To je traženje neuobičajenoga kuta gledanja na poznate drame, premještanje radnje u nove vremenske ili prostorne okvire, stilizacija scenskoga pokreta do ruba plesa, odnosno visokoestetizirana dekorativnost prije svega i do te mjere da dominacijom prijeti izvanjskom spektakularnošću zasjeniti temeljne crte drame.

Svoje zadovoljstvo izvedbom pokazali su nizom aplauza unutar izvedbe te dugotrajnim pljeskom na kraju scenskoga kolaža.

Za renesanse pokušavao se riješiti i problem scenskoga prostora, i to ponajprije pozornice i njezine opreme.

Bitni tip scenskoga prostora uvjetovan je klasicističkim dramaturgijskim načelima o jedinstvu mjesta, vremena i radnje, a svodio se na dio kralj. palače u tragediji te građ. sobu u komediji.

Opera je bila bitan segment scenskoga života te je uvjetovala gradnju mnogih i danas reprezentativnih kazališta (1656. Teatro della Pergola u Firenci, 1737. San Carlo u Napulju, 1778. Teatro alla Scala u Milanu, 1792. Fenice u Veneciji).

Antoinea (Théâtre-Libre) i strogo verističko oblikovanje scenskoga prostora pa je, nastojeći stvoriti arhitektonski osmišljeno prizorište, razbio iluzionizam kao stoljetnu tradiciju eur. teatra.

Tairova, koji je započeo čistim konstruktivističkim poimanjem scenskoga prostora.

Naravno, one su bile poticaj, polazište za stvaranje scenskoga materijala kroz kolaboracijski i koautorski proces svih izvođača, a kasnije i kostimografa, glazbenika i oblikovatelja svjetla te scenografa.

Nakon održane smotre dramsko-scenskoga stvaralaštva održan je okrugli stol za sve voditelje/mentore i za učenike - predstavnike literarnoga, novinarskoga i dramsko-scenskoga izraza.

Crteži i makete na koje kasnije tijekom izložbe gledatelj može naići prikazuju detaljne zamisli scenskoga dijela.

U tom kontekstu, premda to zvuči pomalo oksimoronski, nasilje koje proizvode Jasmin Mekić udarajući Juliju lopatom odnosno Anastazija Balaž Lečić (Ivana Župan) koja vilama ubija Juliju, a potom i završni prizor pokopa ispod gomile ugljena ostavljaju dojam savršene ljepote i usklađenosti scenskoga prizora.

Upravo u tome momentu valja tražiti opravdanje Harbonina promišljanja što svoj dramaturški vrhunac doživljava repliciranjem Kralja Edipa postupak kojim se pitanje načela užitka i načela stvarnosti, libidalne energije, potiskivanja i represije, (de) konstruiranja subjekta te Erosa i Thanatosa uzdiže do točke koja razbija bilo kakvu logiku scenskoga diskursa u korist propitivanja identiteta teatra uopće.

Forma scenskoga plesa je, smatram, u vrlo osjetljivu razdoblju pa nam je potrebna potpora filma i ostalih medija koji dopiru do mnogo šire publike, koji imaju veći doseg.

Redateljica Tanja Mandić Rigonat u središte scenskoga propitivanja postavlja čovjekovu rastrojenost, uzrokovanu različitošću represivnih društvenih metoda što svoje korijene i oslonac iznalazi u skrivenim tajnama obiteljskoga života.

Taj mag scenskoga ugođaja sudjelovao je u scenografiji i dizajnu svjetla i u ovoj varaždinskoj predstavi zajedno sa Slavenom Edvinom Botom i Željkom Prstecom.

Stoga, otvorena stranica četverokuta na koncu i dopušta prolaz suvremenoga scenskoga diskursa sa osobitim naglaskom na dekonstruiranju odnosno povlačenju rubnoga komentara u središte pozornosti.

No, upravo ta hladnoća scenskoga izraza, konstantna mentalna igra, propitivanje i pomicanje granica dramskoga teatra, apstrakcija i asocijativnost otkrivaju izrazitu promišljenost redateljskoga diskursa.

Ostaje nam na kraju zaključiti kako riječki HNK Ivana pl. Zajca nakon Frljićeva Turbofolka nastavlja s propitivanjem suvremenoga scenskoga izričaja, čime nedvojbeno ukazuje na svoju jedinstvenost u zemlji te, sada već otvoreno, postavlja pitanje repertoarne (re) organizacije nacionalnih teatara.

