Jesu li bila sravnjena sa zemljom, postala placem za izgradnju sovjetskih kolhoza ili pak negdje postoje ostaci koje više nitko ne prepoznaje?

Pocnem da placem od muke, mislim da mi se zivot zavrsava, da me to nesto lagano ubija... Napominjem UZ stitne i hormoni su uredni, krv sam vadila prije 5 mj. i bilo je sve ok, EKG radila 2011. i bilo sve u redu... jedino nisam provjeravala kicmu a imam malo krivo drzanje i nisam radila CT glave... pa cu i to uraditi

Jutarnji susret s poštanskim sandučićem iz kojeg ispadaju računi za struju, vodu i zrak, porezi na poreze na prireze, omča napravljena od rezanaca nedjeljne juhe, dnevnik u pola osam navečer i kretenarije iz Sabora, pa onda nedjeljna rasprodaja na stražnjem skladištu Bauhausa, vidi ljubavi, pa četke za zahod su na dvadeset posto sniženja, pa onda izvještaj o četiri tisuće gledatelja na Ligi prvaka, gazda Mamić se kesi iz počasne lože, uraaaaaaaaaa, ajmo naši, pa onda jutarnja kava i novine u kojima piše da su dečki prebili nekog pakistanskog studenta medicine jer se onako crn usudio šetati Jelačić placem, pa onda stečaj Gredelja, protesti na Markovom trgu, pa onda TV emisije u prime timeu, izvještaj iz prvog reda modne revije, maloumna starleta važna u društvenoj slici države daje izjavu o jesenskoj kolekciji, pa onda vijest kako je poskupio benzin, bezbrižne izjave prvog potpredsjednika, podnevne kave na kojima se olajava, mrzi sebe i čitav svijet, i onda se odnekuda pojavi majmun koji izjavljuje da se za putovanja živi, i da je sve ono prije i poslije njih obično životarenje, ma hajde molim te, kakvo je to preseravanje, taj Šalković je odavno ishlapio, koga više zanimaju on i ta njegova putovanja, kao da su bitna.

imam 24 godine i prosle godine sam saznala da imam urodjenu aritmiju,,, to me je sokiralo i otad uopste nezivim, neizlazim vani, stalno placem i bojim se da cu iznenada umrijeti,, sada imam konstantne vrtoglavice, osjecaj slabosti, teske noge i tesko hodam,, u glavi enki pritisak,, imam i ceste napade panike kad stvarno mislim da umirem,, neznam sta da radim,, sa 24 godine mi je zivot upropasten i nevidim dalje,,,, dali su ove svakodnevne vrtoglavice rezultat anksioznosti ili pak aritmije koja ukljucuje povremeni napad tahikardije i ceste preskoke srca

sacu ispast picka, al danas sam cito u jutarnjem kako su dobili stakora ili misa iz dvije jajne stanice ciji su nositelji zene tako da muskarac u buducnosti sto se tice rasplodnosti nece biti potreban, vec ce zena jebat zenu i imat ce djecu... oma sam otvorijo ribara nebili nazdravijo tome jer uvijek mi je islo nakurac to drljanje po zeni i pomislijo sam kako je tu kraj nasim mukama te cemo se moci posvetit istinski ribaru I ondak dodje Blues onako pametan i lep i kaze: " Sad nas vise zene nece trebat pa cemo izumrt posto ce se moci jebavat medjusobno i imat djecu " E... tu se ja zamislim i pomislim kako sam ja taj posljednji mohikanac i jos nas par miljardi i dodje mi tesko... skoro sam zaplako... muskarci ce izumrt... bijo sam skroz razjeban i tuzan i otrco sam u vece i pito kolko kosta kad unutra placem?

A potom je pred krcatim Jelačić-placem upitao: - Da li smo nacisti ili domoljubi?

