U mnogim romanskim jezicima se i naziva Zajedništvo.

To nije samo« prvi dan u tjednu »već je to i« hemera Kyriake »dan Gospodinov (Otk 1, 10), ili u latinskom izričaju« dies Dominica »kasnije samo« Dominica »(od čega u romanskim jezicima ' domenica ', ' dimanche ').

Teško je točno utvrditi u kojem su vremenskom trenutku nastali određeni članovi, kojih nema u klasičnom latinskom, a prisutni su u svim romanskim jezicima.

k vragu... dogovorili se posije 8 da krenemo.. i sada se ovi tusiraju... ja pitam o vremenu a oni kazu i debet je poslije 8... i de ne poludi.. zato ovo i pisem cm: mene nasla pitati... jel papa katolik... jesu li feministice lezbace.. jel betmen transvestit.. tc tc.. ne znam doduse o metaxi mada sam je pio... raki ti je rakija i dosla je sa turcima (koji ko fol ne piju)... inace imas uzo koje ti lici na mastiku... a mastika ti je hm... mastikar ti na nekim romanskim jezicima znaci zvakati... a znas zasto... postoji oblast u grckoj gdje se sa drveta cijedi smola i onda se ona zvace... to zu kao prve zvake bile... ne ono kad ti neko da zvaku.. i te smole ti ustvari daju ukus okusu ili vice versa... i eto uzo... normalno ga pijes sa ledom ako je jaci onda se zove cipuri i ne pijes ga vec ga lokas... sirtako nisam ucio plesati al mozda i znam.. iznenadim se svaki put kad dobijem blekaut... ono kazu mi ti opet plesao... mislim da sam svestrana persona.. pjegava: nisam razumio ovaj dio kod frizera.. ko je komu ti sisao... a htio ja staviti carapu al ti si bila u njoj pa velim necu da se dijete udavi... znas vec kako to ide.. dobro da se sada ne hvalim ovaj treba tanke carape kod mene bi trebale debele...

S druge strane, osnovni latinski vokabular nije imao jednak razvoj u romanskim jezicima, jer su se učeni i vulgarni oblici jedinstvenog latinskog jezika tokom cijele povijesti međusobno znatno razlikovali.

Osim talijanskih i rumunskih heteroklitnih imenica, u ostalim romanskim jezicima nema ni traga imenicama srednjeg roda, ali svi ovi jezici kod zamjenica semantički jasno razlikuju srednji rod (premda bi za neke jezike pravilnije bilo reći neživi rod): fr. celui-ci, celle-ci, ceci, šp. este, esta, esto (= on, ona, ono), tal. gli, le, ci (= mu, joj), port. todo, toda, tudo (= svaki, svaka, svašta).

Takav se postupak razlikuje od prenošenja imena u nekim romanskim jezicima, pa u sjevernotalijanskom i sardskom imamo barabassu (C.

Premda se dvoglas [ au/av ] na početku riječi održavao, u različitim romanskim jezicima zapažamo tendenciju njegove monoftongizacije, sve dok se nije razvio u [ o ], npr. lat. aurum (= zlato), fr. or, tal. oro.

Od početka mi se jezik svidio, sličan je romanskim jezicima, ali opet dovoljno različit da zvuči skroz neobično i novo.

Zato se na kraju knjige posebno obrađuju kontakti hrvatskoga s romanskim jezicima, zatim s turskim i njemačkim jezikom.

Baskijski se stoljećima povlačio pred romanskim jezicima, što se donekle zaustavilo u posljednje vrijeme.

I Skok pretpostavlja predslavensku ilirsku riječ gurma srodnu s predrimskom balma (spilja) u romanskim jezicima.

A skužili i da njihov jezik ima neka veze s romanskim jezicima na zapadu.

Zašto bih rabio riječ koja postoji i u germanskim i u romanskim jezicima a istovremeno imam svoju; vlastitu?

