U razdoblju neogena, a posebno pleistocena došlo je do snažnog širenja velikog broja vrsta surlaša na sve kontinente osim Australije.

Američki lav je bio endemičan u Sjevernoj Americi tijekom pleistocena.

Obitavanje risa od Pleistocena na prostoru današnje Hrvatske potvrđuje fosilni ostatak gornjeg očnjaka odraslog risa, pronađen u Velikoj pećini, špilji na Ravnoj gori.

Obogatio je svjetsku znanost radovima o spiljskim naslagama Vindije, Velike Pećina na Ravnoj gori, o pojavama ledenih klinova, krioturbaciji, razvitku riječnih terasa i dr. Najveći broj radova posvetio je faunama fosilnih sisavaca pleistocena, njihovoj rasprostranjenosti, migracijama i vrstama u geološkoj povijesti.

Dosadašnja istraživanja dovela su do niza spoznaja pa je tako jasno da je spilja Lokvarka nastala u jurskim vapnencima i dolomitima srednje jure i to korozivnim djelovanjem vode duž pukotine u smjeru jugozapada u doba diluvija (pleistocena), odnosno perioda izmjene ledenih doba na Zemlji, koji je započeo prije oko 2 milijuna godina, a završio prije oko 100 000 godina.

Isto tako bavi se fenomenima potopljenog krša (plimskim potkapinama, potopljenim speleotemima, sedimentacijom u krškim estuarijima), čime je omogućeno preciznije datiranje eustatičkih promjena tijekom pleistocena i holocena.

Ispod ovih slojeva su starije naslage koje su nastale za vrijeme posljednjeg ledenog doba, tijekom gornjeg pleistocena (započelo prije 150 tisuća godina, a završilo prije oko 10 tisuća).

Na temelju toga se može reći da su rane ljudske skupine sigurno živjele oko zaljevskog bazena tijekom kasnog Pleistocena.

Smatra se da je ovaj gušter bio apex predator te da nije imao prirodnih neprijatelja iako je dijelio barem dio svog životnog prostora s marsupialnim lavom (Thylacoleo carnifex), velikim karnivornim tobolčarem koji je također živio u Australiji tijekom pleistocena i za kojeg je poznato da je lovio velike životinje.

Ovaj geolokalitet predstavlja kvartarni praporni ili lesni profil kojeg je prvi detaljno opisao dr. sc. Dragutin Gorjanović-Kramberger (utemeljitelj Hrvatskog geološkog instituta), a predstavlja geokronološki zapis klimatskih promjena koje su se zbivale krajem Pleistocena, odnosno posljednjih 150 000 godina.

Do tog trenutka sam mislio kako smo sudjelovali u velikom otkriću pronalaska ostataka životinja iz pleistocena ali, pronalazak ljudske lubanje je bio nešto posebno.

Od Velike Britanije otok je odvojen prije 11.000 godina, topljenjem leda i snijega na prijelazu iz pleistocena u holocen, te potapljanjem obala zbog uzdizanja mora.

Ona je prema prvim geološkim istraživanjima stara i do 200 milijuna godina, a njih su u razdoblju pleistocena za svoje nastambe često koristile razne životinje, poput spiljskog medvjeda, spiljske pantere i sl.

Najvećim svojim dijelom čini je mlađa pleistocena terasa.

Imamo i artefakt za koji možemo reći da pomiče dobnu granicu naseljavanja otoka Ugljana u kraj starijeg kamenog doba, pleistocena, i epigravetiensko kulturno razdoblje, negdje između deset i trinaest tisuća godina prije Krista, koji se ujedno i podudara sa starošću nalaza iz spilje Vlakno na Dugom otoku, kazao je prof. Vidović ustvrdivši da se iz svega što je proteklih dvadesetak godina pronađeno na otoku može nedvojbeno utvrditi da na Ugljanu postoje neolitski tragovi te da se dobna granica naseljavanja treba pomaknuti u starije kameno doba.

Saznali smo osnovne podatke o spilji: nastala je tijekom pleistocena; ukupna duljina do sada istrazenih kanala iznosi 7128 metara, a duzina glavnog kanala 2622 metara.

Najnapredniji među njima bio je Homo habilis, koji se javlja na početku pleistocena.

Nežidersko jezero nastalo je u vrijeme pleistocena prije nekoliko milijuna godina, vjerojatno kao posljedica tektonskih subsidencija.

Nakon pleistocena nastupio je holocen u kojem živimo još danas.

Ljudima najbliži bili su hominidi Australopithecinae koji su živjeli već u neogenu, a izumrli na početku pleistocena.

U pliocenskom razdoblju prije 5,6 milijuna godina pa do pleistocena (1,5 milijuna godina) na području Slavonije živjeli su, a potom se taložili puževi, školjkaši i mnogobrojne vrste roda Viviparus.

Najveći dio Danske (oko 70 %) nalazi se na poluotoku Jyllandu prostranoj, blago valovitoj ravnici oblikovanoj radom ledenjaka u doba pleistocena te na brojnim otocima (više od 400) među kojima se veličinom izdvajaju Fyn i Sjælland.

Tijekom starijeg Pleistocena je zbog velike geografske rasprostranjenosti vrste Lynx issiodorensis došlo do postupne specijacije, te se iz te vrste u Sjevernoj Americi razvio do danas preživjeli crveni ris (Lynx rufus, Schreber 1777) i izumrla vrsta Lynx issiodorensis kurteni.

Tijekom mlađeg Pleistocena euroazijski ris proširio se u Europu gdje je na većini područja, osim na Pirinejskom poluotoku, istisnuo iberijskog risa.

Euroazijski ris se tijekom mlađeg Pleistocena proširio i u Sjevernu Ameriku, gdje se iz njega razvio kanadski ris (Lynx canadensis, Kerr 1792).

Laponci su mješavina Skandinavaca i naknadno pristiglih ugrofinskih populacija iz Sibira, dok je većina hrvatskih predaka prisutna na području RH i BiH još od pleistocena.

Uz staropaleolitičke nabrane planinske lance i masive, krajem pleistocena formirane su i aktualne sredozemne otočne skupine što je za posljedicu imalo stvaranje plovnih kanala.

Iako je pojavljivanje prvih grupa ljudskih naseljenika još uvijek nejasno i u stvari neznamo od kuda su ti prvi stanovnici došli, prema Philipu Smithu, poznatom kanadskom arheologu koji je također sudjelovao u iskapanju povjesnog područja Gandž Dare, u Hersinu, jednom od prvih predpovjesnih sela Irana:... čini se prirodnim pretpostaviti da su se tijekom Pleistocena, otprilike prije milijun godina, različite ljudske zajednice preselile iz Afrike u različite regije Europe i Zapadne azije, te konačno u Mezopotamiju i Iran, donoseći sa sobom njihovo specifično kameno oruđe.

U nekoliko posljednjih godina istraživaci su iskapajući naslage na dubini većoj od 6 metara ustanovili naslage iz kraja pleistocena, odnosno otkrili su da je Vela spila prvo (i jedino) nalazište iz razdoblja starijeg kamenog doba južno i istočno od Splita i jedno od samo nekoliko sličnih lokaliteta u Hrvatskoj.

Za antarkotomsku analizu pripremljen je veći broj uzoraka ugljena i oni bi trebali nadopuniti sliku biljnog svijeta s kraja pleistocena i početka holocena.