Veliki sam emotivac oduvijek, svi govore da sam i previse osjecajna, ali ja drukcije ne znam.. sitnice me povrijede, sitnice me obraduju.. nasi razgovori me i rasplacu i razvesele.. jucer nisam znala da li da placem od srece sto se javio i sto sam napokon shvatila neke stvari, ili da se smijem svojoj gluposti.. kako sam uopce mogla i pomisliti bilo sto drukcije?

D ali da placem ili da se smijem?

Ma, ne placem, mili, to se samo prasina kovitla u nostalgicnoj dusi za parkovima nasega grada, po kojima jos uvijek kao duhovi setamo u snovima nasim cekajuci jutro nad Igmanom da zarudi, ili prve zrake sunca na Bembasi...

S Jelačić placem je jedno vrijeme bilo malo gnjavaže jer se zvao Trg Republike, pa je bilo neizvedivo zvati ga Trg Republike plac.

hej ljudi... ma od kad je prekinuo samnom zbunjena sam, a od sinoc jos vise.ja ne znam zasto on to meni radi ako ne zeli biti samnom vise.. glavnom-sinoc mi je poceo pisati neke poruke i rekao da ga nazovem ako mi je jos na vip friendsu.. nije bio pa sam ga sa kucnog nazvala na kucni i pricali smo duuugo.. opet me zvao mala, bebo, LJUBAVI i svim tim nadimcima kao da smo zajedno.. kao prije.. nekoliko puta mi je rekao i VOLIM TE i sto bi ja sad trebala misliti.. on ide u ameriku na 2 mjeseca, kaze da me zeli vidjeti prije toga, kaze da sam mu nedostajala, da nije bio s nijednom od kad smo prekinuli, da ne prihvacam prekid zdravo za gotovo, i kad sam ga pitala hocemo opet biti zajedno kad se vrati rekao je DA, pitam ga OBECAVAS, a on odgovori NE MOGU NISTA OBECATI.. zasto mi je probudio sve one osjecaje ako ne zeli nista samnom, ja imam decka s kojm sam se trebala sinoc naci, ali nisam, rekla sam mu da ne mogu samo da bi pricala sa goranom.. totalno sam zbunjena.. rekao je da cemo se cuti opet veceras.. volim ga i ne zelim to odbiti.. zelim da sve bude kao prije.. na pocetku nase veze... ali nisam sigurna da bi mi se zelja mogla ostvariti.. ne znam sto da mislim nakon svega ovog.. prij nego sto me nazvao odnosno prije nego sto mi je on navece poceo pisati poruke ja sam mu poslala da mi kaze gdje i kad da se nadjemo da si vratimo sto trebamo vratiti i da prekinem s njim svaku vezu zauvijek.. i onda se navece dogodi taj poziv, ta prica.. te njezne rijeci.. ljudi pomozite mi molim vas.. ja vise ne znam sto da mislim.. sto da radim.. totalno sam zbunjena, sretna, tuzna, zabrinuta.. jednostavno mi dodje da placem.. malo sam ga zaboravila i dogodi se to sto se dogodilo sinoc.. uzas.. vise jednostavno ne znam sto bi.. volim ga, s nim mogu otvoreo pricati, ali ne znam sto da ga pitam.. kako d provjerim sto zapravo zeli od mene..

Ja u sebi gorko placem, u svojoj unutrasnjosti se koprcam i batrgam ko skusa ulovljena u mrezu.

Ne, ne placem, mili, samo se sjetih Aleje, Katusa i Vilsonovog, prodjoh Vrelom, Carsijom i Bistrikom trazeci nas tamo zagrljene, jer mozda, eto, i tvoja dusa se tu po gradu sece trazeci me premrzlu od hladnoce.

Ma, ne placem nikada, ljubavi, ali evo, opet kisa pada po prozorima nasim i njene kapi skladaju najnjeznije sonate a svaka nota je tek samo djelic nasega, jednoga od cari, rodnoga nam grada...

