drugi dan, nakon sna s Borisom išla sam u Konzum. pjevušim si ja nešto. lunjam, tražim, nalazim i odem do blagajne. tu stojim u redu i čekam. vidim da me netko gleda. znate ono 6. čulo pomoću kojeg osjetimo poglede. skužim dečka na T mobile štandu. smeđe oči gledaju u moje, zelene. maknem pogled i onda skužim: hej, ja ne sanjam, u Konzumu sam, stojim u redu na blagajni.. a. to.. to je... (vračam pogled) da, to je Boris. da, fakat je. (uftiga ok, moram se smirit. noge mi se malo tresu. ma ništa bitno.. hoću li doći do njega? kaj da mu kažem? kak da upadnem? možda on meni nekaj kaže? ili ne.. ma on ionako voli starije, a ja jesam starija, ali izgledam mlađe. kako sad? kaj da napravim... ok, idem platiti teti.. pa ću onda..) " izvolite " (.. zbrisat brzinom munje u smjeru prolaza prema autu.) u garaži već mislim o tome kako sam stvarno pizdek i kako nisam za tu komunikaciju sa celebrityima. (ili skoro celebrityima) fakat sam kukavica.