Konačno, za svibanj 1945., s intendantom Soljačićem dogovara premijeru " Pustolova pred vratima " u režiji Tita Strozzija koja se nije stiglo dogoditi - baš je u tom " terminu " pala NDH, a s njome i mnogi Begovićevi snovi.

Hrvatska premijera Adriane Lecouvreur bila je u Hrvatskom državnom kazalištu u Zagrebu 31. listopada 1942. pod ravnanjem Jakova Gotovca u režiji Tita Strozzija, s Nadom Tončić u naslovnoj ulozi.

Poslije Drugoga svjetskog rata Adriana Lecouvreur izvedena je 27. ožujka 1957. u Narodnom kazalištu Ivan Zajc u Rijeci, pod ravnanjem Borisa Papandopula u režiji Tita Strozzija.

O tome primjerice svjedoče za hrvatsko kazalište relevantne brojne dramske i operne predstave Strozzija i Gavellie, Trepšeove, Babićeve i Ţedrinskijeve scenografije, ali i neponovljive umjetničke veličine Dujšina, Kraljeve, Podgorske, Baranovića, Kriţaja, Tončićke, Harmoša, Ane Roje i mnogih drugih.

Svi navedeni predmeti dio su ostavštine Tita Strozzija, a izloženi su zahvaljujući ljubaznosti Elize Gerner.

Uz njih su izložene i arhivske fotografije Borisa Papandopula (koje je ustupila njegova kći Maja Papandopulo) te dvije uokvirene arhivske fotografije Tita Strozzija i Maje Strozzi-Pečić (vlasništvo Maje Strozzi).

No njegov prinos Hrvatskom narodnom kazalištu ne može se mjeriti s doprinosom dinastije Strozzi: Marije Ružičke Strozzi, Maje Strozzi, Tita Strozzija i Borisa Papandopula.

U dvadeset prvoj godini udaje se za markiza Ferdinanda de Strozzija, potomka stare firentinske obitelji, s kojim je imala osmero djece, nastupajući u steznicima sve do porođaja skrivajući trudnoću od kazališnih uprava.

Kao što je bilo najavljeno u tekstu Stoljeće jedne dinastije u »Vijencu« br. 228. od 28. studenoga 2002, objavljenu u povodu 110. godišnjice rođenja Tita Strozzija i 120. godišnjice rođenja Maje Strozzi-Pečić, »Vijenac« i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu pokrenuli su novu dramsko-glazbenu scenu, u okviru koje će se u multimedijalnoj dvorani nove zgrade Matice hrvatske održavati nastupi istaknutih hrvatskih dramskih i glazbenih umjetnika, a prvi je nastupio Pero Kvrgić, glumački doajen koji je prošle godine dobio i nagradu HNK u Zagrebu Tito Strozzi.

U međuvremenu se razvela od Tita Strozzija i 1928. preudala za liječnika-laringologa Dr. Curta Engelmanna.

Teatrologinja Ana Lederer, kojoj su dramske režije Tita Strozzija bile tema doktorske disertacije, a čija knjiga o Titu Strozziju ovih dana izlazi iz tiska, osvrnula se na iznimno bogat redateljski opus Tita Strozzija, dok se kći Tita Strozzija, Maja Strozzi, u ime obitelji zahvalila organizatorima.

Na dvanaest panoa izložene su fotografije iz dramskih i opernih režija te glumačkih nastupa Tita Strozzija.

Intendantica Hrvatskog narodnog kazališta Ana Lederer istaknula je kako je Eliza Gerner, uz impozantan rad na kazališnim daskama od kojih čak 35 godina na pozornici HNK-a, odigrala i važnu ulogu u revalorizaciji djela svoga supruga, velikog pisca, režisera i glumca Tita Strozzija.

Svojim djelovanjem od 1909. do smrti 1931. Ivo Raić je redateljski i glumački upoznao hrvatsko glumište s recentnim europskim kazališnim kretanjima, velikim dijelom i na temelju svog višegodišnjeg angažmana u Berlinu, Pragu i Hamburgu (1901. - 1909.), ali je isto tako izgradio svoju prepoznatljivu kazališnu poetiku koja je uz Branka Gavellu i Tita Strozzija odredila i usmjerila zagrebačko i hrvatsko kazalište u prvoj polovici 20. stoljeća.

Ni Tito Strozzi, ni Ivo Serdar, ni Borivoj Šembera nisu doživjeli to priznanje, ali danas nagrade nose imena Tita Strozzija i Ive Serdara.

Cijenim Habuneka, no njegov prinos Hrvatskom narodnom kazalištu ne može se mjeriti s onim dinastije Strozzi: Marije Ružičke Strozzi, Maje Strozzi, Tita Strozzija i Borisa Papandopula

Naša je povijest režije inspirativna i u svjetskim razmjerima, pri čemu valja istaknuti ponajprije imena Gavelle, Raića i Strozzija.

