Kako su krivična djela učinjena napadom na života i tijela te uništavanjem stambenih zgrada, sakralnih i gospodarskih objekata, ubijanjem civilnih osoba zaštićenih međunarodnim pravom (Ženevska konvencija i dr.) a za vrijeme oružanog sukoba, to su se u postupcima svakoga od optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH.

Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu se optuženiku uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru, počam od 4. srpnja 1996. godine, pa nadalje.

Optužnicom ŽDO u Šibeniku optuženici su tuženi zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH (likvidacije nepoznatog civila u lipnju 1992. u BiH, na području tzv. Koridora, a opt.

Aliju teretilo se i za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH (nečovječno postupanje i zlostavljanje zarobljenih pripadnika MUP-a RH).

Okružno javno tužiteljstvo Sisak, optužnim prijedlogom KT-170/92 od 17. prosinca 1992. godine Kovačević Josipu stavila je na teret izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima iz čl. 150. OKZRH.

Predraga Gužvića optuženoga za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz članka 120. st. 1. OKZRH-a počinjeno u Pakracu tijekom 1993. godine.

U presudi se navodi da kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, za razliku od kaznenih djela za koja je optuženik pravomoćno osuđen pred Vojnim sudom u Banja Luci, sadrži drugi motiv, ima drugi zaštitni objekt te da je činjenično stanje u konkretnom kaznenom postupku znatno šire.

Postupak protiv Tihomira Oreškovića, Ivice Rožića, Stjepana Grandića, Mirka Norca Keve i Milana Čanića za kazeno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

[ 7 ] Naputak u svezi primjene odredbi OKZRH i ZKP u predmetima ratnih zločina kriteriji (standardi) za kazneni progon, broj: O-4/08, od 9. listopada 2008; Akcijski plan za provedbu Naputka broj O-4/08 u svezi rada na predmetima ratnih zločina, broj: A-223/08, od 12. prosinca 2008.

15. lipnja 2011. na Županijskom sudu U Rijeci započelo je treće (drugo ponovljeno) suđenje protiv Miće Cekinovića, kao zapovjednika čete " TO Primišlje " optuženom za ratni zločin protiv civilnog stanovništva (čl. 120 st. 1. OKZRH), za vrijeme napada i okupacije grada Slunja te okolnih mjesta.

B. zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH-a.

Nakon počinjenog umorstva su, pretražujući stvari po kući, pronašli pogonske ključeve automobila marke ' ' Isuzu ' ', te ga odvezli u privremeno okupirano područje Okučana, dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno stanovništvo ubijali, pa su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločin protiv civilnog stanovništva označeno i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH.

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz 120. st. 1. OKZRH u svezi čl. 28. OKZRH

U mjesecu rujnu ŽS u Sisku odredio je provođenje istrage protiv dvojice okrivljenika zbog kaznenog djela iz čl. 120. OKZRH zbog osnovane sumnje da su 21. studenog 1991. u uniformama Hrvatske vojske, naoružani automatskim puškama i pištoljima ušli u kuću Miše i Sajke Rašković te nakon što su iz susjednih kuća doveli Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića, mučili ih i potom ubili pa su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva.

Sud je našao da je II optuženi Mirko Norac-Kevo krivično odgovoran za ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. u svezi s člankom 28. OKZRH i za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. u svezi s člankom 28. OKZRH, ali u smanjenom opsegu negoli mu je to optuženjem stavljeno na teret.

26. 01. 2011. U kaznenom predmetu pred Županijskim sudom u Sisku koji se vodi zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (čl. 120. st. 1. OKZRH) protiv I. opt.

Cekinovića se tereti i nepravomoćno je osuđen što je kao zapovjednik dozvoljavao i naređivao nedopuštena postupanja, no u pravnoj kvalifikaciji se ne navodi čl. 28. OKZRH, koji bi sugerirao da je djelo izvršeno i nečinjenjem.

