Iscrpna narativna povijest ovog doba, posebice perioda post-rimske južne Panonije negdje do početka 9. stoljeća gotovo da i ne postoji u suvremenoj hrvatskoj historiografiji, s izuzetkom narativa pisanih vrela koje je objavio Stanko Andrić u časopisu Scrinia Slavonica iz 2002. i materijalnih vrela koje je obradio Željko Tomičić u zborniku Slovenija in sosednje dežele med antiko i karolinško dobo.

I svjesna pristajanja na njih i hrabra ismijavanja samih njihovih značenja.« U uži izbor članovi Odbora bili su odabrali i knjige: Roman Simić: U što se zaljubljujemo (Profil, Zagreb, 2005), Stanko Andrić: Simurg (Durieux, Zagreb, 2005) i Silvija Benić: Pod ledom (Ex libris, Zagreb, 2005).

Ona izriče pohvalu dobroj književnosti i ujedno je sama dobra književnost. (Stanko Andrić)

Stanko Andrić Slavoniju gleda u ogledalu sa svim vremenskim i prostornim slojevima ne samo kao palimpsest Bahtinova kronotopa ili Einsteinova prostorno-vremenskog kontinuuma, nego i kao zalihu jezika, znanja i uzora koja na lokalne uvjete može u nekim trenutcima odgovoriti univerzalno.

Na promociji, pored autora i urednika, govorili su, u ime izdavača dr. sc. Stanko Andrić, fra Sebastijan Golenić i fra Vatroslav Frkin koji je, u vrijeme svojeg života i djelovanja u brodskom franjevačkom samostanu, ogromnu energiju uložio u proučavanje i sređivanje arhivske i knjižnične građe.

Voditelj Instituta, dr. sc. Stanko Andrić je rekao kako je Zbornik kruna dosadašnje suradnje između Instituta i Centra.

Mirko Kovač, Stanko Andrić ili Daša Drndić svoje knjige ne mogu prodati u više od 500 - tinjak primjeraka.

(Stanko Andrić - Provincija je neizlječivo stanje)

Ferić bi mi najviše pasao a i stari prijatelj Stanko Andrić, čiju sam knjigu pročitao tek prekjučer i odjednom shvatio da sam neke dijelove te izvrsne ispovijedne proze objavio u časiopisu godine još 1992. Zajec je simpatičan tip a piše otužno.

Snyderman odlučila je u svojoj knjizi pomoći vam razlučiti što jest, a što nije istina te doznati jednostavne, svakodnevne stvari i sve potrebne informacije kako biste preporodili svoje tijelo, poboljšali svoje zdravlje, pridonijeli svojoj dugovječnosti, a možda čak i spasili jedan život - svoj vlastiti. 2. Zavičajna čitanka, Stanko Andrić (Naklada Ljevak) Svoju antologiju Stanko Andrić je sastavio par excellence iz aspekta historiografije, u širokom, antropološkom smislu.

Pišu, na primjer, tekstove po novinama i portalima, lamentiraju, želeći promjene i reforme, i tako i sami doprinose proizvodnji onoga čime su ogorčeni, jer su, kao što piše povjesničar i književnik Stanko Andrić (vidjeti moto za tekst) njihov bijes i žalost ugrađeni u bit provincije.

Neki dijelovi knjige jednostavno izgledaju kao kolaž napravljen od njihovih radova, a Despot i Tatić na određenim mjestima krše načela struke činom koji je Stanko Andrić tako lijepo i precizno opisao kao " obično prepisivanje i slabo zabašureno potkradanje drugih autora, to jest plagijatorska (zlo) upotreba najčešće po dvije-tri publikacije u kojima je prethodno obrađena tema " (Andrić, »Dubok i oštar izazov« (ili još jedanput o historiografskoj aktivnosti Ivana Balte, Historijski zbornik, br. 62/2, 2009., str. 520 - 521).

Prvu knjigu, a ona je četrnaesta u ediciji Studije (Bibliotheca Croatica: Slavonica, Sirmiensai et Baranyensia) Najstarija matična knjiga brodske Župe Presvetog Trojstva (1701. - 1735.) " autora dr. sc. Roberta Skenderovića, ravnatelj brodske podružnice Hrvatskog instituta za povijest, dr. sc. Stanko Andrić, a i sam autor, označili su važnim izvorom za razumijevanja ukupnosti Broda u razdoblju na koje se opservirana matična knjiga odnosi.

Osim toga, postoji opravdana bojazan da bi i brodsko visoko školstvo moglo postati, ili je već postalo, kolateralna žrtva baltizacije osječke humanistike, na koju od kraja devedesetih upozorava Stanko Andrić, a da je ova pošast do Broda već došla preko drugih znanstvenih disciplina zorno nam pokazuje jedna zbirka članaka i rasprava iz prve polovice 20. stoljeća (2. dio), koja je mimo svih metodičkih i didaktičkih kriterija na osječkom sveučilištu proglašena sveučilišnim udžbenikom.

