Knjiga na 280 stranica donosi izbor iz djela Platona, Aristotela, Tome Akvinskog, Descartesa, Kanta, Hölderlina, Schellinga, Hegela, Heideggera, Whiteheada, Quinea, Nagela i Henricha.

To obuhvaća neke od zagonetki s kojima su se suočavali epistemolozi i filozofi uma još od vremena Renéa Descartesa. [ 7 ]

Autor je filozof fenomenološke orijentacije, na tragu Husserla, osobito njegovog ponovnog promišljanja Descartesa.

Ego je paradoks, koji je potresao Descartesa.

Naime, u suprotnosti s kolegama poput Descartesa, Leibniza i Kanta, čvrsto vjerujem da ljudi nemaju nikakve urođene istine razuma, već sve što znaju i vjeruju proizlazi iz empirijskog iskustva koje rezultira navikom.

Searle govori u ime mnogih a nalitičkih filozofa kada kaže da smo »u dvadesetom stoljeću (uglavnom pod utjecajem Wittgensteina i Heideggera) počeli vjerovati da nas je ta potraga za temeljima (ontološkim, epistemološkim ili fenomenološkim, dakle Platona, Descartesa ili Husserla) zave l a i dovela na krivi trag.« No on ustraje na tvrdnji da to »nimalo ne ugrožava znanost, jezik, ili na kraju krajeva, naš zdravi razum« (World, str. 77).

Mislim da bi bilo zanimljivo pročitati cijelu Spinozinu Etiku, i onda uspoređivati pojam vrijednosti s Platonovim, a s druge strane s Aristotelovom " Nikomahovom Etikom ", i na koji način neoplatonisti i aristotelovci, kao dva glavna pravca filozofske misli od klasike preko srednjovjekovlja do renesanse na kraju dovode do ove dvojice filozofa - Spinoze i Descartesa.

... ja nisam proucavao descartesa da bih do srzi prokomentirao njegove misli i njegovu filozofiju, ja jednostavno komentiram njegovu izjavu koja je sa aspekta logicke nauke besmislena...

" Zloduh gospodina Descartesa ", objavljen u izdanju Školske knjige nije " ozbiljna " knjiga - pisana je na izrazito zabavan način

Zahvaljujući Venecijancima, Italija je imala Galilea, a Francuska Descartesa.

Po riječima samog Marksa njegova je sreća što se rodio nakon Newtona, Descartesa, Darwina, Kanta, Hegela i drugih, koji su svojim djelima već pridonijeli jednoj od najsavršenijih društvenih ravnoteža koje mu omogućuje njihovu opću sintezu u Znanstveni socijalizam. 19. stoljeće nikako kao neka pojava danog trenutka, kao možda još jedan Horuk u spašavanju što se spasiti dade iz klasne golgote Čovjeka - Barbarina, Krležinog Rogatog Dvopapkara, Siledžiju na Olimpu konkurentnosti u mjesto civilizacijskog Suradnika. 19. stoljeće, ne kao još jednu reformsku društvenu Glistu, ili neku prolaznu pojavu koja ubrzo zastarijeva, završavajući na anakronom smetlištu povijesti, već kao perpetuirajuća vrijednost nove epohe Humanizma koja otvara veličanstvenu uzletnu pistu čovjekovom letu prema samome sebi, najcjelovitijem planetarnom biću.

O filozofskim pitanjima o Bogu koja, za razliku od drugih i drugačijih pitanja, dolaze iz filozofije same i zahvaćaju onoga tko ih postavlja, govorio je dr. o, Ante Vučković na primjerima poznatih filozofa: Anselma, Descartesa i Heideggera.

Nizozemski mislilac Baruch de Spinoza, uz Descartesa drugi veliki predstavnik filozofije 17. stoljeća, bez sumnje se može smatrati pravim predstavnikom i izrazom naprednih društvenih težnji i nastojanja u tadašnjoj Nizozemskoj.

Isaak Newton ga je citirao u svom radu " Optika ", no povjesničari su došli do zaključka da je pridavao Dominisu prevelike zasluge i osporili su njegove pohvale u korist Descartesa jer Dominis nije objasnio postanak vanjskog luka duge.

