Ovo pravilo potvrđuje Pravopisni priručnik Novog Libera [ 2 ] i drugi pravopisi, osim Hrvatskog pravopisa Babića, Finke i Moguša, [ 3 ] čije rješenje djeluje nezgrapno.

Svi su pravopisi složni da se Sveti Otac uvijek piše vekim slovima; a tako i obraćanje sa Svetosti i Vaša Svetosti.

Osim toga, svi pravopisi imaju i dubleta.

Zahvaljujući povijesnim i jezikoslovnim specifičnostima u kojima se u protekla dva i pol stoljeća odvija hrvatska standardizacija, pravopisi i njihovi autori najbolji su oprimjeritelji naslovne sintagme ovoga temata: »križa na jeziku«.

Stoga je važno da udžbenici, priručnici, rječnici i pravopisi koji ulaze u škole budu jezičnonormativno uređeni, usklađeni i neproturječni.

Vode se smijesne bitke oko toga kako pisati: " ne cu " ili " necu ", " greska " ili " grjeska "... a pravopisi im nastaju " u kucnoj radinosti " i onda se prepusta uciteljima da biraju...

O pitanjima novoga Pravopisa očitovala se i Diana Zalar u ime Katedre za hrvatski jezik, književnost, scensku i medijsku kulturu Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, napomenuvši da bi se u tekstu pravopisa trebalo smanjiti neočekivano velik broj iznimaka i dvostrukosti u očitom pokušaju da se ' pomire aktualni pravopisi kao i tradicijsko načelo te načelo potvrđenosti u praksi '.

To se u srbiji kaže " promašio ceo fudbal " A ova ivani, Oprosti i ti ali kakve veze imaju ti zarezi i pravopisi i ostalo.

Autori su trebali izabrati između rendgena i rentgena, dakle između d i t, u čem su prethodni pravopisi dvojili, a nipošto uvoditi treći tako fonologiziran lik pravdajući to nepostojanjem slijeda ndg u hrvatskome jeziku.

Proces opiranja jotaciji uočuje se i danas u govoru školovanih ljudi i u onim primjerima koje pravopisi već desetljećima propisuju s jotiranim likovima poput lebđenja ili vrćenja.

Učenički se fond sastoji od lektire te knjiga za slobodno čitanje prikladne učeničkoj dobi i referentne ili priručne zbirke koja služi za rješavanje zadataka istraživačkog tipa te pisanje referata, a čine ju enciklopedije, leksikoni, rječnici, atlasi, monografije te razni priručnici kao što su pravopisi, gramatike i sl.

Navedeni pravopisi pišu: fotoklub, videozapis, ali bruto-prihod, neto-iznos.

Tako Njujorčanin i njujorški od New York, Lajpcižanin i lajpciški od Leipzig. Takvo je rješenje u našoj radnoj inačici Hrvatskoga pravopisa, dok pravopisi Stjepana Babića i Milana Moguša (2010.) te Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša (2008.) imaju samo newyorški i leipziški.

Poslije toga bi svi pravopisi, gramatike i rijecnici koji su izasli prije i koji ce izici poslije - a nisu u skladu sa tim dogovorenim standardom - trebali biti neobvezujuci, i izbaceni iz skolske upotrebe.

Jednoj pripadaju svi pravopisi autora B.

Moguša, a drugoj pravopisi kojima su autori Vladimir Anić i Josip Silić te Lada Badurina, Ivan Marković i Krešimir Mićanović.

A pravopisi su nam i zato predebeli, a mnoga jatovska pitanja nisu riješena.

Naši pravopisi općenito pate od previše (često arbitrarnih) pravila, koja onda imaju cijeli niz iznimaka.

U najopsežnijoj monografiji o hrvatskim pravopisima i metodologiji njihove izrade, Lada Badurina postavlja simptom zlosretne sudbine hrvatskih pravopisa: »Pojavljivali su se uvijek u prijelomnim trenucima, pa su nerijetko bivali obilježenima vremenom i prilikama u kojima su nasta jali.« Pravopisi su u Hrvatskoj uvijek bili ne samo jezični propis, nego i manifestacija društvene snage koja ih je propisivala ili odbacivala.

Tako su pravopisi vrednovani kao društveni, a ne isključivo jezikoslovni projekti.

Pravopisi se uređuju prema raznim načelima.

Najzanimljivija su i najvažnija ona četvrta, a prema njima se onda i klasificiraju pravopisi pojedinih jezika.

Pravopisi konkretnih jezika gotovo nikada nisu uređeni po samo jednome takvu načelu, ali jedno uvijek prevladava i onda pojedini pravopis nazivamo po tome temeljnom načelu.

Tako primjerice na slavenskome jugu u slovenskom i bugarskom jeziku prevladava morfonološko načelo, pa njihove pravopise nazivamo morfonološkima, a u hrvatskom, srpskom, makedonskom i crnogorskom prevladava fonološko načelo, pa su njihovi odgovarajući pravopisi fonološki.

Teško je opisati jedinstveno zadovoljstvo koje čovjek ima kada nađe da se svi naši pravopisi u nečemu slažu, a i Babić itd., i Anić-Silić, i Pravopis Matice hrvatske slažu se u tome da kod kineskih vlastitih imena (imena ljudi, geogr. imena) koristimo pinyin, jednako kao što pišemo New York ili The Beatles.

Kakva je to čarobna moć da mogu tekstualni dio skratiti na pedesetak stranica što drugi pravopisi imaju na 200, 300 pa i više.

Jedni pravopisi kažu jedno, a drugi drugo.

Nakon Preporoda natječu se i smjenjuju razni pravopisi uređeni prema morfonološkome načelu, vladajućem u slavenskim jezicima (Zagrebačka i druge škole).

Ti su pravopisi usklađeni sa zaključcima Vijeća za normu, kojemu su predsjedali akad. R.

Srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik je umjetna tvorevina koja nikad u povijesti nije postojala kao zaseban jezik vec je stvorena za vrijeme prvog bujanja jugoslavenstva u 19. stoljecu. u SFRJ taj jezik nije postojao i nije se koristio kao sluzbeni jezik, vec je to svugdje bio hrvatski jezik (u hrvatskoj), slovenski u sloveniji, makedonski u makedoniji. jedina zemlja koja je koristila neku varijantu srpsko-hrvatskog je bila BiH, a danas se tamo koristi ili bosnjacki jezik ili srpski (ovisno o entitetu). uopce mi nije jasno kako netko moze, na engleskoj wikipediji pogotovo, govoriti da su to dva ista jezika. niti su nastali u istim uvjetima (hrvati su se pomijesali sa ilirima vec u 7. stoljecu dok su srpska plemena na ova podrucja dosla tek u 8. odnosno 9. stoljecu), niti su se razvijali pod istim uvjetima (utjecaj talijana, austrijanaca i madjara u hrvatskom jeziku, odnosno utjecaj turaka i bugara u srpskom jeziku), niti je ikad postojao pravopis ili rijecnih srpsko-hrvatskoj jezika (uvijek su postojali pravopisi hrvatskog ili srpskog jezika odnosno rijecnici istog, ali ili u ovom slucaju ne znaci isto sto i crtica).