Kulturnjačku sliku Osijeka danas ljepšom nego što ona doista je, posve pardoksalno, čini nekoliko sjajnih pojedinaca i njihovo djelo, primjerice Stanko Andrić ili Ivan Faktor, s kojima se upravo paradigmatski obračunao zloduh ordinarnoga provincijalnoga mediokritetstva.

Neću reći da je Grbić istarski Stanko Andrić, ali ću sigurno na sva zvona razglasiti da eto napokon imamo autora koji, u već dvije knjige, o Istri, i o ostatku svijeta ali iz Istre, piše pametno, promišljeno, duhovito, argumentirano, autorski i komentatorski originalno, potkrijepljeno obiljem znanja i sposobnošću maštovite interpretacije toga znanja.

Glavni urednik časopisa dr. sc. Stanko Andrić nastavio je izlaganje o časopisu Scrinia Slavonica, koje je započeo dr. Šabić, s nekim najopćenitim informacijama o časopisu: Radi se o časopisu koji je specijaliziran za regionalnu ili pokrajinsku povijest i zanimljivo je primijetiti da u hrvatskoj historiografiji, časopisnoj produkciji danas, zapravo, nema časopisa koji su se na taj način definirali.

Piše: MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ Moj prijatelj Stanko Andrić svojedobno je napisao knjigu Povijest Slavonije u sedam požara.

U svojoj Povijesti Slavonije u sedam požara Stanko Andrić piše o Âťdevedeset srednjovjekovnih gradovaÂŤ u Slavoniji.

Da, i još nešto: Mogao sam umjesto Slamniga napisati Stanko Andrić.

Stanko Andrić, Enciklopedija ništavila, natuknica ' odsutnost '

Među najvažnijim istraživačima mlađe generacije, toga potonulog, i gotovo zaboravljena, svijeta svakako se ističe Stanko Andrić.

Okvir za čitanje " Zavičajne čitanke " Stanko Andrić postavlja informativnom uvodnom kratkom napomenom kroz koju mu je nakana u prvome redu pokazati mogućnost novog shvaćanja strategije zavičajnosti u prostorima antropologijskog i civilizacijskog graničarstva.

Stanko Andrić je jedan od najprofinjenijih književnih talenata koji se pojavio u zadnjih desetak godina.

Štoviše, oboje dobivaju idealan model u kojem bi ih htjeli upoznavati i ubuduće, i od drugih autora, ali Stanko Andrić je zasad ipak jedinstven.

Stanko Andrić u Enciklopediji ništavila navodi čuvenu aporiju o Krećaninu: ' ' jedan Krećanin kaže da svi Krećani lažu ' '.

Stanko Andrić napisao je Mali povijesni leksikon u kojem objašnjava povijesni obzor priče, a rusist Aleksandar Flaker književno-povijesni komentar stripa.

Jergovića, Ferića, Tomića, Perišića, Radakovića, Kulenovića i Pavičića podrobnije prikazuje pod skupnom egidom kritički mimetizam, kao eskapiste nabraja Simića, Mlinarca, Brumeca i Milanu Vuković-Runjić, dok su mu Stanko Andrić, Željko Zorica i Boris Perić prvoborci interdiskurzivnosti, razbaštinjeni nasljednici kvorumaša i vjere da je zbilja jezični konstrukt.

Povjesničar Stanko Andrić izdvaja rukopisnu Bibliju koju je u 14. stoljeću naručio Dimitrije Našički, koja izgleda raskošno za svoje doba, a nalazi se u Washingtonskoj biblioteci, te će na izložbi biti pokazana putem fotografije.

Ridley Tito, biografija Karlo Štajner 7000 dana u Sibiru Petar Hektorović Ribanje i ribarsko prigovaranje Zvonko Ivanković Hebrang Stipe Mesić Kako je rušena Jugoslavija Sonia Wild-Bićanić Dvije linije života (autorica je bivša britanska èasnica, profesorica književnosti; za Drugoga svjetskog rata zaljubila se u hrvatskoga politièara i preselila u siromašnu socijalistièku Jugoslaviju) Eva Grlić Sjećanja (autorica je supruga filozofa Danka Grlića) Janko Bobetko Sve moje bitke Julijana Matanović Zašto sam vam lagala (Julijana piše u prvom licu, oèekujući poštivanje spomenutog autobiografskog ugovora) Andrea Zlatar Veliko spremanje: zapisi uèene domaćice (autorica je teoretièarka i povjesnièarka autobiografije, k tome književnica) Ratko Cvetnić Kratki izlet: zapisi iz Domovinskog rata (u naèelu nefikcionalno djelo kritika je èesto analizirala kao da je rijeè o vrhunskom romanu) Ivan Kušan Toranj (potpuno fikcionalni lik Mišo S. piše u prvom licu) Vladimir Košćak Josip Juraj Strossmeyer, politièar i mecena Pavao Pavlièić Šapudl (zapisi vezani uz autorov zavièajni Vukovar) Stanko Andrić Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske Autobiografija je dakle vrsta biografije i po tome što govori o životu i po tome što je nefikcionalna (unatoè književnim postupcima).