U postkršćanskom zapadnom svijetu, nakon Descartesa i nakon prosvjetiteljstva, materijalizam je začudo postao konačni idealizam, dok su idealizmi tek blagoslovili temeljito odvajanje tijela od duha.

Što se tiče ovih tema koje nabacuješ, ne vjerujem da bi se Augustin - doduše, suočen s konzekvencama svoje filozofije teško da bi na njih pristao i Descartes - složio s modernim subjektivitetom kao posljedicom samoizvjesnosti, ili u Descartesa samosvijesti, o kojima govoriš.

No, možda si previdio, ali Žižek tu ipak odaje prizanje tradiciji na koju aludiraš: on jasno veli, i to ne uzgred, nego na tome gradi argument, da je za Descartesa čak i 1 1 = 2 ne zato jer je to matematički neporecivo i neminovno, nego stoga jer je to božja volja

Jedno od pitanja u ispitu će biti " određenje supstancije kod Descartesa, Spinoze i Leibniza "

Conti je u Parizu postao zvijezdom, no uskoro je proglasio da se već umorio od Descartesa, lika koji je dominirao francuskom intelektualnom scenom.

Do sada sam držala seminare iz kolegija Epistemologija, Filozofija seksualnosti, Bioetika i žensko pitanje, Filozofija književnosti, Filozofija umjetnosti, Moderna filozofija od Descartesa do Kanta i Estetika.

Dakle ako netko diskutira i referira o radovima Kanta, Schelera, descartesa, Platona itd., te iznosi svoj osvrt, to po definiciji čak može u znanost.

Za razliku od novovjekih subjektivističkih koncepcija stvarnosti, od Descartesa do ove zadnje, filozofije mehaničkoga mozga, a koje su nas uvjerile da je svijet onakav kakvim nam se pričinja, kompletna je predprosvjetiteljska filozofija-teologija znala drugu, da ne velim pravu, istinu, a to je da smo mi kao subjekti onakvi, i djelujemo onako, kakvom nam se ta stvarnost pričinja.

U tih su se sto godina, vrlo često upravo na latinskom, pojavila epohalna djela iz gotovo svih grana znanosti i filozofije, da spomenemo samo Galileja Galilea, Francisa Bacona, Renea Descartesa, Barucha de Spinozu, Gottfrieda Leibniza.

Uzmite Lacana: s jedne strane bio je veliki eklektik, uzimao je odasvud, iz velike filozofske tradicije od Platona i Aristotela, preko Descartesa, Kanta i Hegela do Heideggera i analitičke filozofije, pa iz književnosti, slikarstva, politike.

Vas vjerojatno čeka trodijelna knjižna terapija: prvo ćete pročitati Kafku da vas zbuni, potom Descartesa da vas urazumi, a naposljetku Homera da vas motivira na sportsku borbu.

Zbog toga početnicima koji žele upoznati filozofiju kao znanost preporučamo povijesni pristup, tj. upoznavanje filozofije kroz pravce koji su se kroz povijest izmjenjivali, počevši od antičke filozofije sa Platonom i Aristotelom, preko patristike, Descartesa, Kanta, Hegela, sve do filozofije egzistencije modernog doba.

Bilo to od Đorđe Balaševića, Rene Descartesa ili Nataše Bekvalac.

« Službeni je nauk, koji uglavnom potječe od Descartesa, nešto poput sljedećeg.

zreku Descartesa: " Mislim dakle jesam. " mogla bih preobličiti u " Mirišem dakle jesam. "

Russell je sitnim slovima povezivao Demokrita, Descartesa i Leibniza I ja koji pokušavam spoznati svijet probijao sam se, ležeći na trosjedu. kroz štivo kakvo sam donedavno preskakivao Kastro se popeo na ležaj i smjestio se između moje lijeve ruke i torza Bijah na početku stranice i dok sam došao do kraja druge Kastro je zaspao i njegovo mi je predenje titralo kraj srca a njegova toplina. blažila mi je grud Da bih okrenuo stranicu bila mi je nuždna lijeva ruka A to bi značilo probuditi Kastra Neko sam vrijeme promišljao što bi o toj situaciji imala reči gore navedena. trojica kao i Bertrand a onda sam odložio knjigu i zaspao s mojom mačkom na prsima..