I to kao eminentni pripadnik žanra herojske opere koja unutar cjelokupnoga korpusa hrvatske glazbene scene ne obuhvaća ni trećinu naslova, ali zato slijedom dugovječna opstanka, odnosno kakve-takve prisutnosti u izvodilaštvu, nosi časno znakovlje vrijednosnoga opernoga sustava.

Sliku dopadljivo, čak skladno uređena urbanoga svijeta upotpunjava i pogled na obiteljski život vremešna protagonista, opernoga pjevača Laa Zhanga (Liu Peiqi); taj čovjek izrazito skromna imovnog stanja prebiva u slikovito bogečkoj gradskoj četvrti, no ne bi se moglo reći da ide u red životno ugroženih pojedinaca koji vezuju kraj s krajem; ima dovoljno odjeće, ne oskudijeva u hrani, a zbog traumatskoga gubitka kćeri Guange, koja je iznenada prekinula obećavajuću pjevačku karijeru, može utapati očaj u alkoholu ne pitajući koliko košta.

Prelazeći na pitanje dostojnosti opernoga žanra i jezika, hitro je i otvoreno osudio jedno za drugim umanjenje vrijednosti stila, brkanje ozbiljnih i komičnih elemenata, uništavanje jezičnih vrijednosti, dominaciju arija te, što je možda najvažnije, izbacivanje osjećaja: ÂťSmatra se to sitnom pogreškom što je isti stil stavljen u službu junačkog i smiješnog orječja; što je patetični element, koji je duša drame, ograničen, što ariette zauzimaju mjesto nužnoga recitativa.ÂŤ

Tekstovni predložak ne nosi glavne odlike opernoga libreta (sažetost, dramatičnost i funkcionalnost), tako da uopće ne odgovara uglazbljenoj formi.

Prigodna svečanost posvećena velikoj obljetnici opernoga prvaka i vokalnog pedagoga Stojana Stojanova, uz nastup njegovih studenata, kao i kolega, specijalnih gostiju ove svečarske večeri, održava se u Koncertnoj dvorani HNK u Varaždinu, povijesnoj zgradi koju je znameniti arhitekt Helmmer ostvario kao svoj prvi, najraniji arhitektonski kazališni dragulj, stvorivši, nakon toga, s kolegom arhitektom Fellnerom, niz od 48 kazališnih zgrada diljem Europe, s istaknutim zdanjima u Hrvatskoj, HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i HNK u Zagrebu.

Seebachom, u čijem je shvaćanju djela Tosca triput poražena: kao žena u muškom društvu, kao umjetnica u totalitarističkom sustavu i kao alegorija opernoga belkanta.

Snimka Mozartova Figarova pira, ve ć nagrađena nagradom magazina »Gramophone« za album godine, nagrađena je u kategoriji najbolje snimke opernoga djela.

Eklekticizam mnogo pristupačnije režije Stephena Wadswortha, ukazuje, doduše, na sklonost američkoga opernoga kazališta blagome vizualnome kiču u tretiranju mitoloških sadržaja, premda kostimografsko pretjerivanje nije dovedeno do krajnosti kao u slučaju Lepageova Rajnina zlata.

Razloge tome nije teško prepoznati, budući da je zagrebačka publika sklona poznatim kanonskim djelima, a rezervirana prema onim manje popularnim što je primjetno ne samo kod opernoga, nego i kod koncertnoga glazbenog života.

U toj iznimno teškoj ulozi, koja zapravo vodi čitavu dramatiku četveročina opernoga predloška, a koja zahtijeva veliko psihološko nijansiranje, Georgieva se doista savršeno snašla.

Oduvijek me zanimalo razbijanje opernoga koda.

Svi su oblici tog opernoga događaja bili usklađeni i postojala je zamršena izvorna pravilnost oko toga kako se oni spajaju.

Slijedila je premijera Mozartove opere COSI FAN TUTTE na Trgu Riječke rezolucije u izvedbi opernoga ansambla s uglednim gostima kao solistima.

Njezina je Lucia žrtva opresivnoga patrijarhalnoga sustava vrijednosti koji na gotovo psihotičan način utjelovljuje njezin brat Enrico, čiji je lik stalni glumački izazov za baritone, pa ga je tako Ludovic Tézier (kojemu nikako ne stoji frizura iz 19. stoljeća) nastojao ocrtati suptilnijim bojama nego što je to u maniri tipičnoga jednoobraznoga opernoga negativca prije dvije godine na prijenosu iste predstave učinio Mariusz Kwiecen.

