Čovjek je afirmacija onoga što mi zovemo bog, vis maior, svemir ili štogod već, što hoće reći da su čovjek i bog istoga korjena. uostalom zar mi nismo stvoreni na njegovu sliku i priliku. bog predstavlja samo uzoran arhetip onoga što mi želimo sami biti, zato je i točno da čovjek može biti više no što jest. ali on također može biti i manje no što on jest, što uostalom često dokazuje. dakle, čovjek je i božja negacija, kao i svoja osobna negacija (vulgariziram dičnog hegela, o kojem znam još manje). mislim da je tu eksplikacija i paradigma nepotrebna. dočim bog i to može dragi nemanja, može biti ono što nije, jer kakav bi on to bog bio kada to ne bi mogao. želeći biti više nego što jesi, biti ono što nisi, želiš biti bog u stvari. dolazimo do brkatog pjesnika filozofa koji je imao velike brke i velike misli, do nietzschea, čovjeka koji nije postavljao pitanja koja to nisu. a ja ih postavljam. tu se on i ja razlikujemo. naravno, ovo je bilo nota bene. mi želimo biti bogovi, a ne možemo biti ni ljudi. no to je već put koji vodi vulgarnoj metafizici kojoj, ufam barem, nisam sklon, tek možda pukom slučajnošću i neznanjem, kojima, priznajem, jesam sklon. mislim da se to da čak i zaključiti, bez lažne i trivijalne skromnosti i ego-tripa. jednostavno, ja sam svjestan svojeg ne-znanja. što se ja pitam u stvari? pitam se kako biti ono što nisi, kako biti ono bolje što jesi, kako prerasti tu dijalektičku suprotnost. kako postati svoj vlastiti arhetip i ujedno negirati sama sebe. thanatos koji vodi afirmaciji. negirati sve ono što jesi da afirmiraš sve ono što nisi. afirmirati svoje potencijalnosti, postati ono najbolje što jesi i ono najbolje što nisi, to je moj lajt motiv.

Sjetimo se samo modernih pokreta u umjetnosti započetih sa Munchovim " Krikom " ili pocetkom moderne u knjizevnosti... pojavom Nietzschea, Kierkegaarda i daljnjih filozofa?

Ili sukladno terminologiji modernih, prisutnoj kako kod Heideggera tako i kod Nietzschea, lik/figura: Gestalt.

Jako volim Nietzschea, ali kad smo već kod njega: događalo mi se da u autobusu ili vlaku otvorim knjigu Antikrist, a sve dobre gospođe, svi vrli muževi, čak i čestite djevojke i mladići, svi koji to opaze, pogledaju me sumnjičavo i kao s čuđenjem.

Slijedit će Deweya i američke pragmatiste u njihovoj borbi za liberalnu demokraciju, umjesto da se pridruži onome što naziva lošom stranom Nietzschea i suvremenih postmodernista koji tu borbu napadaju.

I ako kaos može sažimati određenu kreativnu snagu, na tragu Nietzschea, bacanje kocke nikad ne rješava konačno ishodište stvari.

Tvrde korice i usmrćenje autora u smislu da ga se stavlja uz bok velikih imena (Nietzschea, Heideggera i druge Demetrine družbe) znači upravo to: Kroatorij Europe je za police.

Draga Snježana, Shvatimo li Nietzschea u kontekstu sudbine čovječanstva, izlazi da se ljudska vrsta ne može osloboditi okova fizikalnih zadatosti, i nitko svojom mišlju nije promijenio suštinu našeg postojanja, nitko se nije oslobodio gravitacije s kojom smo navikli živjeti.

Nadahnuće za svoja razmišljanja Foucault nalazi kod Nietzschea: gdje Nietzsche govori o« životu »i« volji za moć », Foucault govori o« moći/vlasti ».

Autor je ujedno i prirodnjak i liječnik, teoretičar i dramatičar, znanstvenik i romantičar, koji bolest smatra integralnim dijelom života, citirajući Nietzschea: »A što se tiče bolesti, nismo li skloni zapitati bismo li mogli biti bez njih«.

Tako se ponajprije gubi distinkcija između ova dva lika, a da ne spominjem kako postaje i smiješno kada tajnice-kurvice po veleposlanstvima počnu citirati Nietzschea ili Yeatsa.