Ne, nisam u depresiji, ne placem za nekom zenskom, nisam tuzna, nego jednostavno...

Citam danas u novinama sto svecenici savjetuju zenama koje trpe nasilje svojih muzeva i ne znam da li da placem ili se smijem.

Praznina... bas interesantan " osecaj ", ne znam kako da ga oslovim kada je tako neuhvatljiv, neopisiv... svejedno mi je... misli prolaze, ali ovaj put me ne doticu... situacije se desavajau, ali ja sam po strani... svedocim..... neverovatno...... dogadja se...... kako to samo tako odjednom bez najave..... bez truda.... bez ikakvog razloga... i sve je tu... imala sam predstavu o tome, ali sad kada mi se to desava uopste tome ne slici, a znam da jeste...... sigurna sam..... srecna bez nekog posebnog razloga.... obitavajuci u tisini...... zaista se vise ne pitam..... iskreno...... a i ne trazim odgovore...... sama sam, ali nije mi tesko..... ako pozelim da budem dualnost, jesam, nije ni to problem, nista zapravo nije problem, sve jeste i sve je prolaznog karaktera... ne ocekujem... desava se... dobro; lose; tuga; sreca; bes; radost; harmonija.... i sve prolazi... jedino sto ostaje je srediste, nasa prava priroda ono sto jesmo... znam... to je... da li sam naprosto nista, ili uzimam da delam nesto nebitno, to je karma, treba odraditi, izabrati najbolje resenje, ako sam u meditaciji jesam, nicim izazvanoj, samoj nadosloj od sebe... spontanost... iskrenost iz sustine bica... vratiti se sebi, sad znam sta to znaci..... placem... suze same teku nicim izazvane... samskare se oslabadjaju... dobra... losa karma... sve tece... prolazi.... nebitno.... ja sam, jer naprosto dualnost sam samim svojim postajanjem.... nisam...... u meditaciji sam... zapravo meditacija sam... svesna.. svega.. uma... sebe..... nistavila...... ali, sve ako dodje samo od sebe... nema zurbe........ tisina........... sama....... i na kraju... potpunost... naizmenicnost.... prouzrokovana nedostatkom celovitosti... tada, Ti si tu... srodna dusa... karika koja nedostaje........ ljubav........ volim, zaboravljam na sebe, a zatim svako svojim putem...... kojim se redje ide.......... volim vas....:)

Doduse, placem i ja, ali vise od bijesa sto sam dozvolila da me zateknu nespremnu.

Potom se ceka da ministarstvo odobri donaciju, jedna injekcija pegasysa je 500 km dobro ga podnosim fizicki ali mi je psiha postala labilna i cesto padam u depresiju i placem zbog sitnica.

Dodje mi da placem i da se samoubijem od jada.

Uzalud se jos nadam, zbog tebe jos placem, sa suzama se nas prisjecam, vise se ne prepoznajem.

Joj ne znam, najbolje da se pozdravimo pa nek se on javi da ne misli da ga forsiram.. Pozdrave se oni... Drugi dan ona ceka poruku, poruke nema, a mozda danas nesto radi pa se ne moze javiti, javit ce se sutra sigurno.... ali on se ne javlja uopce, proslo je vec sedam dana.. joj svi su muskarci isti, jebemti mater konju sugavi, da ja zbog tebe placem, sad cu izac van i posexat cu se sa prvim koji naidje i onda ga odjebat, jebem im sugavu mater svima.. urrgghhhhh.. Naravno izasla je vani taj dan, izasla je jos stotinu puta od onda medjutim cinjenica da je jos djevica govori dovoljno koliko je izvrsila svoju ' prijetnju ';))))

Kasnije sam zakljucio ako se LastPass srusi i postane nedostupan, a hitno se trebam ulogirati u neki racun, ostaje mi jedino resetiranje lozinke ili da sjednem i placem.