Unatoč koreografskoj pozadini Schlömer je izvođače smjestio uglavnom na vrlo uzak prednji prostor pozornice, te su pjevači opremom koja je podsjećala na alpinističku pričvršćeni na zid često visjeli nad ponorom orkestra, što nije bila neuspjela metafora osjećajnih ekstrema u kojima su se neki od likova nalazili (pogotovo Temistocleova kćer Aspasia), ali je kod opernoga predloška koji ustrajava na klasičnoj dramaturgiji statičnošću pjevača tek dodatno potencirana nedramatičnost predstave.

Uz korektne komične epizode servilnih intelektualaca (spomenuti Bućan, Livio Badurina te Zijad Gračić) treba istaknuti maestralno poslužimo se glazbenom metaforom kontrapunktski režiran prizor ljubavničke svađe dvaju parova (Dora Lipovčan, Nikša Kušelj, Zrinka Cvitešić, Alen Šalinović) u čijem je preciznom tempiranju vidljiva sigurna Dolenčićevu ruka opernoga redatelja.

Halévyja u izvedbi Litavskoga nacionalnoga opernoga i baletnoga kazališta.

Srećko Jurdana Premijer Sanader pokušao se nedavno izvući iz afere Bechtel s elegancijom opernoga pjevača od sto trideset kila koji se naglo odlučio preorijentirati na balet, izjavivši da će stvar proučiti Europska komisija i dati u tom povodu svoj pravorijek.

Stoga je u trenutku kada se naša središnja nacionalna kazališna kuća priprema znatno proširiti svoje uhodane sadržajne okvire - kako prema vagnerijanskom repertoaru (Tristan i Izolda iduća je premijera zagrebačkog HNK), tako i prema prvom stoljeću opernoga stvaralaštva - nizozemsko gostovanje s novom produkcijom opere Agrippina Georga Friedricha Händela došlo kao naručeno.

I tako je nastala ta briljantna uvertira, prva zborska (ili korska) scena u kojoj sudjeluje čitav dramski, baletni, priličan dio opernoga ansambla riječkoga HNK-a te orkestar pod ravnanjem dirigenta Igora Vlajnića.

Redateljski stil Piera Luigija Pizzija ne zazire od oratorijskih obrisa opernoga djela, osobito u njegovim velikim, masovnim prizorima, ali itekako vodi računa o drami protagonista i snazi emocija koje ih pokreću.

Stoga i ne čudi što je kroz neprestano traganje kako da se što bolje usklade forma cjeline opernoga djela kroz potpuno zaokružene segmente priče, Puccini dodavao, mijenjao i konsultirao.

Od 1714. bio je violinistom opernoga orkestra u Anconi, od 1721. prvim violinistom i koncertnim majstorom u bazilici sv. Antuna u Padovi.

Dramski tenor osobita timbra i moćne kondicije temeljene na pažljivo njegovanoj vokalnoj tehnici uz psihološki studij interpretacije lika kao protagonista u dramskom zbivanju, uglazbljenom, u kategoriji opernoga lika kao najsloženijeg produkta glazbenoscenske umjetnosti - opere. " (pročitajte cijeli tekst)

S jedne strane ranjiva tankoćutnost, s druge razbarušen potez vanjštine, a u sredini porculansko lice sa staroga platna što u objektivističkoj maniri zanatski superiorne sigurnosti sustiže Baladu u g-molu i niz od šest etida iz opusa 25, uz ustupak tehničkoj paradi moći za parafrazu na Verdijev Rigoletto u kompozicijski besmislenoj transpoziciji opernoga u glasovirski slog.

Njegovim najvećim postignućima kao opernoga redatelja smatraju se sposobnost pronalaženja i izvlačenja istinskih emocija interpreta-pjevača te poniranje duboko u karakter svakoga protagonista, što su karakteristike koje Schell donosi kao nekadašnji glumac.

U prrvome dijelu programa nije bilo moguće zaobići 200 - tu obljetnicu rođenja Giuseppea Verdija, najvećeg talijanskog opernog skladatelja, čije je bogatstvo opernoga stvaralaštva zapanjujuće.

Pjevački se obrazovao u Glazbenoj školi u Mariboru, a u vrijeme Opernoga studija SNG-a Maribor debitirao je kao solist ulogom grofa Almavive u Rossinijevu Seviljskom brijaču.

Čini mi se da je Italija ipak u središtu vaše pozornosti kao opernoga kritičara?

Konvencije koje su se razvile tijekom prvoga desetljeća opernoga djelovanja u Veneciji ⠀ koje su toliko prirodno i djelotvorno uporabljene 1649. u operi Jazon (Giasone) i koje su idućih godina neprestano rabili svi libretisti i skladatelji koji su radili u venecijanskoj laguni ⠀ opernom su junaku nametnule danak: uspjeli su ga lišiti njegova jedinstvenog prirođenog prava, njegova statusa junaka.