Ne želim da me ljudi u gradu, frendovi, poznanici, gledaju ovakvog izbezumljenog, izgubljenog.. kako tumaram bez volje, snage.. i bez cilja.

U nespokojima sna, kada mi te strani ljudi i mracne sume kriju, dok tumaram u tminama mojih strahova svaka minuta kada ne znam da li si dobro, dobro meni donijeti ne moze.

Tumaram stanom od 38 metara kvadratnih i nema ništa - trideset mojih godina je otišlo u pičku materinu.

Ispijam lozu i tumaram svojom samoćom, odmahujem ljudima preko ulice, čija lica i ne prepoznajem, a ne znam jesam li došao ili sam pošao...

Trebao bih imati gore navedene simptome, povraćanje itd. itd. no meni se ne da u krevet pa tumaram okolo po kući i zajebavam ljude.

Evo opet tumaram crveno - smeđim pustinjskim pijeskom glavnoga grada, ne shvaćajući kako sam se opet prilagodio.

Pa kao da je u prolazu otkrhnula neke sitne komadiće mene, bolno svjestan danima tumaram kroz dubine sebe, tražim što nedostaje.

Tumaram po stanu, otvaram i zatvaram prazan frizider, gledam depresivne filmove i sazaljevam sam sebe.

S besmislenim papirom ponovo tumaram kroz grad i u Parkuši - k ' o da me je sunce obasjalo - naletim na Gorana Bregovića.

Lud, zbunjen, ne baš normalan, tumaram suhim dnom, ne nailazeći niti na mlakicu zamazane vode.

Besciljno tumaram kucom pri tome nervirajuci samu sebe (na glas se samosazalijevam) sa svojom izuzetnom (ne) sposobnoscu prezivljavanja viroze.

Prije svakog puta uhvati me uzbudjenje i onda, bez obzira dal prijevozno sredstvo krece ujutro, popodne ili navecer, ja noc prije ne spavam nego tumaram i vrtim ko vishtica.

Ispljuni na vrući gradski pločnik Sva nesažvakana slova Slike što sam ti ih dala Potrgaj sva platna kojima sam ti oblijepila zidove I sakrij se iza vlastitih kitica i strofa Spremi veliku I tešku Lopatu Stiže jesen U tvoj grad i vjetrovi se motaju Po krošnjama sve češće Odškrini još jednom Prozor sobe u kojoj me više nema Pa sjedni na oluk I poslušaj još jednom Cvrkut Poneke ostavljene ptice Možda me ugledaš kako tumaram u crnini među sivilom Asfalta Ne pitaj se zašto sam mračna Sami smo ugasili sve svjećice najvirtuoznije torte Ispečene u kuhinji iz bajke Po zidovima smo povješali samo šarene slike I oličili zidove Cvijetovima izniklim iz naše vlastite krvi Lično Vedrinom Sada djelimo ključeve na moje i tvoje Pa me nikad ne pitaj zašto li sam mračna Uopće Ne razumijem Upitnike i točke Jer voljela sam te bez ikakve sintakse i oblika Bez interpunkcije Snagom koju samo urlik ima Možda me ugledaš nekad Kako vezem Još jedan ručni rad Promrzlim prstima Bez tebe Od auspuhskog dima I pljujem katran na sebične prolaznike Jedino njihov (pod) smjeh još imam

Tumaram ulicama pustim sasvim tiho da ne ometem djecu sto se skrivecki ljube u tamnim kutovima zamracenih ulaza.

Tumaram šoping-centrom baš kao nekoć Trstom ili Grazom.

Razapet između želje i očekivanja, nadanja i vlastitih vjerovanja, danima tumaram labirintom vlastitih misli iz kojeg izlaza nema.

Ako sam pak turobna, bezvoljna i samo tumaram kroz dan, ali zapravo i nisam u njemu, niti najbolja šminka i frizura neće mi pomoći.

Pa tumaram poput guske u magli, pokušavam pogledom, dodirom uobličiti neviđeno, tek naslućeno ponekad.