uzasno se osjecam zadnjih dana grozno se odnosim prema svojoj obitelji kakav sam ja to covjek? imam osjecaj kao da im zelim zlo svog ovog svijeta na neki nacin i zasluzuju, ali ja inace nemam naviku odnosit se tako prema njima... cjeli zivot mi je blogo receno katastrofalan sama sebi vec idem na zivce s tim jadanjima svaki dan pokusavam nesto ucinit sa svojim zivotom, a opet vidim da se nekako ne trgam previse od toga da mi bude bolje danonocno slusam depresivne pjesme, placem i govorim si da ovo nije za istaČ, da ne zasluzujem biti ovdje, da ne volim roditelje i sestru pogotovo stalno ih pokusavam naljutut, nazivcirat ali oni uopce ne reagiraju na nista kad dodjem doma samo pitaju kako je bilo u skoli, ja im kazem da sam imala praksu, naravno, samo kimnu glavom ne znam... stvarno se previse jadam pokusavam se ne jadati, ali... to je ocito jedino dobro sto ovako lijepo srcim i smislim u glavi pa zapravo to i jeino imam u svojoj glavi svoje jade ne mogu pisati kako mi je bilo u skoli zato sto su praznici (izmedju ostalog), ne mogu pisati kako mi je bilo vani na nekom koncertu zato sto nemam prijatelje i nejdem van (znam, jadna sam)... vise sam prestala brojat kolko sam puta pomisljala na samoubojstva.. ne znam kako nekome moze biti dobro u zivotu ako nema ono najvaznije, onaj drugi dio sebe-prijatelja u jednom djelu sebe krvim za to, ali opet i cijela moja obitelj je kriva zato sto sam posatala takva kakva jesam.. postala zanemarivanje jos u ranom djetinstvu da to je to moj bratic i moja sestra su nekako najdraza, i najljepsa i najmilija djecica koju imaju naravno, sestra je najsatrija, svi je vole, ovo-ono... onda sam ja dosla.. bilo je 5 minuta slave.. bla bla bla... onda je doso bratic.. najmanji je bio (i ostao) pa je sav neki umiljati... kad je sister krenula u skolu, svi su bili ponosni na nju, kako je vec velika curica, tada je i bratic krenuo u skolu, pa i on bio u cntru paznje... a ja ono, ko i uvijek, u sredini... vec tradicionalnoj - nevidljivoj sredini -.. i tako sam se s vremena na vrjeme navikla na to da sam uvijek bila ja ta koja je stajala sa strane. (nastavak slijedi...)

No nema veze, ja sam living doll, ja ne placem, ne nikako.

Nadalje, u Hajduku su svjesni da se spor oko vlasništva nad Starim placem, na koji se Hajduk uknjižio, neće okončati povoljno za klub.

Mislim da je sada presudni moment da se bez primjese farizejstva, u svoje ime i u ime nekolicine svojih suradnika iz Upravnog i Nadzornog odbora Hajduka, s kojima sam obavio detaljne konzultacije izjasnim o sljedećem: 1. Stari plac je poklon Hajduku skromnih splitskih težaka, uvjerenih da time viziraju njegovu budućnost; 2. Prethodni saziv splitskog Gradskog vijeća nije osporio Hajduku pravo vlasništva nad Starim placem i time su verificirane sve daljnje procedure: pravne, fizičke, idejne...; 3. Na minuloj Skupštini Hajduka, sva legitimna tijela kluba su jasno i bez iznimke potvrdila da u tom kontekstu smatraju Stari plac Hajdukovim vlasništvom; 4. Skupština je također pripremila dopunu Statuta kluba, čime bi se onemogućila bilo kakva odluka vezana za Stari plac bez odluke te iste Skupštine; Sada se odjednom pojavljuju maglene i čudno heterogene izjave gradskih čelnika, koje za budućnost Hajduka mogu imati nesagledive posljedice.

