Grb sa crvenim i bijelim kockama prvi put se pojavio na talirima Ludovika I, a na pisanom dokumentu nalazi se prvi puta na izbornoj ispravi, kojom su hrvatski velikaši 1. I 1527. na saboru u Cetinu izabrali Ferdinanda I Habsburgovca za hrvatskog kralja.

Lijevi grb je grb poznatog senjskog kapetana Ivana Lenkovića s incijalima HL (Hans Lenkovich) i isklesanom godinom izgradnje tvrđave 1558., u sredini je grb gradačkog (austrijskog) nadvojvode Habsburgovca, a desni grb je grb nasljednika Ivana Lenkovića, senjskog kapetana Herbarta VIII.

Habsburgovca - kojega su Hrvati na samu Novu godinu 1527. g. na saboru u Cetinu izabrali za hrvatskog kralja, a Mađari su ga izabrali i okrunili za kralja u Stolnom Biogradu pod kraj te iste godine - učestale su u Erdelju pobune, jer je Erdelj bio pretežno protestanski dok su Habsburgovci bili oduvijek gorljivi katolici.

Lijep primjer, u to doba uobičajenog, samodopadnog ukrašavanja titulama možemo naći na velikom dvostranom pečatu Habsburgovca Ferdinanda I, na kojem nalazimo nabrojano pored petnaestak kraljevina, još više kneževina, vojvodstava i nadvojvodstava, kojima je navodno vladao.

Buduà ¦ i da Vi, tim potezom jurišate više na našu pneumatologiju negoli na našu biologiju, u Vama gledam Nerona - kršÃ ¦ anskog progonitelja; Habsburgovca, Nikolausa Mohra - izvršitelja kazne nad Zrinskim i Frankopanom - on nakon suda, a Vi bez suda, i Punišu Raà ià ¦ a - atentatora na hrvatska predstavnike - on u Beogradu, a Vi u Mostaru.

Habsburgovca, ali pod uvjetom da pomogne obranu Hrvatske i postuje sve njene stare pravice i slobodu.

Majlath je pak radio na tome za doći na kneževsko mjesto u Sedmogradskoj. [ 5 ] Pritom si je za moguće saveznike smatrao i Austrijance (Ferdinanda Habsburgovca) i Turke (Sulejmana). [ 5 ] Stoga je kralj Ivan bio prisiljen zaratiti protiv Stjepana Majlatha i druga mu Emerika Balašu.

Vjerojatno je bio u ratu braneći Rudolfa I Habsburgovca.

Za vladavine habsburgovca Josipa II popis kuća i stanovnika proveden je radi razreza poreza.

Za imanja Hrašća i PetrovinuX pako morali su se Zagrepčani otimati od vremena Šišmana Luksemburškoga sve do drugoga Rudolfa Habsburgovca sa svom vlastelom kraljevine Slavonije.

Mirom u Velikom Varadinu između Ferdinanda Habsburgovca i Ivana Zapolje, Zapolji je priznato kraljevsko pravo u dijelu Ugarske gdje je vladao, dok je Ferdinandu priznato pravo na Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju.

U stvari istarsko stanovništvo uvijek je bilo večinski slovensko, a istarska grofija je ukupno sa slobodnim mjestom Trst i sa goriškom grofijom deo dežele Primorske, tj. slobodne, međunarodnopravno priznate zemlje pod vladom dinastije habsburgovca, zemlje koja je bila deo Unutrašnje Austrije i bila je jedna od 4 slovenske kronovine.

