Tih dana uistinu je bio užitak svjedočiti stanovitoj retrospektivi spisateljskog/redateljskog/autorskog rada kazališnog umjetnika koji svojim djelovanjem uranja u aktualnost, koji umjesto seminarističkih obdukcija književnih djela, naspram pustih oaza tobože pravilnih narativnih lucidnosti, suprotno od perfidno agresivnog tekstopisačkog ili redateljskog jada koji u gnijezdu ovog počesto kalkulantskog zanata nese kukavičja jaja netalentiranosti i neutaživog probitka, bira deskripciju jasnog vremenskog i socijalnog konteksta efektnim rollercoaster radnjama blasfemičnih uličnih izraza, žargonizmima, stvarajući izvorne jezične kovanice, pri čemu se doslovno gaji subliterarni leksikon riječi, jer, napokon, Život, a ne apstrakcija, metoda je i atribut kojima Kerekeš barata tijekom izbora, prepričavanja i osobnog opredjeljenja unutar kazališta iza kojeg autorskim potpisom stoji.