Stoga je organsko crkveno zajedništvo svih članova Božjega naroda: ministerijalnih i krsnih svećenika, jedan od temeljnih principa i zahtjeva ekleziologije Drugoga vatikanskog sabora.

Sabor ne polazi, dakle, od binoma hijerarhija-laici, nego je u središte svoje ekleziologije stavio drugi binom: zajednica-službe.

Taj je kolegij, kako piše u uvodu knjige, svojevrstan pokazatelj dogmatike, osobito kristologije i ekleziologije.

Izraz je moćan, teološki dramatičan, i kao takav nije zadnji domet ekleziologije, jer joj on sam postavlja izazove na koje ona mora odgovoriti.

Implicirajući važnost Boga za život i poslanje Crkve, kardinal Ratzinger je jednom rekao: [ ] Crkva koja previše svraća pozornost na sebe, ne govori o onome, o čemu bi trebala govoriti. Zanemarenost perspektive Boga po mišljenju nekadašnjeg najmlađeg službenog koncilskog teologa uzrok je i nedostatne recepcije koncilske ekleziologije:

Drugim riječima, suočavajući se sa situacijom u kojoj se nalazimo, osjećamo potrebu da protumačimo temeljni karizmatski projekt prema novim smjernicama ekleziologije, pastoralnog služenja i kulture.

No, poziv u crkvenu službu u užem smislu, najprije na biskupsku pa onda na kardinalsku službu i zadaću u Općoj Crkvi, to je pisanje odgodilo sve dok mu okolnosti nisu dopustile posvetiti se temi ekleziologije.

U ovome je svesku kardinal Kasper objavio ne samo pojedine članke iz posljednjih desetljeća svoga djelovanja, nego i kratki prikaz ekleziologije pri čemu se, kako i sam navodi, nije mogao posvetiti svim temama i širokom pristupu, već se ograničio na ono bitno.

102. Radi veće suradnje i poštivanja Svjetovnog Karmela, Generalni kapitul traži od svih okružja Reda da organiziraju za redovnike susrete na temu ekleziologije i poslanja laika u svjetlu LG, AA, ChF i VC.

Danas su razlike između teologije i ekleziologije papinstva, Martina Luthera ili Jeana Calvina svedene na stvar osobnog ukusa, kao da birate između Giorgija Armanija, Ralpha Laurena ili Calvina Kleina što je pitanje mode, a ne predmet od vječnog značenja.

Fokusirane su nosive teme, modeli i polazišta njegove teologije: aktivno sudjelovanje vjernika u misi; liturgija unutar ekleziologije, sama koncepcija aktivnog sudjelovanja koja mijenja ekleziološki model; teologija liturgijskih slavlja želi odgovoriti na pitanje što slavimo; i konačno liturgijska godina i časoslov kao mjesta ponovnog uvođenja vjernika u bogoslužje Crkve.

Obogaćeni iskustvom pastoralnog djelovanja u mladim Crkvama i u Crkvama u nastajanju, nošeni poletom za širenjem Božjeg kraljevstva oni su značajno pridonijeli ponovnom potvrđivanju nužnosti i urgentnosti evangelizacije ad gentes i samim tim stavljanju misijske naravi Crkve u središte ekleziologije.

Kako napominje Kehl, nakon II. vatikanskog sabora dugo je vremena vladalo uvjerenje da je unutar ekleziologije ostvareno suglasje oko pitanja teološkog odnosa između opće i partikularnih Crkava.

Sva braća, klerici i neklerici, u duhu ekleziologije zajedništva, neka se formiraju sa svrhom sve plodnije suradnje u misijama.

Tako će se sinodski radovi ostvariti u " odgovarajućem praktičnom pripravništvu ekleziologije zajedništva II. vatikanskog koncila " (42), i osim toga vjernici će biti voljni prihvatiti " ono što pastiri kao Kristovi predstavnici određuju kao učitelji i upravitelji u Crkvi " (43) na kraju sinode.