Bijaše to bezidejna, statična režija lišena svake inspiracije i smislenog scenskoga govora

Složenost i isprepletenost koreografskih strategija u napetosti je s jednostavnom, čistom i jasnom organizacijom scenskoga prostora, koji se sastoji od velikog projekcijskog platna postavljenog na sredini pozornice, dok je lijevi dio scene paralelno uza zid markiran bijelom trakom na podu po kojoj se kreće plesačica.

Pojavile su se, doduše, i teorijske rasprave koje su najstudioznije raščlanjivale viđeni redateljski postupak, no vjerojatno u premaloj nakladi da bi pozitivno djelovale na produženje scenskoga života predstave.

Upravo taj specifičan pristup klasičnim dramskim tekstovima, promišljenu glumačku igru, ali i osobito zanimanje za scenski prostor pronalazimo kao temeljne odrednice Koršunovasova scenskoga uprizorenja Hamleta (izvedba: OKT Gradsko kazalište Vilnius, Litva) odnosno predstave Onaj koji kaže da, onaj koji kaže ne u režiji Franka Castorfa (izvedba: Volksbühne am Rosa Luxemburg Platz Berlin).

Odbacujući političko-povijesni kontekst (u čemu nalazimo i opravdanje za izbacivanjem uloge Fortinbrasa), Koršunovas u središte scenskoga propitivanja postavlja u prvom redu glumca i čovjeka koji se u ovoj igri ogledala u potpunosti razgolićuje, ukazujući pri tome prvenstveno na potrebu vlastite (re) identifikacije.

Za profesionalne umjetnike i mlade stvaraoce organizirana je majstorska intenzivna radionica scenskoga pokreta i Dramske korporalne mime ' Nepodnošljiva lakoća glume ' pod vodstvom španjolskoga umjetnika i pedagoga s riječkom adresom Jorge Correa Bethencourta, koji osim golemog profesionalnog iskustva i kao umjetnik i kao pedagog (radio je na The International School of Corporeal Mime) ima i stručno zvanje magistra umjetnosti scenskog pokreta koje je stekao na znamenitoj Central School of Speech and Drama u Londonu.

No dok je kostimografija u Operi u Los Angelesu išla u smjeru grube groteske koja je šokirala američku publiku (pjevači su, primjerice, pjevali s golemim maskama na glavi), u Mannheimu je groteska, premda prisutna, daleko suptilnija i tek jedan od elemenata posvemašnje stilizacije Wagnerova scenskoga svijeta.

Jednako moćna teatralizacija, koja bolje nego ijedna od sadašnjih domaćih predstava na ovoj pozornici pristaje dimenzijama, izgledu i ugođaju dvorane Hrvatskoga narodnoga kazališta, provedena je u svim komponentama predstave, od žarke rasvjete, Hačaturijanom nadahnute glazbe, scenskoga pokreta koji s lakoćom prelazi u ples, dinamičnoga rasporeda scenskih skupina i glumačkih ostvarenja pojedinaca.

Druga revijalna večer, koja će se održati 24. siječnja, spaja film i kazalište donoseći na scenu ovosemestralni ispit iz scenskoga pokreta 3. godine BA studija glume pod mentorstvom koreografkinje Ksenije Zec i redatelja Saše Božića, održanom 22. prosinca 2012. Ispit je inspiriran i naslovljen po animiniranom kratkom filmu Tango poljskog redatelja Zbigniewa Rybczyńskoga, koji je nagrađen Oscarom 1982. godine.

Scenograf Ivo Knezović pak nije upao u zamku nepotrebna eksperimentiranja, već se priklonio jednostavnom i funkcionalnom rješenju scenskoga prostora.

Ono što je s kolokvijalnim prijevodom Zvjezdane Timet započeo prošle sezone režijom Sofoklova Kralja Edipa u Varaždinu, a riječ je o stanovitoj težnji ironizacije antičke tragedije, njezina izravna scenskoga premještanje u nižemimetske okvire, koji bi bili bliži suvremenom, recimo depresivnom osjećanju života, redatelj Ozren Prohić s prevoditeljem Nevenom Jovanovićen sada jasnije, dosljednije i radikalnije, no s manje prodorne duhovitosti nastavlja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu sa za tu svrhu pogodnijim Euripidovim djelima Heraklo i Alkestida, koje je zajedno s dramaturginjom Sanjom Ivi ć spojio u svojevrsnu cjelinu.

Prpošnost, razbibriga, slabo razrađena humorna sastavnica, zaokupljenost falusom pa nekako u tom kontekstu i ženskom spolnošću u temelju je i scenskoga propitivanja Violete Tomić što prožimajući glazbene umetke (primjerice Toma Jonesa) sa stalnim ustrajavanjem na plesnom ritmu i pokretu svojom vizualnom komponentom neodoljivo podsjeća na Cattaneov film Skidajte se do kraja.