S ovim se slažem, ali meni se, za razliku od Nietzschea, uvijek činilo da je kršćanstvo u službi ovoga života, baš zato što je u svojoj srži lažljivo; ima li veće varke od obećanja kraljevstva nebeskog i uskrsnuća, te veće zablude od ljubavi i nade?

Ovu potonju naslijedili smo u modernoj evropskoj kulturnoj povijesti nakon sloma idealističkih filozofskih sistema, iz romantike razočaranja i iz postromantičke filozofije individuuma kod Kierkegaarda, preko nove suverenosti ironije u filozofiji nadčovjeka kod Nietzschea, do postmodernističke ironizacije digniteta uzvišenog.

Ono što je najviše uznemiravalo Nietzschea, Moltmanna je nadahnulo.

ali, ipak mislim da se tu uopće ne priča o pravom miru, nego o nekom podnošljivijem nemiru. a za postizanje takvog tipa nemira bi trebalo pročitati Ničea (Nietzschea).

Dok se racionalnost i spoznaja kod Kuzanskog i Kanta uvažavaju i postavljaju u odnos pojavnog i bitnog, kod Nietzschea se potpuno isključuju.

Ako se ponovno vratimo piscima i pisanju, dovoljno je sjetiti se pisaca koji su meni značili mnogo, recimo Nietzschea ili Rimbauda - budimo praktični, oni nisu nikad prodali ni jedu knjigu.

Rorschachov mentalni sklop, inače dosta sličan Batmanovu, predočen je eksplicitnim pozivanjem na Nietzschea.

Ali, mislim, kad sam ja citao Nietzschea prvi put, (pa i Kanta, a mozda i Sokratesa) i kada sam se prepoznao u njegovim rijecima, kada sam prpoznao moje uzroke u njegovim objasnjenjima covjeka, onda mi je bilo drago i istina mi je pomogla.

Tema je bila trivijalna - Steven King. No kako je razgovor bio zanimljiv ubrzo smo odlutali do religije i filozofije; dotakli se Nietzschea i sam bog me spasio da neidemo u detalje jer jedino što znam o njemu je da je napisao Zaratustru.

Kasnije, baš poput Nietzschea koji se kao 21 - godišnjak zarazio luesom u jednom bordelu 1865. (kod obojice bolest izaziva hiperprodukciju) i ranije Baudelairea, i kod njega tercijarni sifilis uzrokuje tjelesnu paralizu i potpuni mentalni rasap.

Komunistički« totalni »čovjek pokazao se neostvarivim (i nepoželjnim), a Nadčovjek Nietzschea i desnice već je među nama, nije tek novi projekt za budućnost.

Do tada, realna mogućnost neće ukloniti ono što je ubilježeno u strukturu fragmenta (iako, ovdje pojam fragmenta više ne zadovoljava jer odveć upućuje na neki prijelom i na dodatak koji upotpunjuje), koji dopušta da se održi kao cjelina i, istodobno, da uvijek bude bez ikakva drugog konteksta, odvojen ne samo iz sredine u kojoj je načinjen nego i od svake intencije i značenja vezanoga za Nietzschea onog značenja i onog prisvajajućeg potpisa što nam u načelu izmiču.

Otvaranje knjižare, pa bila ona i tzv. outlet, danas se čini poput prizora iz zone sumraka, kao poznata scena iz Nadrealista u kojoj studenti muče policajce čitajući im Nietzschea i puštajući im Mozarta.

Povjerovao sam u Marxa, Nietzschea, koji su rekli da je Bog iluzija, da ne postoji, da je prijevara.

1. Postoji razlika izmedju Nietzschea i Nietzschea.

Čitam Nietzschea (tek sam sada shvatio kako je komplicirano njegovo preziem a naoko jednostavno) i ne svaćam sve, al ' to je očekivano.

Ne znam što je on time htio reći, a ja sam htio reći da, poput Nietzschea, i ja filozofiram čekićem.

U tome se razdoblju pojavljuju autobiografski tekstovi istaknutih autora, između ostalih djela Fontanea (1894, 1898), 9 Marie von Ebner Eschenbach (1906), Nietzschea (1908), Maya (1910), Lene Christ (1912), Dauthendeya (1912, 1913), Spittelera (1914), DĂ ublera (1915), E.

Gaultier je bio pozoran čitatelj Nietzschea i razumio je da svaki nihilizam na neki način implicira kao da; problem je samo u modusu našega kao da.