Aristofan je u komediji Žabe prikazao i Eshila i Euripida u nadmetanju za najboljeg tragičara.

Autorica se stoga ograničuje samo na dramski kanon zapadnog kruga i u prvom dijelu svoje knjige, naslovljenom " Od antike do njemačke klasike ", koji zahvaća povijest drame od 5. stoljeća prije Krista do kraja 18. stoljeća, prezentira sve paradigmatske pojave u kazalištu i drami od Eshila i Sofokla preko srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih dramskih oblika te Shakespearea i Corneillea do Lessinga, Goethea i Schillera.

Najveća je, pak, svečanost bila u proljeće i iz tih Velikih dionizija nastala su i mnoga dramska djela Eshila, Euripida, Sofokla i Aristofana.

Prevoditelj je sa starogrčkoga, poglavito Aristotelova djela, dijelova Biblije, Eshila, Euripida, latinskih pisaca Ovidija i Augustina, djela hrvatskoga filozofa Franje Petrisa s latinskoga, te Decartesa i H.

Koncentrirajući se na položaj starogrčke tragedije kao najuzvišenijeg oblika njihove umjetnosti i života, razvija Nietzsche fascinatnu filozofsko-estetičku i životnu misao o antagonizmu apolonijskog i dionizijskog kao temeljnih životnih pokretača, zaključujući da su Sokratovo i Euripidovo odveć " apolonijsko " racionaliziranje i moraliziranje uškopili snagu grčke tragedije, uništivši jedinstvo " dionizijskog načela u apolonijskom ruhu " postignutog kod Sofokla i Eshila, jedinstvo koje Nietzsche ponovno otkriva u Wagnerovim glazbenim djelima.

1863. u Varaždinu je rođen Koloman Rac, klasični filolog i prevoditelj Eshila, Euripida, Sofokla, Aristofana, Platona i Cezara.

Od Eshila do Strindberga i Ibsena dramski je program dr. Cvitanušića, dok autore 20. stoljeća ne spominje.

Samo, ne pamtim kada su zadnji put postavili, recimo, Eshila, Sofokla ili Euripida na pozornicu.

Zašto danas Grci nemaju Sokrata, platona, Aristotela, Sofokla, Eshila..... to valjda samo pilić zna, ali sram ga bilo šta to znanje ne podili?

Više mi znači sreća koja me pratila tijekom dvadeset godina karijere i koja mi je omogućila rad sa kreativnim ljudima, poput Pandura, Stopparda, Warlikowskog, Taufera, Magellija, Kice..., kao i igranje odličnih pisaca poput Shakespearea, Dostojevskog, Euripida, Eshila, Molièrea, Alighierija, Čehova, Gogolja, Kafke, Držića, Marinkovića, Krleže...

Na temeljima tog mita koji je nadahnuo Euripida, Sofokla i Eshila, te brojne suvremene pisce, u ambijentu grčkog antičkog teatra kazališna grupa Atalaya razvija impresivni i univerzalni, suvremeni kazališni čin prepun izuzetne glume, odličnog pjevanja i scenskih pokreta koji su ovu predstavu učinili velikom, što je publika na kraju burno pozdravila.

Eliot u svome tekstu o Blakeu iz 1921. godine: " Neobičnost Blakea nestaje kada se čudnovatost kod njega uoči za ono što jest, čudnovatost svake velike poezije: nešto što se može naći (ne svugdje) u Homera i Eshila, Dantea i Villona, i duboko i sakriveno u djelima Shakespearea također u drugoj formi kod Montaignea i Spinoze.

No prije toga moram pribilježiti jednu jednostavnu činjenicu, na kojoj ne želim zasnovati nijedno uopćeno tumačenje: dok je odnos književnosti i religije, od Eshila do Dostojevskog, utvrđen u znamenju tragedije, odnos s filozofijom prvi je put eksplicitan u Aristofanovoj komediji i nastavlja se odvijati iza maske komike, ironije, humora.

Uskoro slijede The Gospel at Colonus, Sofoklo iz vizure gospela, duhovne glazbe, pa Otok, rani Fugardov komad o dvama političkim zatvorenicima koji produciraju Antigonu, slijedi adpatacija Okovanog Prometeja, pa još Eshila u različitim tragovima i utjecajima u drugim produkcijama.

