Povod za prodaju je bio poraz Ladislava Napuljskog u Bosni od strane Žigmunda Luksemburškog, te je u strahu da će izgubiti vlast nad Dalmacijom ponudio Mlecima prodaju za 300 000 dukata, ali su ovi spustili cijenu i ponudili mu samo 100 tisuća dukata, na što je na kraju Ladislav Napuljski i pristao.

U sukobu između Sigismunda i Ladislava Napuljskog Zadar je pristao uz Ladislava, kojeg je u grad 1402. uveo gradski knez Šimun Macin Fanfogna.

Prvo spominjanje proizvodnje soli na Pagu datira iz 999. Kad je Mletačka Republika 1409. kupila Dalmaciju od Ladislava Napuljskog, paške su solane postale nepresušnim izvorom zarade, donoseći joj i do 100.000 dukata prihoda godišnje.

Borbe oko prijestolja između kralja Žigmunda Luksemburškog i njegova protukandidata Ladislava Napuljskog, rezultirali su 1409. godine Ladislavovim prepuštanje prava na Dalmaciju Veneciji za iznos od 100.000 dukata.

Gospodo draga, poslije Ladislava Napuljskog (dakle, ne-Hrvata) koji je prodao Dalmaciju za 100 000 dukata, gori veleizdajica je bio jedino Pavelić - Hrvat dao Talijanima dio Hrvatske samo da bi se uguzio na poglavničku stolicu.

Dalmacija je prodata 1409. godine za 100 000 dukata mlecanima od Ladislava Napuljskog Anzuvinca, sve osim Dubrovnika.Dubrovnik je bio samostalna Republika kao Venecija.

Ivaniš Nelipčić je sudjelovao u građanskom ratu koji je izbio između Anžuvinaca i Luksemburgovaca, isprva podržavajući kralja Ladislava Napuljskog koji mu je darovao Skradin i Klis.

Čim je došao na vlast, Žigmund Luksemburški je potpomognut mletačkim snagama oslobodio ženu Mariju iz zatočeništva iz Novigrada i onda nastavio voditi borbu protiv nezadovoljnih velikaša, koji su za kralja Hrvatske i Dalmacije izabrali Karlovog sina, Ladislava Napuljskog (1386. 1409.).

Uhićenje Horvata je nanijelo veliku štetu strani Ladislava Napuljskog.

Ništa bolje nije prošlo ni otkriće kraljevskog dvora Anžuvinca Ladislava Napuljskog u Dioklecijanovoj palači, obnova friza Dioklecijanova mauzoleja kaže Bužančić.

Na Šibenik, kao i na ostale Dalmatinske gradove, velik utjecaj imala je borba oko hrvatsko-ugarskog prestolja 1383. - 1409. godine koja se vodila između Žigmunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog.

Na početku XV. st. u Hrvatskoj se vode dinastičke borbe između kralja Žigmunda i Ladislava Napuljskog.

Venecija za 100.000 dukata kupuje od od Ladislava Napuljskog prava na Dalmaciju i vlada njome do 1797. g.

Venecija je odbila to zbog trenutne geopolitičke situacije pa je Kotor priznao 1403. pokroviteljstvo Ladislava Napuljskog, koji im je za svoga boravka u Zadru potvrdio stare povlastice.

Odbijeni od Mlečana, Kotorani su priznali 1403. pokroviteljstvo Ladislava Napuljskog, koji im je za svoga boravka u Zadru potvrdio stare povlastice.

Vješto izrabljujući političke smutnje, koje su iza smrti Ludovika I. bjesnile po svim dijelovima hrvatskog kraljevstva Venecija je svoje nastojanje napokon s uspjehom završila time, što je 9. VII. 1409. kupila od kralja Ladislava Napuljskog za 100.000 dukata ne samo sve krajeve i gradove, koje je on onoga časa u svojoj vlasti imao, nego i sva njegova vladarska prava na kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju.

Zadar je prastari europski sveučilišni grad: na tradicijama crkvenog školstva koje se u Zadru spominje od 10. stoljeća, još 14. lipnja 1396., u vrijeme procvata Zadra u zajedništvu s ostalim hrvatskim prostorom unutar Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, ali i građanskog rata u Hrvatskoj između kraljeva Žigmunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog, u vrijeme pape Bonifacija IX., zadarskog nadbiskupa metropolita Petra II.

Nastavio je s Anžuvincima i, kako je naglasio, veleizdajom Ladislava Napuljskog.