Ona se na našoj povjesnoj magistrali u sklapanju međunarodnih ugovora i političkih paktova manifestira još od davne Pacta convente iz godine 1102. i poklanjanja kraljevske vlasti mađarskom kralju Kolomanu, kojemu hrvatski redovi i staleži povjerovaše da ćemo u personalnoj uniji s Mađarima skladno kohabitirati kao taubeka dva. Ta se naivnost kreće i od onoga našeg veledušnog ratovanja 1389. na Kosovu Polju protiv Turaka, u kojemu smo bezglavo ginuli za tuđe interese; od one viteške bitke hrvatskog bana Emerika Derenčina na Krbavskom polju 1493., u kojoj Turke dočekujemo na otvorenom bojnom polju, umjesto da ih napadnemo podmuklo iz zasjede; od onoga tragičnog sabora u Križevcima 1526., kada hrvatsko plemstvo uzima za vladara tuđinca Ferdinanda Habsburgovca, koji će ih tobože braniti od Turaka, umjesto da biraju svoga vladara Krstu Frankopana; od onoga nesretnog sabora 1527. u Cetinu, kada Habsburgovce biramo za hrvatske kraljeve, koji vladaju i dave Hrvatsku do godine 1918; od onoga junačkog juriša u sigurnu smrt Nikole Šubića Zrinskoga 1566. u Segetu, umjesto da lukavo spasi vlastitu glavu i živote hrvatskih ratnika; od onoga besmislenog ratovanja hrvatskih vojnika 1632. u Bečkome Novom Mjestu, kad su podmuklo pozvani u pomirljivu audienciju u Beč, a onda podlo gurnuli njihove glave pod carsku i kraljevsku sjekiru; o onoga somnambulnog lutanja polihistora i misionara Jurja Križanića po Rusiji 1671., gdje širi utopističke ideje panslavizma i slavenske uzajmnosti, a Hrvatima savjetuje da se odreknu vlastita nacionalnog imena i da se nazovu Moskovitima; od onoga brzopletog prihvaćanja od hrvatskih staleža Pragmatične sankcije 1712., koja je rezultirala centralizmom i ungaro-germanizacijom čitave zemlje; od romantičkog vođe ilirskog pokreta Ljudevita Gaja, koji odbacuje politički kroatizam grofa Janka Draškovića i širi paslavizam, pa se i on odriče hrvatskog imena u korist imaginarnog pojma ilirzma; od one proklete Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., koja postaje legitimnom osnovom za mađarsku eksploataciju i mađarizaciju Hrvatske; od onih jugoiluzija Josipa Jurja Strossmayera, koji sanja o utopističkom jedinstvu srpskog pravosavlja i hrvatskog katolicizma, pa se i on odriče atributa hrvatski u korist novoga jugoslavenskog imena; (I tako su se svi naši velikani odrekli svoga konkretnog subjekta za volju apstraktne cijeline - M. Krleza); od one herojske pustilovine Eugona Kvaternika, koji s naivnim pouzdanjem u pomoć francuskog cara Napoleona III. diže 1871. Rakovačku bunu, koju austrijski kordoni sa srpskim kraišnicima ugušuju, a njega iz zasjede ubijaju; od one maglovite i lunatičke Krfske deklaracije i ulaska Hrvatske u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno 29. listopada 1918. u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kada nas zahvaća elementarno povjesno zlo; od Trumbićeva kukavičkog potpisivanja Rapalskog ugovora između Kraljevine SHS i Italije 1920., u kojemu talijanskoj iridenti dariva Istru, Cres, Lošinj, Lastovo, Zadar i Rijeku i koji srlja u čaršijske marifetluke bjelobradog Cincara Nikole Pašića, sve dok ga lukavi Baja kao ministra vanjskih poslova podmuklo ne izigra i namagarči; od političkog kapitulanstva Stjepana Radića i njegova ulaska 1925. u beogradsku kraljevsku vladu, kada u beogradskom manežu pleše s kraljicom Marijom srbijančicu a kralju Vitezu Aleksandru, koji ga nakon atentata posjećuje na smrtnoj postelji u Zagrebu, ljubi ruku; od one fantomske Meštrovićeve skulptorske inspiracije Vidovdanskog hrama, kao simbola snage i pobjede jugoslavenstva; od onoga kupinečko-čaršijskog sporazumštva Vlatka Mačeka, koji lakovjerno nasjeda na cincarsko-srpske protokolarne trikove Dragiše Cvetkovića o punoj autonomiji Banovine Hrvatske; od onoga Pavelićeva somnambulnog povlačenja u svibnju 1945. prema zapadnim Saveznicima, u naivnom uvjerenju da će hrvatske izbjeglice, vojsku i civile prema Ženevskim konvencijama o ratnim zarobljenicima velikodušno prihvatiti i da ih ne će izručiti u klaonicu krvožednim Titovim srbokomunistima, da se nad nevinim žrtvama izdovolje; i na kraju, do ovog eurofidestičkog puta prema Europskoj uniji, na kojemu nikako ne možemo spoznati, da ova romantična europska žar ptica, koja kruži nad našom stvarnošću, nije ništa drugo nego obični lešinar, kojega smo često nad našim povijesnim stratištima bespomoćno promatrali.

