Ne ulazeći u usporedbu Platonovog i današnjeg vremena, njegovih ideja i zapažanja činjenica je kako ovaj filozof ni od čega nije toliko strepio koliko od toga da nerazumni ljudi upravljaju državom i odlučuju o važnim stvarima, zahtijevajući da se budući državnici obvežu zakonom kako će se ponajviše baviti onim obrazovanjem koje će ih osposobiti da u najvećoj mjeri, znalački postavljaju pitanja i da na njih odgovaraju.

Pođoh prema polici s knjigama s namjerom da pronađem Platonovog Fedona.

Nastanak elemenata znakovit je dio i Platonovog Timaeusa, koji temi pristupa sa matematskog aspekta, a za alkemičare kasne antike pod značajnim utjecajem neo-platonizma, gnostike i krščanstva, navodi pripisani Hermesu Trismegistosu, bili su podjednako značajni.

Platon je pomogao u početku (poput metadona), ali nakon toliko godina nečitanja, ponovno listanje Platonovog trilera u vama je opet probudilo stare strasti.

Priliku za filozofiranje nema svatko no djeca i mladi u OŠ Žakanje su je imali na radionici " Drugačiji kao i ja " koju je u njihovoj školi održala voditeljica Projekta Stohrenschule prof. Marie-Elise Zovko i volonteri Platonovog društva u Zagrebu.

Iz ovog kratkog i usputnog dijelića Platonovog dijaloga ipak možemo naučiti.

Taj najmutniji smisao filozofske utjehe u izrazu poteškoće, pokazuje da je žena nevidljivi reprezentant svih teškoće; ona djeluje već od Platonovog Sokrata da bi kod jadnog Nietzschea konačno izašla na vidjelo - kao teška falusna majka, podla sestra ili, još gore, kao slobodoumna intelektualka (u liku Lou Salomé) ili pak kao naobražena prosječna djevojka, oduševljena njegovom filozofijom, s kojom dolazi konačni poraz: ona ne želi postati filozofova zaručnica nego hoće samu filozofiju.

Vidim kako iskre zvjezde sa Platonovog neba, osluškujem muziku Pitagorinih sfera, smiješe mi se Demokritovi atomi, ćutim snagu ognja koja dokazuje istinitost Heraklitovog sna o postanku ovoga ovdje i ovoga sada.

Proklo je u svom komentaru Platonovog Parmenida rekao da je Zenon pronašao " [... ] ne manje od četrdeset argumenata koji pokazuju kontradikcije [... ] " (st. 29)

Samo malo; da li govorimo o Atlantidi iz Platonovog Timeja, koju je on izmislio kao mit da bi ilustrirao svoje političke teorije; tj. da li govorimo nalasku " dokaza o postojanju " gradu koji je jednako stvaran kao Gotham City iz Batmana (dakle, nepostojeći grad, ali inspiriran stvarnim mjestima) ili je ovdje riječ o nečem drugom?

Korijeni Platonovog idealizma mogu se pronaći kod pitagorejskog razlikovanja pojavnih stvari i brojeva kao nečeg pojmovnog, te kod Sokratovog shvaćanja pojma kao onog općeg.

Iskre zvjezde sa Platonovog neba, osluškujem muziku Pitagorinih sfera, smiješe mi se Demokritovi atomi, a bujica života neumorno teče kroz plamene jezike moga postojanja i dokazuje Heraklitov san.

Što se tiče ' ' statičkog geometrijskog oblika stvari ' ' evo nešto iz Platonovog Kratila (jučer sam ga opet čitao pa mi je svjež, a mogu navesti stranice i stranice toga):

Ovakvo tumačenje Platonovog odnosa prema umjetnosti, premda učestalo, ipak je upitno.

Na osnovu dvadesetak stranica Platonovog zapisa o Atlantidi, do sada je objavljeno 25000 radova o najvećoj katastrofi koja je pogodila našu planetu.