Stoga je ovdje obrađen pogled na Crkvu kroz Stari zavjet, Novi zavjet, kroz patrističko razdoblje, zatim kroz vrijeme Tridentinskoga koncila te, konačno, kroz razdoblje postkoncilske ekleziologije.

U istome spisu, gdje se nalazi opisivanje dijeljenja svete pričesti, kod pričešćivanja kaležom nalazimo sljedeći tekst: »Onaj koji pruža kalež govori: U Bogu Ocu svemogućemu. Onaj koji ga prima odgovara: Amen. I u Gospodinu Isusu Kristu i odgovara se: Amen. I u Duhu Svetomu i Svetoj Crkvi, a odgovara se Amen.« Vrijedi truda pogledati osobito liturgijske tekstove doksologija istočnih Crkva i njihove sadržajne odrednice ekleziologije.

Zapravo oni su privilegirano mjesto događanja Crkve kao bogoljudske zajednice posvećenja i spasenja što je sržna ideja sakramentalne ekleziologije, koja je otkrivena i osmišljena u drugoj polovici 20. st.

Upravo u gubitku teo-loškog okvira govora o Crkvi nekadašnji službeni koncilski teolog vidi temeljni razlog nedovoljne recepcije koncilske ekleziologije.

Kao temelj svih svojih promišljanja Ratzinger se u svojoj analizi vraća temeljnom pitanju ekleziologije II. vatikanskog sabora i njegovog viđenja Crkve, ali mi ne možemo ulaziti u detalje te upućujemo na tekst njegova predavanja.

I Kasper je u drugoj polovici osamdesetih godina kritički promišljao o tome pojmu smatrajući da se kao i na mnogo drugih mjesta u LG radi o »kompromisnoj formulaciji« koja odražava istodobnost sakramentalne communio ekleziologije i pravne ekleziologije jedinstva.

Kada je riječ o zauzimanju u ekumenskom pokretu, Tveit je rekao: " Naučili smo zajedno hodočastiti u ekumenskom pokretu i posebno smo zahvalni zbog načina na koji Katolička Crkva radi s nama na iznimno značajnim pitanjima jedinstva, ekleziologije, misije i međureligijskog dijaloga ".

Sabor je svojim stavom želio pokazati koliko je važno shvaćanje toga odnosa upravo u svjetlu ekleziologije prvoga tisućljeća.

Za njih je u prvoj godini Škole predvi? ena teološka naobrazba s predavanjima dogmatske, biblijske i moralne teologije, povijesti i ekleziologije.

Nemalu ulogu u tome imao je i sam Stojković, koji je žestoko branio stajališta Katoličke crkve i ekleziologije.

To je vidljivo i na teološkoj razini: razvoj ekleziologije i pitanje o pravoj Crkvi, nakon važnih, ali pojedinačnih impulsa u 14. i 15. stoljeću, započeo je tek nakon reformacije.

Tekst - šesnaest stranica podijeljenih na samo pet pitanja i odgovora - »želi podsjetiti na izvorno značenje nekih intervencija crkvenoga Učiteljstva na području ekleziologije kako zdravo teološko istraživanje ne bi upalo u pogreške i dvoznačnost«.

Prof. dr. Nediljko Ante Ančić govorio je o temi »Od ekleziologije odgovornosti prema dobrovoljnosti« te je naglasio kako je dragovoljna aktivnost bitna odrednica svakog vjernika i da se ona napaja samo na istinskoj duhovnosti.

Krš? ani razli? itih denominacija vrlo su se brzo usuglasili oko lakših pitanja, ali zastali su kod bitno težih, kao što je primjerice pitanje crkvene službe ili ekleziologije.

Teolog Kehl drži da se svakako može prihvatiti temeljna namjera dokumenta koja upućuje na to da se nakon Sabora dogodila sveprisutnija »deteologizacija« shvaćanja Crkve, ne toliko na razini ozbiljne ekleziologije koliko na razini shvaćanja Crkve u unutarcrkvenim i necrkvenim krugovima, posebice u kontekstu kulturalnog shvaćanja Crkve.