Dakle, ukoliko Grad i dalje bude osporavao pravo vlasništva Hajduka nad Starim placem, te ako ne donese odluku u jednom kraćem roku kojom bi se jasno distancirao od bilo kakvih ambicija da ugrozi pravo vlasništva Hajduka, onda ja i moji suradnici ne vidimo dugoročno rješenje, a u tom slučaju ne preostaje drugo nego da ponudimo ostavku.

evo cudo jedno bozije, nisam jedina.... nevjerovatno citam i mislim se jeli moguce da sam negdje sve to ispisala i zaboravila da sam objavila:) al nisam to ja, ima jos netko s istim problemom.jako je tesko jer to je borba iz dana u dan, uzasno se osjecam vecinu vremena kad sam sama jer kao da decko s kojim sam to ne zasluzuje jer uvijek mi je pruzao samo lijepe trenutke i razumjevanje ali boze moj, ko mi moze mog jedinog zamjeniti niko ne znam sto je to, dar ili prokletstvo i dali je moguce da nikad necu biti sretna jer koliko god se trudila na povrsinu izade moja ljubav koja nikad ne blijedi samo se vrati u jacem stisku u grudima, nekad placem toliko da ne znam dali cu ikad stati.. onda proed pa se smirim i umirim tako sto ga nazovem i cujem mu glas... nakon toga dode realnost i saznam ponovo da je ovo sto imam blizu jedino sto imam zapravo, onaj na telefonu koji se preselio i koji je meni zabranjen tj ja njemu,..... on je moj san i to neostvareni.. al ne ide iz glave.. sve sto imam je zavaravanje da mogu ipak biti sretna s drugim koji mi pruza svo zadovoljstvo koje on moze.. malo vrijeme ide oko zavaravanja i u to vrijeme pase ali opet ide zacarani krug.. bojim se da ce mi se to sve obiti jako o glavu a opet ne razumijem jesam li uopce ja kriva za to, osjecam se vise kao zrtva nesretne sudbine nego kao neka koza koja volii bivseg a ne sadasnjeg... to mi nekako ne zvuci kao istina jer ja prema sadasnjem imam neko respekt i divno prijateljstvo, puno mi je pruzio ruku i to nikad nebi mogla zaboraviti, osjecam i prema njemu dakle nesto.i zelim to uzvratiti, pa nisam koza nisam odvratna koja mu nesto radi iza leda nego ne mogu ni sebi pomoci a kamoli odmoci nekom drugom.. ja sam samo to sto jesam i pokusavam se izvuci iz tog kruga, zato molim te ako razgovaramo vise mozda i dodemo do zajednickog zakljucka sto u toj situaciji uciniti a ne da jedni druge osudujemo pogotovo ako nismo nikad u takvoj situaciji bili ne znas dok ne prodes.takav je zivot... god help us: /

to mi je kazna sto sam u utorak napravila nesto na zboru, sto mozda nisam mogla. naime, ne priznajem poraz. nema sanse. nema veze sto dolazi Taize (dapace, mislim da ce ima biti drago da ih docekamo nasim bozicnim pjesmama), nema veze sto svi kazu, ja cu napraviti Bozicni koncert zbora mladih Bijeli San ali nije moglo ici onako kako sam si zamislila, nego sam morala napraviti selekciju pjevaca. sto je naravno rezultiralo scenom i placem, a potpuno nepotrebno jer se radi samo o polsatnom koncertu nakon mise na Bozic. i pored toga, mislim da su i one koje pjevaju pozalile jer sam ih jucer mucila do pol 12 navecer dok nismo zgotovile pjesmu. ali ipak sam bila uzasno potresena i tuzna. jos kad me velecasni ne bi namjerno sikanirao (ocito mu ne pasem jer radim po svom, a on npr. nije za taj koncert, iako me prvo forsirao), bilo bi mi lakse. ali i ovako imam potporu nekih ljudi, pa je izdrzljivo.