Datum katastrofe Muck je izračunao tako što je pošao od Platonovog podatka, po kojem je Atlantida potonula prije 8500 godina.

U predgovoru Platonovog djela Protagora, Mihailo Đurić kaže:

Da taj ideal ne postoji, ljepota ne bi bila posvuda kao trag božanstva i mi ne bi kroz grijeh i roptanje toga mrkog i purpurnog Cvijeća osjećali vječne harmonije svijeta Platonovog i Danteovog.

Derrida, nadovezujući se na hajdegerijansku liniju destrukcije metafizike, svojom dekonstrukcijom izvršiti radikalan udar na binaran način razmišljanja, prepoznajući da, recimo, kao ša na posljednje dvije strane Platonovog Parmenida on mladom Aristotelu (ne filozofu) dokazuje kako bitak jest, a nebitak nije i nikako može biti - znači postoji jedino u negativnoj određenosti spram bitka koji uvijek ima povlašten pristup značenju - na isti način postoji tendencija unutar onog ša vidi čitavom dosadašnjom metafizikom da jednome pojmu binarne opozicije da privilegiju nad onime drugim, smatrajući tog prvog onime ša posjeduje povlašteni pristup punini značenja (onoj platonovskoj ideji, mogli bismo reći).

Svaki odgovor je točan ako je argumentiran i potkrijepljen primjerima iz originalnog Platonovog teksta.

Sjećam se jednog Platonovog dijaloga u kojem se raspravlja o pismu i nastanku pisanja, gdje se Platon prilično žestoko obrušava na izum pisma jer smatra kako će ljudi sve manje koristiti memoriju (pa i um).

Najčešće se smatra da su Kategorije ranije djelo, kad se pokušavao osloboditi Platonovog utjecaja, a nauk iz Metafizike λ kasniji i razrađeniji (a i bliži Platonu, povratak na izvor:)).

Čitajući Platonovog Protagoru, pronašao sam svoju ulaznu točku: s mitom o Prometeju, koji nadilazi izvorni nedostatak ljudi, Epitemejevu glupost, dajući im vatru, to jest tehniku ukradenu bogovima, vidio sam mogućnost da okrenem Platona protiv njega samog, tehnika koja poput pharmakona (koji je i lijek i otrov) pojavljuje kao samo postojanje smrtnika.

Predsjednica je Platonovog društva u Zagrebu.

Icke sebe predstavlja kao nekoga koji se uzima za ozbiljno, kao i ono što piše i prodaje spomenuti Platona u tom kontekstu je čisto prostituiranje Platonovog imena.

Profesorica nam je pročitala Usporedbu sa spiljom iz Platonovog djela Država i pitala koji je naš prvi dojam na pročitano, a moja prva pomisao je bila da je sve to mogao i jednostavnije reći i da je poprilično zakomplicirao.

U priči o Atlantidi sve se ustvari vrti oko Platonovog zapisa i promjeni klime s posljedicama krajem kvartara tj. početkom novog doba.

Iako raniji stadiji Platonove epistemologije doista predstavljaju oblike čistog epistemološkog učenja, konačni stadij iste neminovno uključuje poznavanje Platonovog objektivnog idealizma, jer bi bez poznavanja iste razumijevanje posljednjeg stadija njegovog epistemološkog učenja bilo gotovo nemoguće.

Na toj gozbi, nalik na atinsku iz istoimenog Platonovog spisa, govori se o Istoku i Zapadu, o odnosima, sličnostima, razlikama i ustanovljava se ni prvi ni poslednji put u istoriji, iako neponovljivo književno uverljivo, da su razlike večne i nepremostive, ali da postoje upravo zbog nas i zarad nas, da bismo ih identifikovali i lakše o njima razmišljali i da bismo mogli s ponosom da govorimo o sebi kao o istočnjacima ili zapadnjacima.

A još od Platonovog učenja o idejama, mi znamo da je ovaj svijet samo odraz idealnih formi.