mokri ručnik. to je to, mokri ručnik. voda u vlaknima. hlapi na radijatoru, a mirisi tijela ispunjavaju vazduh. ili bi, da ih ne ubija cigaretni dim. sijem zareze, žanjem upitnike. dušo, zašto me ostavljaš u praznini? dođi, upitniče, reci... zapravo, otpjevaj nešto. pišem san. pa zastajem jer je nemoguće napisati. sjećam se. netko je napisao kako je nemoguće napisati ono što je upravo napisao, a ne, ne vrti mi se u glavi, uopće, sve mi je to jasno, ali. sijem točke iza veznika, žanjem upitnike bez pitanja. upitnici za sebe i po sebi. naravno, iza svega toga stoji pitanje smisla i brčka se u kadi. to je to. zamislite smisao kako se brčka u kadi i odmah ćete se time manje opterećivati. ne zamišljaj smisao uvijek s dugom bradom i visokim čelom, mudrim borama i na samrti, kako ti govori posljednje riječi, ali pretiho i ne, ne možeš ga čuti, pa ti izmiče zauvijek. gle ga, smisao se brčka u kadi, smisao je bezbrižan i blesav. tako.

Dostavljam tako danas kupone za digitalnu TV⠀ ¦ zastajem pred kućom, dvorišna vrata zatvorena.

Još malo po siparu i onda zastajem kraj stijene s natpisom koji me već na usponu posebno dojmio, ali sam ga namjerno zanemarila.

Krećem i opet zastajem jer mi se činilo da zapravo nemam kamo.

Da... Helter će shvatiti zašto tu zastajem, pri spomenu žrtve, ako se prisjetimo da sam kazao kako je ovo pjesma o čovjeku koji je izdao svoj Ideal, pa dakle i sebe.

- Dobro jutro - odgovaram i zastajem: znam kako neću moći odmah otići i pripremam se na razgovor.

Na okretu zastajem, pijem vodu i onda nastavljam nizbrdo.

A potom se rastapaju, preoblikuju, čineći uokvirenu nježnost pred kojom zastajem dok je promatram osjećajući kako se sve više izvijaš i prislanjaš mi glavu k sebi.

Otvaram vrata, zastajem trenutak potpuno nevažan kozmičkom beskraju, vječnost jednu duši u bijegu, nešto kao posljednji pogled unazad, pogled na mjesto patnje, ne mjesto iz kojeg bježiš, mjesto koje jest ti sam, i sad kad možda stojiš pred vratima sigurnosti ili zablude.

Nakon tri koraka zastajem, onaj grozan osjećaj u trbuhu, vraćam se natrag.

Na jednom proširenju zastajem i bacam pogled na Kaštelanski zaljev.

Sve češće zastajem, osvrćem se i divim pogledu na bijeli Split i Marjan, na zasniježena Kaštela i na Mosor skriven iza oblaka.

Zastajem i po ko zna koji put se pitam.

Zastajem ispred male trgovine cvijećem i gledam u osvijetljen izlog.

Mislim si " mili Bože kud sam zašo " i zastajem na Cvjetnom trgu pred Preradovićem.

Gore na cesti kod Podhumlja, zastajem: da, vide se i Vela i Mala Palagruža, makar su 40 milja daleko.

Na vratima zastajem, priprijetim mu prstom i kažem: Platit ćeš mi to skupo, ja ti velim

Zastajem i penjem se sa lakoćom preko ograde, a ispred mene se ukazuje veliki bazen sa vodom.

Grahovu zastajem u nečem što se zove motel.

Gledam se svaki treći-četvrti dan dok se brijem, ali i to namjenski usredotočeno, pogledam se na trenutak ako trebam istisnuti poneki prištić, na sekundu uočim svoj lik dok prolazim pred ogledalom u predsoblju, ali ne zastajem da bih se proučavao.

u svakoj instanci ih mogu izjednaciti, dokle god me nirvana zanima, i dokle god ju poznajem. jedino zastajem pred bitnim dijelom razlike gdje mi je nirvana nespojiva s nama individuama kojima nije ODUMRIJETI i pretociti se u Bice za ovoga nam zivota (ako ga uopce ima jer budizam je ateisticki, bez Boga). nije nam fuzionirati se u Nistavilo dok god nam je zivjeti, vec naprotiv, pretakati nam se jedno u drugo, mi u Bitak, i On u nas con-tactom na nivou personhooda (a ne objecthooda)

Tražeći vile lutam Mosorom, Biokovom, Velebitom i susrećem začarane vile na Tulovim gredama, zastajem na Crljenim stinama više Brista, u omiškoj klisuri, odmaram se u vrtu Velebitskih vila na otoku Jabuka, a onda putujem do Stubice gdje se, u viru Koritnjaku, vile uvečer kupaju u kamenom koritu.

Ipak, prije Udina zastajem u nekom mjestašcu da popijem kavu.

Vizualni medij ontološki govori upravo o izgledu i ljepoti više negoli o psihičkim stanjima i unutrašnjoj ljepoti, odnosno ružnoći. (Naslov kasnije ekraniziranog romana Oscara Wildea, Slika Doriana Graya, podsvjesno nam otkriva mnogo toga čega inače ne bismo bili svjesni.) Ipak, prije mogućeg schlagworta eventualnoj budućoj elaboraciji, tu zastajem...

Na vrhu brda zastajem, hvatam dah i gledam kako na Istoku počinje rudjeti zora.

Hvala svima na brizi, na molitvama, i na - doista - svemu " Znaš, često zastajem pred pitanjem tko je Bog?

Zastajem na kapiji i pokušavam upamtiti tlocrt, sagraditi na njemu kuću još jednom, da je ponesem na put.

Zastajem ovdje i zamišljam tvoje lice.

Podiže se i ja zastajem u bijegu.

Hlače su mi spale ispod koljena, sapleću me; zastajem i navlačim ih zajedno s blatom, trunjem, nečim živim, sitnim, hrapavim.