I baš je slušam kako priča, kako ukrug sere čiste dosadnoće i gluposti, bez da ikoga sluša i bez početka i kraja, još se i naginje priko onog prolaza između siceva ka nepropusna pregrada u podmornici, u busu je oko 30, znojim se ka lud, pušem, mrzim kukavnog sebe, ona dvojica za volanom su totalno bez osjećaja za 320 kuna plaćenu povratnu kartu, niko ništa ne prigovara, ionako smo Hrvati, atmosfera je ka kad si negdi vanka i toliko je grozno da je otić doma još veći poraz, prika moj, Krava se ne gasi, nikad mi pauza u Macole nije toliko tribala, saznajem da ima troje dice, plus je sad čekaju tri pira i od toga dva kumstva, ona ne zna kako će to sve stić, a ja se pitam kako neko stigne do toga da živi s takvim čudovištem, vrstu nam produžavaju idioti, zamišljam kako muža doma guši pričom ka najlonska kesa život na morskom dnu, i malo mi je lakše, ali samo malo, stajemo u Macole, opet dišem, koja lipota i raj na Zemlji, taman za normalizirat se, traje prekratko, nazad u bus, gledam Kravu, ulazi s po toploga i sida na misto, guši se u majonezi i staniolu, govori prijama da je u tri dana nabila priko 300 kuna računa za mobitel, da to nije normalno, onda zove nekoga s kim će se ionako vidit u Splitu na kavi, priča kako joj je bilo na tom nekom seminaru, u svetom Roku nestaje signal, pari da to pomaže, ionako se ima kome okrenit...