Između Eshila i naroda došlo je do nesporazuma i svađa, najvjerojatnije uzrokovanih Eumenidama, tako da posljednje godine svoga života provodi izvan domovine na Siciliji na kojoj je i prije prikazivao svoje drame.

S odlaskom Ljubice Mikuličić teatar u Frankopanskoj izgubio je osobu koja je ljudsku i umjetničku energiju ugradila u svoju i našu scenu, oplemenivši je jedinstvenim interpretacijama likova iz dramskih djela Lorce, Eshila, Molierea, Shakespearea, Williamsa, Gorkog, de Vege, Plauta, Feydeaua, Pirandella, Krleže, Weissa, Brechta, von Horvatha, Čehova...

Nietzsche ostaje prikovan na tezu da je vatra, techne za Eshila (za najdublji obraz Eshilove misli kojega prema Nietzscheovom mišljenju niti sam Eshil ne može istražiti) " ono najbolje i najviše " na čemu može imati udjela čovječanstvo; čovječanstvo ga prisvaja " oskrvnućem ", stoga mora podnijeti " posljedice, naime cijelu bujicu patnji i neprilika kojima uvrijeđeni nebesnici moraju kažnjavati ljudski rod ".

Ali ono božje u mitu (bilo olimpijsko, bilo htonsko božje) kod Eshila zalazi; stoga to nije ono što omogućuje podnošenje života i ono što čuva život pred uništenjem.

Za Eshila je ono najbolje i najviše iskonska moć " najsredišnijeg " života kojega vodi najviša mudrost kao božji dar gradu i smrtniku.

ono što piliću spočitavam, je površnost i nedostatak kognitivnih sposobnosti. naime, mene bi bilo sramota pisati javno o nečemu i donositi na temelju toga zaključke (i te kakve), a da nisam ni pročitao ono o čemu pišem. pilić je (uostalom kao i ti) o edipu pročitao članak na wikipediji i onda odlučio svima nama soliti pamet. nemam je ništa ni protiv wikipedije - dapače, ali nemoj meni prodavat muda pod bubrige - ja sam u svojoj dokolici pričitao sve što je od eshila sačuvano, a dobar dio sam tih stvari gledao i na kazališnim daskama. stoga, kad se drugi put pilić ili netko sličan odluči trabunjati nešto o grčkoj literaturi, neka ode u stipe brečića, posudi knjige i čita i to s razumijevanjem - naglasak je na " s razumijevanjem "

nemam se namjeru vraćati na eshila, eno vam knjižnica kod stipe brečića pa čitajte... kad već niste čitali kad je trebalo.

Uvijek se razmišlja da je tako bilo oduvijek, još od vremena Eshila, Sofokla i Euripida, a da je danas ipak bolje, malo je ipak popustilo

Ali dok djeca kod Eshila doslovce plaču zaklana, kor se neprestano bavi pitanjima ženske doličnosti: smije li vladarica verbalno nadvladati vladara, smije li mu se osvetiti, smije li potom preuzeti vlast, smije li izbjeći sinovljevu osvetu.

Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita [ 24 ].

Nietzsche smije tvrditi da veliki razmak odvaja Sokrata i Platona na jednoj strani te Eshila na drugoj stoga jer kao i Sokrat i Platon (te Sofoklo) vidi kod Eshila neku " nesvjesnu " kreativnost, a ne neko " nesvjesno vladanje ".

Kazalište je, međutim, još od Eshila bilo i poprište izrazito političkog razmišljanja, a antička drama u pravilu jest bavljenje čovjekom kao bićem politike ili, točnije, čovjekom kao igračkom politike.

Za polazište se uzima simulacija čitanja Eshila koje se bavi problemom onoga što može biti označeno kao ženski identitet u situaciji kada su ženski izvođači stavljeni u poziciju da reprezentiraju muške likove, u trenutku kada je zbog rata udio ženskog odlučivanja dodatno smanjen.

Kod Eshila takođe, a rabili su ga i kao Apolonov epitet.

Uz prostituciju, naše je zvanje jedno od najstarijih i princip rada nije se nimalo promijenio dvije i pol tisuće godina, dakle od Eshila koji je, osim što je bio pisac, bio i redatelj i koreograf.

Nema kod Eshila mržnje prema Perzijancima, čiju tragediju on živi s njima i s njihove točke gledišta.