laureatus i poveo ga sa sobom najprije u Češku, a potom u Ugarsku, gdje je na dvoru obnašao visoke dužnosti.

Dobio je i pismeno jamstvo o osobnoj sigurnosti od njemačkog cara Žigmunda Luksemburškog.

Kralj Vaclav IV. je bio pod uticajem brata, cara Žigmunda Luksemburškog i posvetio se gušenju husitskog pokreta zbog čega su mnogi istaknuti husiti napustili Prag.

Prilikom ovom nisu se obzirali na zahtievanja kraljevskoga fiska, koj bješe g. 1626. proti Žigmundu Erdödu podigo parnicu radi Samobora, niti na zahtievanja Nikole Frankapana, koj radi istoga Samobora, Stjepana i Žigmunda Erdöda, kao i Susanu udatu Turzovu, a rodjenu Erdödovu, g. 1631. pred sud palatinalski pozvà.

Poslije je prešao na stranu kralja Žigmunda, zbog čega je izgubio Skradin, ali je zadržao Klis.

O važnosti ove povelje, koja je gradu osigurala sve do 20. stoljeća autonoman gospodarski i društveni razvoj, svjedoče i predstavljeni njeni prijepisi iz kancelarija kralja Žigmunda Luksemburškog, Matije Korvina te zagrebačkog Kaptola.

Družbu su utemeljili 1905. godine Emilij Laszowski (poznat i po svojim heraldičkim radovima) i Velimir Deželić stariji, a ime je odabrano po uzoru na Ordo equestris draconis, Red zmajskih vitezova hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog, utemeljenog 1408. godine, u kojem su pretežno bili hrvatski plemići.

Krčkog, Leonarda de Gecka, Žigmunda Frankopna, Urbana z Otočca, otočkog biskupa Vicencija de Andreisa, Josipa pl. Vukasovića, da se ne nabrajaju svi ostali, čim su autori sebi priskrbili ekskluzivnost da su bili prvi koji su uopće umjetnički i likovno uobličili lik tih osoba, odnosno da su po prvi puta u kiparskoj formi realizirali neki od likova.