Poraz pristaša Ladislava Napuljskog u Bosni od strane Žigmunda Luksemburškog je snažno demoralizirao kralja Ladislava.

Političke prilike dovele su početkom 15. stoljeća na hrvatsko prijestolje Ladislava Napuljskog, koji prodaje Veneciji svoja »prava« na Dalmaciju.

da neko ponudi dovoljno, prodali bi oni Dalmaciju i Hrvatsku brže od Ladislava Napuljskog, ustaška marva

Druga skupina sastojala se od nezadovoljnih velikaša koji su izabrali konkurentskog kralja Ladislava Napuljskog iz dinastije Anžuvinaca.

Dr. Črpić je, uz primjedbu kako nitko nema pravo izvlastiti buduće naraštaje i igrati se Ladislava Napuljskog, istaknuo da je oko tako ključnog zakona potreban širi društveni, a ne samo politički konsenzus.

Službena je mletačka sociobiografija u potpunosti isključila iz kolektivne memorije i Zadarski mir i kasniju kupovinu prava na Dalmaciju od Ladislava Napuljskog 1409. U toj službenoj mletačkoj verziji prošlosti, oblikovanoj i učvršćenoj tijekom 15. stoljeća Venecija polaže pravo na Dalmaciju temeljem odluke pape Aleksandra III. za njegova boravka u Mlecima krajem 12. stoljeća.

Kad govori o povijesnom pravu, Sabor spominje da je prvi hrvatsko-ugarski kralj Koloman, kao i mnogi njegovi nasljednici posebno okrunjen u Zadru hrvatskom krunom; da je hrvatski narod samostalno na saboru u Zadru za kralja izabrao Ladislava Napuljskog i Tvrtka I.; da su Hrvati 1526. na Cetinskom saboru samostalno i prije Mađara izabrali Ferdinanda I. za svoga kralja; da je Hrvatski sabor, prije svih ostalih austrijskih naroda i nekoliko godina prije Mađara, samostalno prihvatio Pragmatičnu sankciju; da je hrvatski narod, bez Mađara, sam potpisao Bečku pacifikaciju (sporazum između vladara i pobunjenog ugarskog plemstva iz 1606.); da je Hrvatski sabor uvijek imao zakonodavnu ulogu i da se održavao pod predsjedanjem kralja; da su Constitutiones et Articuli Slavoniae iz godine 1492. i 1358., bez razmatranja u Ugarskom saboru, ušli u ugarsko zakonodavstvo; da su tek od 15. stoljeća, i to ne uvijek, Ugarska i Hrvatska kao jedno tijelo, premda Hrvatski sabor nije uvijek slao svoje izaslanike na Ugarski, a ondje doneseni zakoni u Hrvatskoj su vrijedili samo ako bi bili u skladu s njezinim pravom i samostalnošću; da je banska vlast uvijek bila neovisna od ugarske i da se prostirala od Drave i Dunava do Jadranskog mora; da su i odlukom od 1790. i 1791., kad su ovlasti prenijete na Ugarsko namjesništvo, poslovi koji su se odnosili na samu kraljevinu ostali u nadležnosti Hrvatskoga sabora; da ugarski palatini i suci nikad nisu imali nadležnosti na području Hrvatske; da se kraljevi cijelo vrijeme, pa i u doba nastanka Manifesta, prilikom krunidbe obvezuju da će štititi ne samo Ugarsku, nego i kraljevine Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju.

Od 1409. godine kada je Venecija kupila od Ladislava Napuljskog prava na Zadar, Nin, Vranu i Novigrad našla se u benkovačkom kraju granica između Mletačke republike i Hrvatske.

Hrvoje je bio glavna snaga Ladislava Napuljskog, protivnika Žigmunda Luksemburškog, a time i protivnika Dubrovnika koji je priznavao Anžuvinca za svog vladara.

Stao je uz Ladislava Napuljskog, koji ga postavlja 1391. za bana i 1398. za namjesnika u Hrvatskoj, a 1403. postaje splitskim hercegom i dobiva Brač, Hvar i Korčulu.

Na tom su se prostoru Venecija, Anžuvinci, Luksemburška kuća i bosanski kraljevi borili za nasljedstvo, a u vrijeme Ladislava Napuljskog vrijednost jedne kuće u ovom dijelu Palače bila je čitavo jedno selo, i to sa svim njegovim prihodima.

Istraživanjem jedne zgrade otkrile su se mnoge stvari, pa tako i kraljevski dvorac Ladislava Napuljskog, te autentična gospodska kuća iz 14. stoljeća.