Protiv Ivana Sačića zbog toga se od lani vodi postupak za kazneno dijelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilog stanovništva iz čl.120 st. 1 OKZRH u vezi Čl. 28 st. 2 OKZRH.

Optužnicom je Stojanu Letici stavljeno na teret da je kao pripadnik neregularne vojske tzv. SAO Krajine 30. studenoga 1991. oko 19,00 sati u Novom Selištu prilikom ophodnje, znajući da je Stjepan Šubić, civilna osoba hrvatske nacionalnosti, ostao sam u svojoj kući, iz puške " M-70 " kroz otvoreni prozor njegove kuće ispalio više hitaca u leđa Stjepana Šubića, koji je od zadobivenih rana na licu mjesta umro, te da je time počinio kazneno ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

OKZRH, zbog izvršenja kojeg su tuženi, nakon činjenične izmjene i ostali optuženici.

Formulacija " dozvolio ", koju koristi sud, je neadekvatna jer se može višeznačno shvatiti, iako se u nastavku presude objašnjava kako je riječ o nečinjenju i optuženikovim propustima, no nigdje, kako je ranije već rečeno, se ne navodi korelacija između čl. 120. i čl. 28. OKZRH.

Istom presudom Vrhovni sud RH je sudu prvoga stupnja naložio da u ponovljenom postupku provede sve već do sada provedene dokaze, da u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH (likvidaciju civilnog stanovnika) sasluša neposredno ili zamolbenim putem potencijalno mogućeg oštećenika Jaska (Haluma) Gazdića te da utvrdi je li on osoba koja se u inkriminiranom događaju spominje kao " nepoznata oštećena civilna osoba ", tj. je li on osoba koja je kritičnog događaja prema optužnici ubijena, a u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH (organiziranje napada na Potkonje i Vrpolje i zlostavljanje Dragomira Grgića) da provođenjem daljnjih dokaza utvrdi položaj Milana Atlije u miliciji tzv. SAO Krajine, njegov odnos s Milanom Martićem i Milenkom Zelenbabom te da saslušanjem već do sad saslušanih svjedoka, a po potrebi i drugih, utvrdi činjenice o njegovom sudjelovanju u napadima na Potkonje i Vrpolje, o protupravnom lišavanju slobode civila, posebno Dragomira Grgića, kao i što se točno s njim događalo u stanici milicije u Kninu.

Ilija Bjelajac, VIII-optuženi Simo Karaica i IX-optuženi Stanko Divjakinja, protivno odredbama Ženevske konvencije o zažtiti građanskih osoba, za vrijeme rata učestvovali u napadima na Policijsku stanicu Glina te ostala mjesta Općine Glina u kojima je živjelo pretežno hrvatsko pučanstvo, a u kojim napadima je došlo do velikog broja ranjavanja i smrtnog stradavanja civilnog pučanstva, oštećenja, paljenja i rušenja stambenih, gospodarskih i sakralnih objekata, a u samom mjestu glina prilikom napada na Policijsku stanicu dana 26. lipnja 1991. godine su smrtno stradali Tomislav Rom i Miladin Ilić, te ranjeno deset osoba, a došlo je i do oštećenja većeg broja sakralnih i gospodarskih zgrada, te pljačka pokretne imovine pučanstva hrvatske nacionalnosti, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali civilno stanovništvo, pljačkali imovinu, te uništavali stambene zgrade, sakralne objekte i gospodarske objekte, čime su počinili krivična djela i to I-optuženi Borislav Mikelić djelom pod 1./krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, a II-opt.

