John Dowell kao da leži na Freudovu neudobno udobnom kauču te glasno pričajući nesretnu priču o svom promašenom braku pokušava sam sebi objasniti emocionalne labirinte tog odnosa.

Dionica koja simbolizira Freudovu prisutnost kao psihoanalitičara u pozadini, a na koju su ovlaš, kao na terapijsku ležaljku položeni radovi, pretvara galeriju u svojevrsnu eksperimentalnu ordinaciju.

Na taj je način postigao da svi unutrašnji mitovi postanu na svoj način istiniti, jer, prema Freudovu tumačenju, san u snu zapravo prestaje biti san i postaje istina.

No Derridi nije do toga da samo preokrene niz ovisnosti ili da prigovarajući fonologizmu zadrži utabano poimanje riječi i pisma, nego želi Freudovu i Heideggerovu alternativu logici identiteta i dijalektici još više zaoštriti.

A priča je nudila zaista mnogo mogućnosti, jer masa na trgu u Vatikanu neprestano kao da potvrđuje Freudovu tezu kako je religija kolektivna neuroza čovječanstva.

Pod imenom Bilo nam je jako lijepo Sibila Petlevski nastavlja pričati priču o psihoanalitičaru i Freudovu učeniku Viktoru Tausku, kroz koju je protkala sve intrige koje su obilježile početak prošlog stoljeća, za koje smatra da su predodredile sve što se u Hrvatskoj i u Europi događa danas.

Film je jednodimenzionalan i u opisu lika Sigmunda Freuda, koji je sveden na seksom i cigaretama (sugerira li Cronenberg Freudovu fiksiranost na oralnu fazu?) opsjednutu figuru s mnoštvom kompleksa i ljubomore, koji nikada ne priznaje da je u krivu.

Trileri koji se vole poigravati ili prekopavati po mozgovima i sudbinama svojih protagonista u posljednje su vrijeme postali tražena roba u Hollywoodu, posebice otkad je Christopher Nolan u precijenjenom blockbusteru Početak pokušao spojiti svoje površno čeprkanje po Freudovu Tumačenju snova s vlastitim skupim high-tech mokrim snovima.

Mladom Adolfu tako polazi za rukom nagovoriti zaručnicu da zatraže stručnu pomoć psihijatra, kako bi im pomogao riješiti probleme u seksualnoj komunikaciji, razotkrivši potom na Freudovu kauču ponore svoje psihe i frustracije koje će ga dvadesetak godina kasnije usmjeriti prema najvećem ratu u povijesti.

Ako prihvatimo kao istinitu Freudovu teoriju o važnosti uloge majke u formiranju ličnosti i ponašanja, ovo je obvezna televizijska literatura o Churchillu.

Mene hedonizam podsjeća na Freudovu teoriju analno - sadističkog i analno - receptivnog karaktera, samo što je u hedonizmu naglašenije aktivno zauzimanje pojedica da zadovolji potrebu i ostvari (kratkotrajni) mir.

Jung je upotpunio i pročistio psihoanalizu te kao prvi odbacio je Freudovu teoriju, gdje se iza svakog podsvjenog djelovanja skriva nekakva seksualna akcija.

Sada bih se osvrnuo na Freudovu analizu zaraze, tj. načina kako on objašnjava promjene ponašanja pojedinca u masi.

Freudovu psihoanalizu možete osporavati jer čovjeka doživljava životinjski jednodimenzionalno, ali ona svoju empirijsku potvrdu kao znanstvena disciplina DOSLJEDNO dobiva svaki put kad se utješite ili poistovjetite sa kupljenom škovacom...

Tridesetogodišnji Hitler, na Freudovu kauču, razotkrit će ponore svoje psihe i frustracija, koje će ga dvadesetak godina potom usmjeriti prema najvećem ratu u povijesti.

Postoji jedna riječ, koja je, ako je dobro razumijemo, ključna za Freudovu misao.

KANGRGA: Ja se, doduše, nisam posebno bavio onim što vi nazivate psihoanlitičkom filozofskom perspektivom, iako sam još u najranijim svojim godinama čitao i Freuda i Adlera i Junga itd., ali sam preko Marcuseova djela Eros i civilizacija u mojem rukopisu o spekulaciji čitavo jedno oveće poglavlje posvetio odnosu Freuda i Marxa, naročito s obzirom na Freudovu raspravu Das Unbehagen in der Kultur (Nelagoda u kulturi), jer se tu Freud sasvim približio bitnim Marxovim kritičkim stavovima, koji su zajedno s Freudom par excellence spekulativni

Pisao je o Čehovu, Tolstoju, Washingtonu (odnosno njegovim ženama), Freudu, Hitleru (kao Freudovu pacijentu), Shakespeareu, Elizabeti I., Antigoni, stavljajući ih u neočekivane suodnose, ali baveći se i u tom segmentu svoga interesa povijesnim veličinama kao običnim ljudima.

Kultura i civilizacija su prema Freudovu mišljenju nastale ubojstvom praoca, a sudeći po Wolverinu i novim Zvjezdanim stazama, i holivudski serijali.

Više nas podsjeća na Freudovu napomenu o kršćanskoj zapovijedi« Voli bližnjega svoga kao što voliš samog sebe », što on ne samo da je smatrao neispunjivim, već pretjeranim zahtjevom koji vodi u neurozu.

Drama je napisana kao psihoanalitička terapija u Freudovu kabinetu, gdje se sličnost mita i sna pojavljuje u svakoj scenskoj slici, u svakoj replici: Mi se već petnaest godina razgovaramo kao u snu. U njoj je iskazana teza o mitu kao o čovjeku koji je istovremeno vrlo uzvišen i vrlo prizeman kao što je to Willy Loman.

Lacan, na kojem Zizek gradi svoje nesuvisle i sporne elaborate, nije imao dovoljno uma, da razglobi Freudovu analizu i nauku, nego je iskljucivo slijepo mistificira.

Popper navodio je Freudovu sublimacije teoriju i Marxovu teoriju povijesti kao dobre primjere pseudoznanosti

To ne znači da biste u nedogled trebali ponavljati bolnu scenu zbog koje ste se posvadili ni izmišljati riječi i svađati se iznova u mašti tu bi već prešli u Freudovu kategoriju infantilnog i neurotičnog uma.

Feministička teorija proglasila je Freudovu psihoanalizu zbog toga seksističkom i mizoginom, potkrijepivši takvu ocjenu razultatima drugih istraživanja.

Film sadrži mnogo Kubrickovih motiva, kao što su sveznajući pripovjedač, struktura u tri čina, teme humanosti i nehumanosti te podrugljiv pogled na Freudovu psihologiju.

Za Freudovu formulaciju da se muškarac razvio u podsvjesnom strahu da će mu žena ili ljubomoran roditelj uzeti penis, dočim ga žena osjeća kao nešto što je izgubila, moglo bi se reći da je biološki ispravna, ali vrlo pojednostavljena.

Svi tekstovi Borisa Budena, kojima on intervenira u ideološke procese aktualnog hrvatskog društva, pisani su iz jasno izobražene pozicije analitičara, čije krajnju filozofsko-teorijsku motivaciju odaje rekurs na Kantovu praktičku filozofiju i Freudovu psihoanalizu kulture.

Spisi koji su nastali kasnije bili su pohranjeni i brižno čuvani u Freudovu arhivu koji je bio dostupan samo njegovu osobnom životopiscu Ernestu Jonesu te nekolicini psihoanalitičara koji su mu bili bliski.

Edward Bernays je bio potpuno u pravu kad je Freudovu popisu dodao i to da su ljudi totalno glupi.