Dr. Gašparović govorio je o djelima dramskoga pisca Ivana Bakmaza, Petrač o trima tekstovima u kojima se obrađuju posljednji trenuci Isusova života, o dramama »Marija Magdalena« Frana Galovića, »Legenda« Miroslava Krleže i »Ecce homo« Tita Strozzija.

To se ipak ne bi moglo kazati i za Tita Strozzija čiji je redateljski rad od kritike sve češće bio obezvrjeđivan, što je, valja i to kazati, bio režirani uvod u njegovo skoro i prisilno umirovljenje.

Sljedeća obnova 8. rujna 1929. i 149. izvedba djela, pod Jozefovićevim ravnanjem u režiji Tita Strozzija i scenografiji Ljube Babića, donijela je zacijelo najsjajnije hrvatsko pjevačko ime Zinku Vilfan-Kunc, poslije Milanov, buduću veliku prvakinju Metropolitana.

I dok je uprava od Ministarstva oružanih snaga morala zatražiti dopust za pričuvne časnike Pichlera i Strozzija koji su u to vrijeme tamo izvršavali svoje izvanredne radne obveze, [ 73 ] orkestar je pojačan s dvanaest glazbenika Poglavnikovog tjelesnog zdruga, posadne glazbe Glavnog stožera, Domobranske glazbene škole i Glazbe zračnih snaga. [ 74 ] Plakat s motivom starohrvatskog pletera izradio je kazališni scenograf i kostimograf Vladimir Žedrinski a štampana je i programska knjižica na njemačkom jeziku.

[ 55 ] Iznimno hvaljena premijera je održana 31. ožujka 1942. u režiji Tita Strozzija.

Šteta je doista da ta povijesna režija Tita Strozzija nije do danas ostala zaštitni znak ceremonije otvaranja igara, kao što je to slučaj s neizostavnim Hofmanstahlovim Jedermannom na Salzburškom festivalu.

»Dramska kronika hrvatskoga preporoda u šest slika s epilogom« Gaj Tita Strozzija napisana je 1933, prerađena za tiskano izdanje 1936, i jedina je autorova drama koja nikad nije ugledala svjetla pozornice; »gluma u osam slika s prologom i epilogom u osam slika« Pjesnikova kob Tihomila Maštrovića praizvedena je u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca Rijeka i Hrvatske kazališne kuće Zadar u ambijentalnome prostoru Citadele u Zadru 26. rujna 1996, potom je uslijedila riječka premijera u zgradi HNK Ivana pl. Zajca 10. studenoga 1996. Važno je upozoriti na sličnosti i razlike između tih dvaju tekstova.

Dalje, u Strozzija je Gaj apsolutno dominantna dramatis persona, dok je u Maštrovića, unatoč golemoj važnosti na historiografskome planu s obzirom na epohalni sukob kroatizma i ilirizma (alias panslavenstva/jugoslavenstva), epizodan lik u odnosu na pjesnika Petra Preradovića i ključnu dramu njegova jezičnoga i nacionalnog identiteta.

Drugi dio izložbe otvara veliki portret markiza Ferdinanda Strozzija starijeg, potomka stare firentinske obitelji, slijedi potom portret njegova sina Ferdinanda Strozzija mlađeg te Höchlingerov portret Marije Ružička Strozzi nastao oko 1895. Izložena je i bista Marije Ružička Strozzi, rad kiparice Mile Wod, kao i njezin srebreni pojas (dar Sofijskoga ženskog društva prilikom gostovanja u Sofiji 1905) te dva srebrena vijenca (dar Spljeskih gospogja u travnju 1908. te Udruženja tehničkog osoblja Narodnog kazališta u povodu 60 godina umjetničkog rada u ožujku 1928).

Uz njezinu najstariju dostupnu fotografiju priložena je i mala pozivnica na vjenčanje Ferdinanda Strozzija i Marije Ružička.

Tu je i ilustrirana geneaolgija obitelji Strozzi (pod naslovom Famiglia Strozzi di Firenze) te osobna evidencija režija i glumačkih nastupa Tita Strozzija od 1918. do 1945. naslovljena Via anucis et gloriae Vladimir Žerdinski autor je izložene karikature Tita Strozzija (s balerinom u pozadini) iz 1944. Od osobnih predmeta Tita Strozzija našle su se tu njegove naočale, putovnica, lula, upaljači i kutija za cigare te iskaznice DKH.

Mogu naglasiti da je bilo i neodgovornih izjava kao što je izjava Strozzija.

Vjerujte mi da sam odlučila pisati zbog Strozzija, zbog nepravde koja mu je učinjena, zbog njegova marginaliziranja.