Leksičke promjene utjecale su čak i na temeljne gramatičke čestice i latinske veznike, od kojih je značajan broj, kao posljedica toga, iščezao gotovo bez traga u romanskim jezicima, npr. an (= li), at (= ali), autem (= a, pak), donec (= dok), enim (= naime), ergo (= dakle), etiam (= također), haud (= ne), igitur (= stoga), ita (= tako), nam (= naime), postquam (= pošto), quidem (= čak), quin (= da ne), quoque (= također, i), sed (= ali), vel (= ili) itd. [ 7 ] To naravno ne znači da je vulgarni latinski« izgubio »mogućnost da izrazi vezničke i sintaktičke odnose koji su se izricali pomoću navedenih riječi ni da je osiromašio: te funkcije preuzeli su uglavnom drugi veznici ili su se one izricale opisno.

Ovaj izraz kontrahiran je u zapadnim romanskim jezicima, kako se može vidjeti u sljedećim prijevodima izraza " voljet ću " na suvremene romanske jezike:

Ove glose pokazuju kako su latinske riječi iz 4. st. (kada je Vulgata nastala) zamjenjivane novim leksičkim odrednicama, koje su obično kasnije i prevladale u romanskim jezicima:

Sljedeća tablica pokazuje samoglasničke promjene do kojih je došlo u romanskim jezicima u odnosu na vuglarni latinski:

Prvo, komparativna metoda može uspostaviti vezu između pojedinih oblika u zabilježenim romanskim jezicima te ukazati na razlike u odnosu na klasični latinitet.

Tako je nastala današnja pravilna tvorba priloga u svim romanskim jezicima: jednina ženskog roda pridjeva - mente.

Kao posljedica toga, latinske riječi pira (= kruška) i vēra (= istinita) imale su sličan odraz u romanskim jezicima, osim što se naravno njihovi fonetski principi razlikuju: tal./šp. pera, vera; stfr. poire, voire.

Neki oblici koje Appendix Probi kritizira zapravo su u romanskim jezicima naposljetku prevladali: oricla (= uho), a ne klasični oblik auris, jest izvor iz kojeg je potekla francuska imenica oreille, katalonska orella, španjolska oreja, talijanska orecchio, rumunjska ureche i portugalska orelha.

Gubitak završnih suglasnika doveo je do remećenja kategorije gramatičkog roda u romanskim jezicima.

Slabljenje, a zatim i obezvučenje završnih - s i - m dovelo je do stapanja imenica muškog i srednjeg roda, što se opaža u svim romanskim jezicima.

U navedenim je promjenama ključna bila uloga dinamičkog naglaska, koji je prouzrokovao, s jedne strane, duženje naglašenih samoglasnika i nakon toga njihovo očuvanje u romanskim jezicima, a s druge strane, razvijanje u dva samoglasnika (tj. diftongizaciju) i zatvaranje ili slabljenje nenaglašenih slogova.

U nekim modernim romanskim jezicima, Njemačka i njemačke riječi se baziraju na Alemanima: na španjolskom ime za Njemačku je Alemania, a jezik je Alemán; na portugalskom, Njemačka je Alemanha i jezik alemão; a na francuskom, Alemagne i alemand.

Iako je tek treći po broju govornika među romanskim jezicima (iza španjolskog i portugalskog), francuski jezik (67.838,450 govornika u svijetu) je i dalje, geopolitički gledano, jedan od značajnijih romanskih jezika.

S kraja Rimskog Carstva dogodila se važna promjena koja je proizvela kaos u cijelom dotadašnjem fonetskom sustavu i ostavila traga u svim romanskim jezicima.

Na primjer, lat. imenica manus (= ruka), koja je ženskog roda ali pripada u-deklinaciji u kojoj prevladava muški rod, zadržala je u romanskim jezicima i svoj originalni gramatički rod i svoju morfološku sličnost s imenicama muškog roda: tal. i šp. (la) mano, fr. (la) main, kat. (la) mà, port. (a) mão.

Na primjer, latinsko celum [ kælum ] (= nebo) nalazi se u romanskim jezicima s inicijalnim sibilantom: tal. cielo, [ 4 ] fr. ciel, šp. cielo ' [ 5 ], port. céu, kat. cel.