1529. samostan je teško oštećen u građanskom ratu između pristaša Ferdinanda Habsburgovca i Ivana Zapolje; nakon što je obnovljen, franjevci u njemu borave kraće vrijeme; napuštaju ga poslije 1560. zbog malog broja redovnika.

Habsburgovca (1564. - 1576.) i upuće noga španjolskome kralju Filipu II.

Jagelović (1490. 1516.), zbog pristajanja uz protukralja Maksimilijana Habsburgovca, oduzeo Lovri Bánffyju Gorjanskom (1478. 1526.) i njegovom šurjaku Ivanu Kishorvátu od Hlapčića.

Sredinom XII. st. darovnicom postaje vlasništvo izvjesnog Meiharda, da bi krajem stoljeća, udajom, posjed prešao u vlasništvo goričkih grofova, sve do 1373. g. kada nasljednim ugovorom pripada kući Habsburgovca.

Konačno je Hrvatski sabor u Cetingradu 1. siječnja 1527. izabrao Habsburgovca Ferdinanda I. za hrvatskog kralja.

Nikola Šubić Zrinski dobio je Međimurje, odnosno Čakovečko vlastelinstvo 1546. godine od kralja Ferdinanda Habsburgovca u ime naknade za sredstva uložena u obranu zemlje.

Pravo na vladanje Maltom Ivanovci su dobili od cara Karla V Habsburgovca (1500 - 1558), kralja Španjolske i od tad počinje zlatna era razvitka otoka.

državu rekostruiranu politikom čovjeka koji je komunističku lenjinističku metodu rješavanja nacionalnih sukoba stvaranjem republika i pokrajina upotpunio vještinama koje su povjesničari uspoređivali s reinkarnacijom posljednjeg habsburgovca, odbacila je srpska politička elita 1991. - ponudu da jugoslavija u paketu uđe u eu, uz injekciju financijske pomoći

Habsburgovca, koji je za duge vladavine (1655 - 1705) postigao golemo proširenje svoje države na račun Osmanlija, novostečeni krajevi imali su putem prodaje ili darovanja postati posjedima zaslužnih pojedinaca i aristokratskih obitelji.

Habsburgovca 1527. osvojila i opljačkala Rim, izgubio je imovinu, a u španjolskom je uzništvu odlučio postati redovnikom.

Od Krbavske bitke 1493. godine, kada je u oružanom sukobu s nadmoćnom turskom silom hrvatska vojska pod zapovjedništvom bana Derenčina bila poražena, pri čemu je, okrutnošću pobjednika, izginuo cvijet hrvatskoga plemstva, preko pogibije Zrinskoga i Frankopana 1671. godine, poslije koje su, ovaj put okrutnošću Habsburgovca, vodeće hrvatske velikaške loze zatrte u korijenu, pa do svibnja u Bleiburgu 1945., kada su razoružane hrvatske vojnike i nebrojene tisuće civila zapadni saveznici izručili svojim jugokomunističkim saveznicima, zbivali su se događaji koji su dovodili u pitanje i samu biološku egzistenciju Hrvata.

Na čelu Češke bila je Ana iz dinastije Luksemburgovaca koja se vjenčala za Habsburgovca

Otkada su Hrvati izabrali na Cetinu Habsburgovca kraljem hrvatskim, od toga doba vrebao je bečki dvor zgodne prilike da oslobodi Bosnu od osmanlijskoga gospodstva, jer Bosna bijaše dio stare hrvatske države i spadaše pod hrvatsku krunu, koju habsburški dom primi od Hrvatâ.

Kod izbora austrijskoga nadvojvode Ferdinanda Habsburgovca hrvatskim kraljem u Cetinu (1. siječnja 1527.) bješe prisutan i jedan Tomašić, a i kasnije igraju članovi te obitelji vidniju ulogu na hrvatskim saborima.

88. Za vrijeme kojeg vladara Istra dolazi pod vlast Habsburgovca

Dakle, ako je to glupost - koji je to narod nakon pogibije posljednjeg ugarskog kralja na Mohaču u Cetingradu izabrao Habsburgovca za upražnjeni tron Ugarsko-Hrvatskog kraljevstva

Inače, jedno jako dugo vrijeme je papa uistinu bio vladar ostatka ostataka Rimskog Carstva, dok nije Habsburgovca nesjećamsekojeg, ali mislim Maksimilijana okrunio za Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda (a on zadržao upravljanje nad tzv. Papinskom državom, otprilike veličine današnje Republike Italije, sa nekim posjedima u današnjoj Švicarskoj i Francuskoj)