Ilija Bjelajac, VIII-optuženi Simo Karaica i IX-optuženi Stanko Divjakinja djelom pod 2./krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se temeljem spominjanih zakonskih propisa

tijekom rujna mjeseca 1991. godine u Glini, nakon što se je priključio terorističkim grupama uključenim u oružanu pobunu u cilju podrivanja i obaranja novouspostavljenog društvenog državnog sistema u Republici Hrvatskoj, kao komandir okupacijske vlasti zadužen za razmjenu zarobljenika, u četničkom zatvoru adaptiranom od prostorija Odgojnog popravnog doma Glina, prilikom saslušavanja zarobljenih hrvatskih vojnika, suprotno odredbama članka 143. i 144. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, tukao ih i nanosio im tjelesne povrjede, a prilikom saslušanja ratnog zarobljenika Mije Mlađenovića tukući ga i inače udario i stolicom, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava surovo postupao s ratnim zarobljenicima, čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava surovim postupanjem s ranjenicima, bolesnim i ratnim zarobljenicima označeno u čl. 150. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu sve okolnosti, koje u smislu propisa čl. 37. OKZRH utječu na visinu kazne, pa tako, kao otegotno - već isticanu činjenicu da je unutar skupine, koje je postao pripadnikom, što je dostatno za kvalifikaciju utuženog kaznenog djela, optuženik i veoma aktivno, a ne kao pripadnik koji je to postao u krajnjoj nuždi, djelovao dok olakotnih okolnosti nije našao, tim prije što ih ni obrana nije istakla.

Vrijeme provedeno u pritvoru počam od 4. srpnja 1996. godine, pa nadalje, pozivom na propis čl. 45. OKZRH, uračunava se u kaznu izrečenu optuženiku ovom presudom.

Borislavu Mikeliću izvršenje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava genocidom označeno u čl. 119. OKZRH, a optuženicima Dušanu Joviću, Milanu Muidži, Dušanu Kačaru, Iliji Niševiću, Milanu Milankoviću, Iliji Bjelajac, Simi Karajica i Stanku Divjakinja izvršenje krvičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnog zločina protiv civilnog stanovništva označeno u čl. 120. OKZRH, da bi, na glavnoj raspravi održanoj 3. lipnja 1993. godine činjenično i pravno preinačilo opužnicu u odnosu na I-optuženika stavljajući mu na teret izvršenje krivičnog djela iz čl. 120. st. 1.

što je: tijekom 1991. godine do mjeseca kolovoza 1995. godine u Glini i okolnim selima prethodno pristupivši u paravojne formacije milicije paradržave tzv. Krajina, očito nezadovoljan sa nastupjelim promjenama u Republici Hrvatskoj a u cilju podrivanja i obaranja novouspostavljenog demokratskog društva u RH, te ocjepljenja Gline i drugih sela i pripojenja para državi Krajina, a u sastavu kojih je sa drugim za sada neidentificiranim pripadnicima nelegalnih formacija, kroz čitavo navedeno vrijeme, protivno odrednicama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba, za vrijeme rata, u okviru takvog zločinačkog plana, pljačkao pokretnu i nepokretnu imovinu civilnog stanovništva isključivo pučana hrvatske nacionalnosti, primjenjivao mjere zastrašivanja i protuzakonitog lišenja slobode, fizički i psihički maltretirao pučane hrvatske nacionalnosti, palio kuće i stambene i gospodarske objekte, pučana hrvatske nacionalnosti, pri čemu je najveći dio tih objekata potpuno uništeno, dok je pučanstvo hrvatske nacionalnosti bilo prisiljeno na iseljenje dakle kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske, postao pripadnik organizirane skupine radi vršenja i poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i ratnog zločina označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa

KT-178/92, izmjenjenoj 15. rujna 2009. godine, optuženike se tereti da su 16. kolovoza 1991. u zaseoku Bjelovac pored Peckog, zajedno sa više nepoznatih pripadnika srpske paravojne postrojbe, naoružani puškama i sjekirama, znajući da Stjepan, Đuro i Mato Horvat te Ivan Bugarin svakodnevno dolaze hraniti stoku u Bjelovac, napali ih samo zato što su hrvatske nacionalnosti i usmrtili ih ispalivši u njih više hitaca iz pušaka te udarajući ih sjekirom po glavi i tijelu, dakle da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba izvršili napad na civilne osobe kojeg posljedica je smrt pa da su time počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH.