Ne odgovorim i zalegnem u krevet.

jutrić evo me naravno nisam naspavana jer ipak se treba ujutro probudit i Karlitu u vrtić otpeljat mogla bi ja još spavati možda se sad još malo zalegnem iako šteta mi kavicu ostavit napola popijenu onda mislim da bum vas čitala a ne spavala nego da danas se idem istetovirati tako da večeras budu slike online koga zanima naravno pa idem s frendicom na kavicu jooooj nismo dugo fali mi več brbljanje u nedogled al naravno prije kavice odraditi malo posla kisss.....

Kad mjesec zapadne onda još otprilike jedan sat i pola pa ću da zalegnem.

Svirka u Čakovcu je bila odlična ali sam jedva čekao da stignem doma i zalegnem.

Vrlo sam uzbuđen, pun je mjesec, pio sam cijelo poslijepodne, i u sumrak, kad ti se pjeva, vratio sam se u zaseok, preuzeo stražu, tri kuće na brdu, prema dolini polja kukuruza i dalje šuma, koja je možda ničija, ali vjerojatno su u njoj, ne znamo jesu li minirali rub, a možda ih i nema, ništa se ne zna, gdje da zalegnem, sam ću provesti noć ovdje, iza hrpe pijeska, nezgodno, tvrdo, u kući na tavanskom prozorčiću, lako je odozgo zapucati, malo teže pobjeći, pijan sam, pišat ću do jutra, spustit ću se prema šumi, moram vidjeti što ima dolje, ako ne računam dvije babe, zaključane u dvije drvene kuće, sam ću provesti noć ovdje, na mjesečini, to je sigurno, ako ima koga dolje sad me vidi, zatrčim se, među kukuruze padnem, ne mogu ostati gdje sam ušao, pognut taktički se odmičem dvadeset koraka naprijed, prijeđem u drugi nasad dvadest koraka desno, tu zalegnem, teško dišem, piša mi se, iznad lica sjaji mjesec, banalno, vrlo sam uzbuđen što se ništa ne događa, vadim nož, raskolim bundevu, ona mi je uzglavlje, jesam li dovoljno lud da zaspem ovdje, u čuturici samo voda, u trbuhu počne rasti zvuk, vrtloži se pa se penje do ušiju, prvo bas, pa nož koji vitla, grmi sada, to je helikopter, nisko nadlijeće, jedno crveno svjetlo, noć i mjesečina ostali su za njim, tišina, ništa se nije promijenilo, nezgodnije se bilo vratiti uzbrdo, okrenuti leđa mjesečini, očekujem da netko vikne, kao da sam dječak koji noću krade šljive, ali neće, znam da neće, pa sam sjeo na prag nedovršene kuće, jedine od cigle, od najposlovnijeg brata praščića, glava me boli, zahladilo je, znoj se suši, pa se ukočim, jer netko je tu, teško diše, puše, pijan sam, otkočim kalašnjikov, na tlu je, možda je i on pijan, nemoguće, nije čovjek, stigao je gospodin jež, kako mi je drago, kolega, ti i ja noćas vladamo ovim brdom, iznad nas helikopteri lete, iznad njih sateliti, još više mjesec, tjedan dana poslije na tom je brdu poginuo momčić koji je jednu godinu išao sa mnom u razred, neki Zlatko, s kojim se nikad nisam družio, i nisam znao da je baš iz ovog zaseoka, i da ih je jedini dočekao pucnjevima, bio se vratio, kad smo mi povukli, pa su ga ubili, bio je šutljiv, vonjao na krave, pao je razred, završio za vozača, postao zarana odgovoran, pa su ga ubili, do tog trenutka nije učinio ništa posebno, bio je prespor za anegdote, kamoli za matematiku, čuo sam da se uskoro trebao oženiti, pa su ga ubili, sigurno se ne bi preplašio ježa, i kukuruz za njega nije bio minsko polje znatiželje, mjesec je sjao bezveze, pa su ga ubili, prerano se, za razliku od mene, morao suočiti sa stvarnošću.

Pa, kukavna, u sebi mislim: ako i sama zalegnem, i u smrti ima zerka ljudske lakomosti, lakše će se zamučiti po dvoje nego po jedno.

Kažu: Ajde na kat, gore su ti Saborčani. Jedva sam čekao da negdje zalegnem, samo da je krov nad glavom.

Tu se potom, opet ritualno, malo pohrvam s klincem koji se pravi da mi ne da kauč, a onda, još ritualnije, zalegnem s blaženim smiješkom pod sklopljenim vjeđama.

Da zalegnem u duboku travu i uživam u simfoniji njihova cvrkuta.

Zalegnem iza trupca, okrenem kapu naopako i čekam.

Dočekaju me dvije gospođice, dobijem papučice, čašu vode, zalegnem na stol i tretman počne.

Večeras, shrvan bolovima u križima (sad mi je bolje, hvala ketonal 100 mg) zalegnem ja pred TV i krenem listati.

Dođe mi da vrištim od muke, da urlam, da zemem šarca i zalegnem na Sleme...

Većina će reći da brijem, ali sve više vjerujem u ovo: zadnjih dana se osjećam koma, čim dođem s posla zalegnem i tako više-manje do jutra kladim se da je to zbog negativne energije koja se nagomilala u regiji zbog boravka sve ove žgadije u našoj blizini

Budem onda pospana cijeli dan, pa nerijetko i zalegnem na kauc i odrapim razliku koja mi fali...

Tako zalegnem na pola sata - sat, otputujem daleko dok moj nos i koža upijaju ovaj savršeni miris.

Šta mislite kako je njemu kad se ja razbolim i pinku zalegnem nemoćna iti stat na nogama?

kad već jednom zalegnem, teško da se mogu dići. ali, zaozbiljno... (vivax 06.08.2008., 09:41:18)

Sa Jinom sam obnovio znanje, ujutro smo živčani dok ne obavimo veliku nuždu, ako nemamo što za jesti ili uvijek minimum za piti bit će frke, u srazove s ostalim psima ulazimo oprezno otkako su nas veći par puta prljavo udarili, ali nikad me ne potcjenjuj, najopasniji sam kad bespomoćno zalegnem ispred tebe budno te motreći, napravi krivi korak i gotov si privremeno barem u ovoj igri, koliko god bio faktično jači, mudrost terijera.

Kad zalegnem na kauč pred televizor, nemam snage ni volje ustati. (To je Vaša slabost koja kreće ' iz glave ', tu se poznaju junaci, pronaći motivaciju, ustati, pobijediti malodušnost prema sebi i pokrenuti se, sasvim je uobičajeno biti umoran ali to nije razlog potpunog odustajanja od kontinuirane tjelovježbe.)

Ja zalegnem u šamac, kad okreni još žešće pucat.

Kao da ono poslije ne postoji.. skuturila sam se u prošlosti i ćućim kao ličinka u svojoj čahuri, znam da su krila negdje unutra i da ih samo treba raširiti da bi ljuska popucala... Ne ide to baš tako lako... Raširiti krila značilo bi da sam spremna ponovno osvajati svijet, prelijetati djelove koji mi se ne sviđaju, slijetati na mjesta koja volim.. a ja opet samo želim zajedno sa krilima izvući i žalac i bosti do smrti sve koji su mi nanjeli bol.. i one koji nisu, a mogli bi... pa mogao bi mi to napraviti bilo tko... i ona teta u dučanu, i susjeda sa 3 kata, i onaj zločesti striček koji mi uvijek zvoni u 15 h kada malo zalegnem, da bi mi naplatio tv pretplatu.. Zariti mi nož u srce može bilo tko u bilo kojem trenutku... ako raširim krila... zato ih još uvijek držim čvrsto sljepljena uz tijelo..

Onda se fino skinem, nauljim Piz Buinom, natandrcim suncane (one koje pokriju tri cetvrtine lica, da ne bi bilo zabune) zalegnem na sarong, slusam iPod i przim se.

Negdje usput, na hodniku, cmoknila sam se sa Zakonitim, i pomislila: ak zalegnem, lako mi za tebe, al djecu mi nemoj zanemariti, dolazit ću ti u snove svake noći i gnjaviti, gnjaviti...

Ja, doduse, ovaj vikend necu nit se suncat nit tocat noge u kanalu jer idem u Pariz da malo zalegnem na njihov Paris Plage uz Seinu.

- U pičku materinu, kad zalegnem tko će me dignuti

Tj. ja dobro zalegnem u saunu..

Koliko bi to štete nanjelo da zalegnem negdje na trg i pošaram po ljudima

Unatoč smijehu i dobrom raspoloženju, izmjerili su mi visok cpr, taj nekakav zeznuti upalni parametar, ustanovili da mi je vrijeme da zalegnem i blagonaklono mi ponudili svoj smještaj. (ovih dana čekam račun, jerbo nemam dopunsko, bravo ja)

Ja nisam visoka tanka crvenokosa matrona u skupoj odjeći i skupim službenim kolima, nisam uspješna žena od karijere koja nema namjeru u mirovinu dok ne rikne (a neće riknut nikad jer žene u našoj familji žive skoro do stote), ne znam živjeti od kutije cigareta i pola litre kave plus 3 lista zelene salate i pola pilećih prsa dnevno, nakon kockice čokolade ne usisavam i ribam cijelu noć stan da bi tu kockicu potrošila (zapravo, nakon table čokolade ja obično zalegnem na kauč, i tamo slistim još jednu), i svakako me ne privlače tečajevi autogenog treninga, callanetics vježbi niti joge za zrele gospođe..