U dobroj vjeri da će i dr. Okupacije doživjeti (ako već nije) čin preobraćenja i pokajanja, s ohrabrenjem sam se ogledao u materinskoj suzi istine o patnji i ponosu Vukovara i cijele zemlje, kristalno čistoj, u stihovima majke Kate Šoljić (1922. - 2008.), potresnoj tužaljci od 52 stiha u spomen četvorici sinova palih u vukovarskoj žrtvi za hrvatsku slobodu: Noćas sam snila/Da su djeca došla/Vidjela sam, kraj prozora su prošla./Najstariji progovara:/" Otvori nam majko stara "./Brzo sam potrčala i vrata otvarala/Mog sina za ruku fatala.../Tine, Tine mili/Pa tebe su četnici ubili./To te Isus oživio ko Lazara./Jest, majko mila, dao mi krila./I nema sina moga./Sine Tine, sad si bio/Kud ' si mi se skrio.// A možda je drugi po redu./Možda je moj Mijo./Mijo, Mišane, ako je majka šestoro rodila/Majki nije puno bilo./Vi ste bili meni i desno i lijevo krilo./Javi se, sine, majci svojoj./Nema ga.// Možda je treći po redu./Možda je moj Ivo/Što je u Dunav skočio./Ivo, Ivo, Ivane, ljute rane/Jel ' te odnesoše nebeske visine,/Dunavske dubine./Majka te, sine, traži/Sad si bio,/Kud si mi se skrio./Da bol ublažim.// Možda je četvrti po redu/Moj Mato moje zlato./Tumaram, hodam po hodniku/Od vrata do vrata/Pa nema moga zlata./Ja udarim susjedu na vrata./Susjed brzo zbori/Pa mi vrata otvori.// " Ajd ' u sobu, majko stara/Nisi ništa snila "/" Jesam, susjed "/Djeca su mi bila./Kud su se skrila.// " Ajd ' u sobu zbogom i laku noć "./Ja osta sama/U slike gledajuć/I misleć kud će sada proć/Djeco moja/Sokolovi mili/Kud ste mi se skrili/Pa sad ste bili... "

Tumaram besciljno ne znam ni kuda ni gdje.

Osjetim bol malo ponad želuca ili u želucu, ni sam ne znam, i ta me bol potakne da skočim na svoj skuter, sav već uništen i bez kočnica kad ću ga više dati popraviti? te da besciljno tumaram i mjerkam cure koje susrećem kako bih znao da nisam sam.

Lako sam zamislio scenarij zaustavljanja u nekoj sporednoj ulici i mene okradenog kako tumaram dalje sam po noći.

Prošetao sam gradom obezglavljen, nit znam kuda idem nit gdje samo tumaram, ko drogiran.

sjurim se u grad (da je strava) tumaram ulicama kao sveta krava vizije u glavi sveti simboli u bjeloočnicama mi planovi za nas dvoje

Tu pjesmu sam si u svojoj sobi u Đakovu jedno vrijeme luđački puštao na ripit i maštao kako po maglenoj noći besciljno, s rukama zabijenim u džepove, tumaram zagrebačkim ulicama dok neka kao i ja usamljena djevojka sanja o meni, dušu mi nudi, ali ne znam gdje.

A ja se opet vraćam u svoj široki, veliki svijet, da tumaram od nemila do nedraga

Još uvijek sam tu, tumaram bespućima web prostranstva, ali sad egzistiram u drugim oblicima u borbi za druge načine izražavanja... do sledećeg perioda tuge - čitamo se...

I dalje tumaram ne znajući šta da radim sam sa sobom, a onda mi na pamet padne da se ošišam. (Samo se uredni ili očajni ljudi redovno šišaju.

D. se razbuđuje dok tumaram kućom u pripremi jutarnjih bočica.

Oprao sam veš, zalio bašču, nabrao asparagus i vinovu lozu za japrak, pa sad besmisleno tumaram po kući, samo odlažući ono što se već spremam dva dana uraditi...