U međuvremenu je Magnencije stekao nadzor nad sustavom utvrđenja koji je branio ulaz u Italiju iz Ilirika pod nazivom Claustra Alpium Iuliarum.

U uskim dolinama kod Atranta (Trojane u Sloveniji) Magnencije je prvim Konstancijevim postrojbama priredio zasjedu i nanio im teške gubitke.

Magnencije je skužio prijevaru i odbio ponudu, zatočio poslanstvo i poveo vojsku na Sisciju, uspjevši se uz veliki napor i unatoč početnome neuspjehu prebaciti preko Save.

Magnencije je nastavio napredovati i u kolovozu 350. na juriš osvojio Sisciju, pritom je strašno poharavši.

Magnencije je pokušao na brzu ruku prodrijeti u Mursu tako što je zapalio gradske dveri, nadajući se da će drvene grede, kad se otopi željezo koje ih je pokrivalo, popustiti pod vatrom i omogućiti opsjedateljima da provale u grad.

Crkveni povjesnici Sokrat i Sozomen zabilježili su da je nakon bitke kod Murse, grada koji doduše oba spisatelja smještaju u Galiju i kamo bi Magnencije poslije poraza bio pobjegao, protucar okupio vojnike u nakani da ojača njihovu srčanost i dobije potvrdu njihove odanosti, no dok je stajao na povišenu tribunalu, oni nisu u jedan glas kao augusta aklamirali njega, već na čudesan način protiv svoje volje samo Konstancija, što je uzurpator protumačio kao loš znak i smjesta se povukao u najudaljenije dijelove Galije.76 U nešto starijemu Sokratovu prikazu ne nalazi se kršćanska interpretacija, ali je ona prisutna kod Sozomena on se u svojoj crkvenoj povijesti doduše oslanjao na Sokrata jer kaže da je " Magnencije iz toga dokučio kako mu od Boga nije bilo dosuđeno da caruje ".

Magnencija je na oklijevanje vjerojatno nukala njegova brojčana inferiornost, dok se Konstancije pribojavao potpunoga sloma svojih snaga u slučaju poraza.Napokon, nakon što je Magnencije prema kasnijim tvrdnjama neprijatelja čarolijama, poganskim žrtvama i zazivanjem demona obodrio svoje vojnike, došlo je u kasno poslijepodne do bitke, koja je potrajala sve do duboko u noć.

Magnencije, koji je držao vrhovno zapovjedništvo upravo na desnome krilu, zamalo da je pao u zarobljeništvo.

Nakon teškoga poraza Magnencije se smjesta povukao u Akvileju, napustivši nadu da će se održati u Iliriku.

Magnencije je navrat-nanos pobjegao iz Akvileje koja je početkom rujna pala u careve ruke.

I kako to ide Magnencije je vrlo brzo učvrstio vlast u Galiji, Britaniji i Hispaniji, a bio je priznat i u Africi (potvrđeno za Numidiju) isključivo zbog općeg nezadvoljstva ljudi trenutnom vlasti.

Tako su se Konstancije i njegovi vojnici borili u znaku križa, a Magnencije i njegove čete uz potporu poganskih demona.

Konstancije je na raspolaganju imao čak 80 000 vojnika, dok je Magnencije za boj mogao odvojiti tek 36 000 vojnika, možda stoga što mu je ostatak četa bio zauzet drugdje, u opsadi Murse i zacijelo Sirmija.

Magnencije je lijevo krilo svoje vojske oslonio na Dravu, a Konstancijeve su se snage uz rijeku poredale desnim krilom.

Po zauzeću Siscije Magnencije je duž Save pohitao na Sirmij, ali mu njegovo osvajanje nije pošlo za rukom.

Tako je Magnencije na okolnim mjestima gubio snagu.

Magnencije je pritisnuo Mursu da je Konstancije bio primoran poći opsjedanome gradu u pomoć, što je bio uvod u bitku koja će se pokazati odlučujućom.

Na početku svoje vladavine Magnencije je takođe kovao ovaj tip novca, ali je on brzo zamenjen novcem sa reversnim predstavama karakterističnim za njega.

Konačno je skupina zavjerenika u Galiji, koju je predvodio dvorski predstojnik privatnih carskih dobara (comes rei privatae) Marcelin (Marcellinus), dala je 18. siječnja 350. u Augustodunu (Autun) proglasiti carem vojničkoga komesa (comes rei militaris) barbarskoga podrijetla Magna Magnencija. (kao i svaki vlastodržac i Magnencije ima svog čovjeka u sjeni Marcelina).

I kad je Konstancije počeo pobjeđivati, Magnencije se sukobio s njime kod grada zvanoga Mursa; pošto je poražen, Magnencije je s nekolicinom pobjegao u Galiju.

Jeronim Stridonac u Kronicidovršenoj 378. godine sažeto će naznačiti: Magnencije je poražen kod Murse: u toj bitki uništile su se rimske snage.

Izravno oslanjanje na Jeronimov zapis zamjetljivo je u Kronici Prospera Tirona iz Akvitanije, nastaloj u Rimu zacijelo još 455. godine: I uz veliki je gubitak za državu Magnencije svladan kod Murse.

Zosim, koji je pisao oko 500. godine, također je u svojoj Novoj povijesti na tragu ovakva epohalnoga značenja bitke: I kad je izbila bitka, događaj kakav se gotovo još nikada prije u ovome ratu nije zbio, pali su veoma mnogi na obje strane, a Konstancije je uvidio da mu se, kako je to bio građanski sukob, niti sama pobjeda ne bi dogodila po volji, pošto bi toliko rimskih vojski štetovalo i ne bi nakon tako silnoga gubitka mogle odoljeti barbarima koji su prijetili sa svih strana.99Opaska Ivana Antiohijca, kroničara s početka sedmoga stoljeća, također je prožeta istim shvaćanjem: A ne baš mnogo kasnije Magnencije, izvevši blizu grada Morse bojni red protiv onih oko Konstancija i ne udaljujući se mnogo, te da ne padne neprijateljima u ruke, pobježe, dok je pritom u toj bitki na obje strane uništeno mnogo rimske vojske; ova pak, da je uporabljena u ratovima protiv tuđinaca i barbara, bila bi tada vrijedna i zaslužila mnoge pobjedničke povorke, te sunarodnjacima postala zaštitnikom sigurnosti.

Budući da su se vojne posade više gradova sjeverne Italije predale Konstanciju bez borbe, Magnencije se morao povući preko Alpa, pritom pružajući otpor, osobito kod Ticina (Pavija), gdje mu je uspjelo nanijeti poraz Konstancijevoj prethodnici, kao i kod riječnih prijelaza.110No, već 3. stude - noga car je bio u Mediolanu.111Borba je dovršena sljedeće godine.

Magnencije isto tako vrši ratne pripreme.

Magnencije kreće u protunapad i sljedeći Konstancijevu vojsku preko Petoviona i Akve Vive (Petijanec u SZ Hrvatskoj)

Zbog toga je Magnencije proglasio svojeg rođaka Magna Decencija za cezara zapada sa zadatkom obrane granica od upada barbara

Ne mogavši odmah stupiti u daljnji sukob, Magnencije priznaje Vetraniona za sucara

Konstancije je raspolagao sa 80 000 vojnika, a Magnencije samo sa 36 000, jer mu je dio bio pod zidinama Murse i na drugim mjestima.

Magnencije bježi iz Akvileje i ona je osvojena već u rujnu.