U srednjovjekovnom hrvatskom latinitetu prevladavaju pravni i administrativni tekstovi.

Prema tipu carske kuće gradili su sebi zacijelo i drugi Rimljani domove, ali je naziv palatium u početku bio rezerviran samo za carski dom na palatinskom brdu i samo u tom se značenju upotrebljava u klasičnom latinitetu.

U vulgarnom latinitetu prenio se ovaj termin i na privatne domove sagrađene u stilu carskoga doma.

U srednjovjekovnom latinitetu ta je riječ u značenju " carska ili kraljeva kuća " prešla i u Istočno Rimsko Carstvo.

U našem latinitetu palatium u značenju carske ili kraljevske kuće nije doduše potvrđeno, ali se često stari toponim Aspalatos za mjesto, u kojem je sagrađen Dioklecijanov dvor, izvodio od lat. palatium.

Najstarija potvrda u hrvatskom latinitetu potječe iz 1070. do 1078. godine, kad je župan Jurina (pisano prema dalmatoromanskom izgovoru Juranna) de Sidraga prodao samostanu Sv. Ivana u Biogradu svoj " territorium quod est in Sidraga a puteo usque ad palatium " za dobrog konja.

Budući da se član razvio prvenstveno u govornom jeziku kao emfatička deiktička čestica, on se vjerojatno nije opažao u pisanom latinitetu sve dok se nisu pojavili derivativni jezici koji su se već jasno razlikovali od latinskog.

Kao posljedica te promjene, iz sustava dvostrukog seta samoglasnika koji je postojao u klasičnom latinitetu nastao je nestabilniji jednostruki sustav, koji se zbog svoje strukture različito razvio u svakom romanskom jeziku.

Od tada se više ne može govoriti o vulgarnom latinitetu, jer jezik kojim se u svakodnevnom životu tada govorilo više nije bio latinski već neki od novonastalih romanskih jezika.

U srednjovjekovnom latinitetu nalazimo likove: amaricus, amaricon te amaracus.

Najvjerojatnije je od latinskoga pridjeva ženskog roda, što znači " star ", a glasio je već u vulgarnom latinitetu veclus (izvedenica od klasičnog lat. pridjeva vetus - " star ").

Potreba da se prevedu svete knjige napisane na grčkom jeziku, koji je od Homera posjedovao gramatički član, možda je pridonijelo razvoju člana u crkvenom latinitetu.

Fonetske promjene koje su se događale u vulgarnom latinitetu otežavale su očuvanje padežnog sustava imenskih riječi kakav je postojao u klasičnom latinskom, i na kraju su se pokazale pogubnima za kompliciran sustav od pet deklinacija koji je postojao u latinskom jeziku.

Znanstveni skup o latinitetu s posebnim osvrtom na hrvatski latinitet priredio je rije? ki ogranak Matice Hrvatske na? elu s Darkom Dekovi? em, uz suorganizatore Rije? ku nadbiskupiju i Sveu? ilište u Rijeci te pod pokroviteljstvom HAZU.

Analizirajući njegova zapažanja o latinitetu na dvoru hrvatskoga kneza (uočio je da Trpimira njegovi podanici zovu regnum, a ne rex) i u bizantinskim dalmatinskim gradovima (da su stali pred cara kažu: Stetimus ante imperium, stali smo pred carstvo) Katičić nudi mali niz novih spoznaja važnih za razumijevanje naše književne i jezične povijesti: osim što ističe jednu osobitost našega srednjovjekovnog latiniteta, on pokazuje da je ona ista u zemlji hrvatske vlasti i u carskim dalmatinskim gradovima, a drukčija nego u franačkom latinitetu (zato je Gottschalk i uočava kao neobičnu).

Ne čudi, stoga, da je u kršćanskom latinitetu služba kuma nazvana patrinus (umanjenica od pater, otac), odnosno matrina (od mater, majka), a u srednjovjekovnom je govoru, kad je prevladalo krštenje djece, razvijeno i pojmovlje od kojega su jezičnim kraćenjem proizašli i naši nazivi: kum (od cumpater, »suotac«, drugi otac) i kuma (od commater, »sumajka«, druga majka). - - >

Promjena koja je imala gotovo pravilan razvoj u vulgarnom latinitetu bila je palatalizacija suglasnika/k /,/t/i često/g /.

Doriji (Grande dizionario del dialetto triestino, Trieste, 1984.) tršć. speransa i speranza prilagođenice su prema knjiž. tal. speranza (nada, uzdanje), što je pak posuđenica iz provansalskog esperansa (lat. spes, a u vulgarnom latinitetu sperantia).

U srednjovjekovnom latinitetu naći ćemo i gripia ili gripius, što je neka vrst brodske užadi (u jednoj je ispravi u Puli zapisano 1227. godine: duobus prodesis et II gripiis et duabus gominis).

Neke odlike vulgarnog latiniteta pojavljuju se tek u kasno doba Carstva, dok su druge njegove odlike postojale u govornom latinitetu i mnogo ranije, bar u svom početnom obliku.

I u Rimu i u cjelokupnom europskom latinitetu, poznato je, vrlo je plodno bilo govorništvo, praktično i objavljeno u knjigama, crkveno i svjetovno.

U nacionalnom latinitetu prethodnici su mu, na primjer, Jan Panonije, u poznatoj razmjeni pisama s Titom Vespasianom Strozzijem, Juraj Šižgorić, u obraćanju dubrovačkom fratru Grandinu, a o popularnosti oblika svjedoči i elegija Bartučevićeva prijatelja Ludovika Paskalića sumještaninu Ivanu Bolici.

Na tom se području već od 9. i 10. stoljeća javni, a ponekad i privatni dokumenti pišu na latinskom jeziku, dakako na lokalnoj varijanti srednjovjekovnog latiniteta, a od 12. do 14. stoljeća pojavljuju se i djela pisana na jeziku, koji je već bliži klasičnom latinitetu.

Ipak, činjenica da je formalno obrazovanje i dalje bilo zasnovano na klasičnom latinitetu imala je za posljedicu to da su u vokabular i dalje prodirale latinske riječi porijeklom iz visokog ili učenog književnog stila, te da su se one ustaljivale u jeziku, ponekad čak i kad je već postojao paralelan vulgarnolatinski oblik.

Ovi primjeri dokazuju da naša afrikata č nije nastala prema slavenskoj fonetici za tj kao, recimo, u vratiti - vraćati, nego da je to naš supstitut za sličan fonem u vulgarnom latinitetu na Balkan od 5. do 7. stoljeća.

U splitskom latinitetu 1258. godine čita se quandam bugnam (Smičiklas: Codex diplomatixus).

Kad su europski narodi bili bez iznimke podvrgnuti srednjovjekovnom latinitetu, naši su se preci, na čelu s popovima glagoljašima, inatili i borili s crkvenim vlastima i revno održavali svoja bogoslužja na svima razumljivom narodnom jeziku.

Inače, za one koje zanima (), radi se o poredbenoj romanskoj fonetici, vokalizam, a ono predavanje od petka je o romanskim jezicima i vulgarnom latinitetu.

U hrvatskom je latinitetu 17. stoljeće, osobito njegovo pjesništvo, kudikamo slabije proučeno od susjednih.

U talijanskom postoji i oriolo (varijante: orivolo, oriuolo) za koje se pretpostavlja da dolazi od horariolum, riječi koja pripada lošijem latinitetu.